KOLUMNA: Ni putevi nisu vječni

Naš ekspert za strateški razvoj turističke industrije u svojoj redovnoj kolumni osvrnuo se na historijska bogatstva Bosne i Hercegovine, te analizirao najznačajnije destinacije koje mogu prezentovati prahistorijske tragove naše zemlje

Piše: Zoran Bibanović

U Bosni i Hercegovini u polupećini Badanj kraj Stoca smještenoj visoko iznad kanjona rijeke Bregave, kod sela Borojevići, pronađen je najstariji primjer paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope. Gravura u stijeni, veličine oko četiri kvadratna metra je stara preko 14.000 godina i predstavlja prizor lova. Vjerovatno predstavlja figuru konja gledanog sa desnog boka napadnutog strelicama. Sačuvana je samo zadnja polovica tijela sa bedrima. O Badnju u nauci nije izrečena posljednja riječ, za paleologiju je to još uvijek otvoreno pitanje i izazov. Lokalitet je dostupan (uz neminovno lutanje) terenskim vozilom.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u selu Obre nedaleko od Kaknja pronađeno je brojno posuđe iz IV milenijuma prije nove ere, koje su izrađivali neolitski stanovnici tzv. «starčevaćke kulture» sa obala Dunava, ali i nekoliko lonaca koji su zastupljeni u ranom neolitu jadranske zone i daljeg srednjeg i zapadnog Mediterana. Zaključak se sam od sebe nametao: ovo posuđe je ovde moglo biti doneseno samo sa obale Jadrana.

Ranije pronađena Zelena pećina iznad vrela Bune tada se potvrdila kao važna međustanica kretanja neolitskih stanovnika Mediterana ka brdovitom srcu Bosne i Hercegovine. «Puteva još nije bilo – i zadugo ih neće biti – ali je bila utabana staza, otvoren pravac za kretanje ljudi, dobara i ideja. Neolitska revolucija u ovom dijelu Balkana bila je izvršena, ostalo je da se beru njeni plodovi»- Borivoj Čović, «Od Butmira do Ilira». Navedeni lokaliteti nisu dostupni za turistički obilazak.

Hipoteza istraživača Semira Osmanagića o postojanju Bosanske piramide Sunca, uključuje i pretpostavku da su Bosna i jadranski bazen druga po starosti oaza života u Evropi sa 27.000 godina kontinuiranog prisustva inteligentnog čovjeka. Bilo kako bilo u gradiću Visokom vlada prava turistička groznica. Poslijeratni loš images Bosne i Hercegovine u turističkom, privrednom i stručnom smislu radikalno i brzo bi promjenilo, na žalost, samo dobivanje novih Zimskih olimpijskih igara ili senzacionalno arheološko otkriće. Na žalost te mogućnosti se nalaze u sferi nerealnih očekivanja i hipoteze.

Valja reći da poslijeratnu lošu sliku Bosne i Hercegovine u svijetu i Evropi svakako može da popravi proglašenje Sarajeva za kulturnu prijestolnicu Evrope u slijedećoj deceniji, što je realan, moguć i dostižan cilj.

Butmirska kultura neolita, nazvana po nalazištu u Butmiru kraj Sarajeva, u odnosu na sve savremene kulture u Evropi odlikuje se originalnim oblicima posuda, specifičnim ornamentalnim sistemom i bogatom i raznovrsnom figuralnom plastikom koja predstavlja originalnu i sasvim izdvojenu pojavu u evropskom neolitu uopće. Butmirsku civilizaciju neolita uništavaju brojni došljaci koji su poznavali obradu metala. Zbog lakše odbrane, stanovnici grade svoje naseobine na uzvisinama.

Iz bronzanog perioda sačuvane su značajne naseobine Gradac kod Kotorca, Soukbunar, Zlatište i Debelo brdo iznad Sarajeva.
Tokom starijeg željeznog doba Iliri (Desitijati), naseljavaju i druge uzvisine oko Sarajeva, Gradinu iznad Bistričkog potoka, Gradinu na Bakijama, dolinu koševskog potoka, Obhodžu, Nahorevo… U 4 stoljeću st.e. nastaju promjene nadiranjem Kelta, a potom Rimljana.
Početkom željeznog doba (8. st. stare ere) u Glasinačkoj kulturi (bronzano/željezno doba) nazvanoj po nalazištu u Glasinačkom polju istočno od Sarajeva izrađivana je keramika sa finom tehnikom urezivanja, predmeti od metala i kosti ali i razni privjesci od bronze u obliku ptica, domaćih životinja, konja, ovna ili psa.

