KOLUMNA: Sarajevska snježna kraljica
Naš ekspert za strateški razvoj turističke industrije u svojoj redovnoj kolumni osvrnuo se na skijašku prošlost Bosne i Hercegovine, uspjehe skijaša na našim planinama i na ZOI 1984.
Piše: Zoran Bibanović
Prvi skijaški klub, osnovan je 1875. godine, u Norveškoj. Krajem XIX stoljeća u aristokratskim krugovima zapadne Evrope postala je moda kraćeg ili dužeg boravka u blizini planinskih vrhova. Ali za tu klijentelu bilo je potrebno izgraditi saobraćajnice i saobraćajna sredstva koja bi joj omogućila da se popnu do velikih visina bez velikih napora. Tako je počela izgradnja zupčastih željeznica i uspinjača. Gradnjom uspinjača i ski liftova počinje se zaboravljati planinarsko skijanje koje je u novije vrijeme oživilo kao turno – skijanje.
Prva alpinistička uspinjača sagrađena je u Švicarskoj 1909. godine. Izgradnja je uzela maha 1920. godine, kada se postavljaju debele čelične sajle preko betonskih nosača.
Izgradnja uspinjača je dovela