Od svih pronađenih umjetničkih djela starijeg željeznog doba na ogromnom prostranstvu između sjeveroistočnih obala Jadranskog mora i ušća Dunava u Crno more, ističu se mala bronzana kolica u obliku ptice , na čijim leđima, kao poklopac, sjedi još jedna ptica koja su pronađena na Glasincu – dr. Zdravko Marić. Navedena arheološka nalazišta nisu dostupna za turistički obilazak.

Na strmom uzvišenju iznad riječice Radimlje kraj Stoca nalaze se ostaci ilirskog utvrđenoga grada sa kiklopskim zidovima dugačkim preko 90 metara. Uz utvrđeni grad vidljivi su i ostaci petnaestak helenističkih kuća. Grad je nastao početkom III stoljeća stare ere, kada su sjevernije evropske oblasti pripadale kasnoj prahistoriji, primitivnom barbarskom periodu koji se suštinski razlikovao od visoko civiliziranih grčkih krajeva i krajeva pod grčkim uticajem. Riječ je o nacionalnom spomeniku, gradu Daorson kod Stoca, kategoriziranom sa nultom (O) kategorijom (svjetskog značaja), koji je bio centar ilirskog plemena Daorsa.

Mnogobrojni sitniji bronzani predmeti ukazuju na vrhunsku umjetnost Daorsa. Brončani predmeti minijaturne umjetnosti nemaju premca u grčkom, niti u cijelom helenističkom svijetu. Očigledno je da su tu živjeli ili tu dolazili vrhunski umjetnici onoga doba. Pronađeni bronzani novčići sa natpisom DAORSON na aversu imaju portret mladolikog vladara, a na reversu predstavu trgovačkog ili ratnog broda. Daorse su zauvijek uništili mnogo jači i divlji plemenski savez Dalmata 44/43. godine, stare ere. Nacionalni spomenik Daorson je dostupan vozilima do osam osoba.

Historija željeza se smatra i historijom kulture i civilizacije. Pretpostavlja se da je počela na feničanskoj Kreti, a potom preko Grka, Ilira i Etrušćana se znanje proširilo dalje u srednju Evropu.

U Bosni i Hercegovini se kopala i prerađivala ruda još u prahistoriji. Po načinu rudarstva i metalurgije razlikujemo prahistorijske, antičke i srednjevjekovne djelatnosti. Kopalo se zlato, željezo, bakar,kalaj (ne zna se gdje), srebro i olovo, živa, antimon i arsen… Antički pisci su zabilježili da su stari stanovnici Balkana, Iliri, bili vješti tragači za zlatom. Plinije Stariji spominje proizvodnju od oko 16 kg zlata dnevno. Sačuvane su brojne stare jamske karte, iz kojih je vidljivo da je samo iz Bakovića kraj Fojnice izvlačeno u stara vremena godišnje oko 1.000 kg zlata i oko 3.000 kg srebra. U Bakovićima je 1894. godine, aktiviran stari srednjevjekovni rudnik i djelovao je sa prekidima do pred Drugi svjetski rat, odakle je izvađeno oko dvije i po tone zlata i oko osam tona srebra. Antički rudokopi u okolini Sarajeva su bili u Fojnici, Kreševu, a vjerovatno i u Varešu.
Valja reći da se u franjevačkom samostanu u Kreševu čuva skromna ali veoma vrijedna zbirka starih rudarskih alata (jedina u BiH). Tu je i jedan od najstarijih rudarskih priručnika u Evropi DE RE METALICA.

U rimsko doba izgrađene su ceste koje su povezivale obalu Dalmacije sa zapadnim krajevima carstva, Panonijom, Argentarijom i istočnim krajevima. Ceste koje su prolazile našim krajevima polazile su iz Salone (pored Splita), Narone (delta Neretve) i Epidaurusa (Cavtat). U dolini rijeke Trešanice kod Konjica (Podorašac) sačuvan je miljokaz sa natpisom DIVO AVG(usto), što je ujedno najstarije epigrafsko svjedočanstvo o gradnji rimskih cesta u cijeloj rimskoj provinciji Dalmaciji (u šta je spadao i veći dio današnje Bosne i Hercegovine). Sudeći po tome izgradnja ceste je započela još za života imperatora Augusta, a nastavljena u doba Tiberija (14. godina n.e.).

Glavna cesta u to vrijeme povezivala je Salonu sa Panoniom, a jedan krak je od Salone išao preko Livna, Kupresa, Novog Travnika i Kiseljaka za Sarajevsko polje (Kolonia AQUAE S…) i potom od Ilidže za Sarajevo, gdje se uz Koševski potok račvao današnjom Alipašinom ulicom na sjever za Panoniju, a produžavao Titovom ulicom preko Pašinog brda i Sokoca za Argentariju (Srebrenicu) i istočne krajeve.

Najveći organizator i realizator grandioznog građevinskog poduhvata tog vremena je bio Publije Kornelije Dolabela (P. Cornelius Dolabella), carski namjesnik u Saloni, koji je u vremenu od 14. do 20. godine n. e. (za manje od sedam godina) izgradio preko 550 milja cesta po vrlo teškom planinskom terenu i time postavio osnovu kasnije vrlo guste cestovne mreže u našim krajevima.

Takav brzi ritam izgradnje ne bi bio moguć da Rimljani nisu zatekli već izgrađene komunikacije na glavnim pravcima. To potvrđuju izuzetno dobro odabrane trase u planinskim krajevima, za šta je bilo potrebno višestoljetno iskustvo.

Očuvane rimske ceste danas se mogu vidjeti na mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini, a posebno na Kupreškoj visoravni, u okolini grada Nevesinja, kod Ljubuškog i Vitine u zapadnoj Hercegovini, na Livanjskom polju tzv. “Kaldrma” (dionica Lištani – Strupnići), iznad Mrkonjić Grada (danas zvan Kaldrma), kod Potkupice na Vidovu polju kraj Stoca…

Srebreničko Podrinje (srednjovjekovna Argentina) sa centrom u antičkoj Domaviji (kraj Srebrenice) je lokalizirano kao područje antičke Argentarije – Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji.

Tu je bilo i sjedište glavnog rudarskog prokuratora za cijelu Dalmaciju i Panoniju.

Najveće zasluge za otkriće antičke Domavije ima rudarski poslovođa Ludwig Pogotschnig koji je 1883. godine, pronašao dijelove kamenog natpisa, a već slijedeće godine (1884) otkrio spomenik od velikog arheološkog značaja. Profesor Domaszewski ga je pročitao kao: “L. Domitio Eroti viro ex equestribus turmis procuratori metallorum Pannoniorum et Dalmatiorum , mirae intetigratis et bonitatis M. Aur. Rusticus v.e. ducenarius amico praestantissimo”. Ovaj kamen je bio počasni spomenik Lucija Domitija Erota, koji je bio vrhovni rudarski upravnik u cijeloj antičkoj Dalmaciji i Panoniji dakle na ogromnom prostoru od ušća rijeke Tise na istoku do Bečke šume na zapadu, od istočnih krajeva štajerske i kranjske pa preko današnjih država Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine ponovo do zapadnih strana Dunava.

Bosanska Zemaljska vlada je 1890. godine, odobrila novčana sredstva za opsežna iskopavanja u selu Gradini (Domaviji) kraj Srebrenice nakon kojih se dobio potpuni pregled rimskog grada Domavije. Radovima je rukovodio rudarski savjetnik Radimsky. Poznata su i imena sedmorice visokih rimskih dostojanstvenika u većem vremenskom periodu. Domavijski artefakti se uglavnom nalaze u sarajevskom Zemaljskom muzeju – Heinrich Renner, Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, Berlin 1896. Prevod Ibrahim Dizdar, Dobra knjiga 2007.

Ostaci antičkog Sarajeva, čije nam je ime nepoznato, otkriveni su u dijelu grada od Velikog parka i Higijenskog zavoda, do Tehničke škole i vojnog logora, i od Skenderije do parka iza Druge gimnazije. Ostaci dvije antičke ciglane su otkriveni u današnjoj Ljubljanskoj ulici, kod mosta Vrbanja. Pronađeni su crijepovi i cigle sa pečatom «maximina» i «constantina». Vile oslikane mozaicima su imale vodovod i kanalizaciju i bile su zagrijavane podnim grijanjem. Kod Alipašine džamije su pronađeni ostaci keramičke peći sa dobro sačuvanim dovodnim i odvodnim kanalima. «Raspored rimskih nalaza uglavnom prati dvije suvremene gradske arterije: Titovu ulicu i Alipašinu ulicu sa produžetkom prema Skenderiji» – Dr. Enver Imamović. Glavni gradski centar u to vrijeme se nalazio na mjestu današnje Ilidže. Na rimske tragove se naišlo i na Baščaršiji, Švrakinom selu, Stupu i Hrasnici.

U to doba na cestama su se gradila skloništa koja su se zvala diverzariji, mansiones, mutationes, tabernae. Uz njih je bio dućan, staja, hambar, kovačnica za popravak kola i potkivanje konja. Puteve su osiguravale brojne stražarnice (burgusi i speculae).
Da bi što brže bio obaviješten o događajima u provincijama imperator August je organizirao Cursus publicus (javna pošta). Uzduž vojničkih cesta razmjestio je mlade ljude kao štafete (speculatores), a kasnije i kola za glasnike. Za vladavine Trajana svi stanovnici pored cesta su morali da snabdijevaju kurire sa konjima, opremom, kolima, hranom…, a Dioklecijan je odredio cjenovnik za prevoz putnika i robe (Edictum Diocletiani de pretiis, XVII).

«Tim cestama su prošli vojnici i trgovci, roba i ideje, prošla je rimska kultura i potom hrišćanstvo, ali su tim cestama na kraju prošli i barbari koji su okončali jednu fazu svjetske historije. Te ceste su potom zapuštene» – Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta.
Ono što su bile ceste u doba Rimljana, ostale su staze u vremenima srednjevjekovne Bosne, da bi postale ulice u vremenima Osmanlija.

Seoba naroda 375. godine opustošila je rimsku provinciju Dalmaciju, kojoj je Bosna u to vrijeme pripadala. Početkom VII stoljeća stalno se naseljavaju Slaveni, koji se stapaju sa starim ilirsko-romanskim stanovništvom. Rušilački nalet Slavena uništava tekovine antičke civilizacije i na mjestima gdje su nekada stajale vile oslikanih zidova, podni mozaici, zgrade zagrijavane podnim grijanjem, sa vodovodima i kanalizacijom, grade kolibe od pruća, torove i štale. Poslije toga trebalo je da prođe cijeli milenij da krajišnik Isa-beg Ishaković udari temelje urbanog naselja, koje je po mnogo čemu odgovaralo onome iz rimskog doba.

Bilo kako bilo, putovanja poslije antike kroz Bosnu i Hercegovinu zamiru i tek sa pojavom renesanse se ponovo masovnije pojavljuju.

Veliki pripovjedač Ćamil Sijarić u knjizi «Herceg – Bosno i tvoji gradovi» bilježi: «Ali ni putevi nisu vječni. Jer mnogi od njih izumiru, a rađaju se drugi novim pravcima. Stoga je danas bezbroj kaldrma – a ponekad i kroz gluhe debele šume, kojim više niko ne gazi. I ako bismo htjeli njima da putujemo, mi bismo teško stigli kud smo pošli. Jer bi nas ti putevi odveli tamo gdje su nekad bili gradovi, a gdje danas gotovo nema ništa ili ima neka zidina neki znak.»

Napokon, valja nam odgovoriti, iz aspekta turističke prezentacije, na veoma važno pitanje. Zašto je važan Zemaljski muzej kao jedna od najvećih atrakcija turističke destinacije koja se zove Bosna i Hercegovina?

Arheološko nalazište Debelo brdo iznad Sarajeva, nakon uređenja, će biti važan lokalitet za turističku prezentaciju prahistorijskih tragova. Antički tragovi su veoma vidljivi na lokalitetu Mogorjelo u Čapljini (Villa Rustica), banje Ilidže i na drugim uglavnom nedostupnim lokalitetima.

Kako ispuniti data marketinška obećanja u turističkim promocijama, a da budu vidljiva očima promatrača i da odgovaraju iskustvu na terenu? Doživjeti vrijednosti različitih kulturnih brendova tokom posjete Bosni i Hercegovini u čistom, prirodnom okruženju, je doživljaj dostupan veoma malom broju turističkih sretnika. Istovremeno, ako se ono što je marketingom obećano ne ostvari tokom putovanja povrijeđen je osnovni etički turistički postulat da se u turizmu ne smije lagati. Posjetioci će to reći svojim prijateljima, a uz pomoć on line komunikacija će to reći i onima koje ne poznaju. Najvažniji zadatak svake turističke destinacije (država, region, turističko mjesto) je da obezbijedi da iskustva na terenu odgovaraju marketinškim obećanjima.

Odgovorni u Kantonu Sarajevo, Federaciji Bosne i Hercegovine, državi Bosni i Hercegovini, valja da budu svjesni da preko stotinu godina u Sarajevu djeluje veoma važna institucija, Zemaljski muzej, koja uz sjajne zbirke iz prahistorije, antike, srednjeg vijeka, osmanskog perioda…, a posebno zbirkom stećaka, sa tajanstvenim porukama „dobrih bošnjana“ i Sarajevskom hagadom predstavlja nezamjenjljivo osnovno polazište prezentacije kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine. Zemaljski muzej posjeduje i monumentalnu muzejsku zgradu što je odlika veoma malog broja metropola u Evropi. Obično su muzejske zgrade bivši kraljevski ili kneževski dvorci
Na žalost turistička atrakcija koja se zove Zemaljski muzej je djelomično dostupna, a zgrada zahtijeva obnovu.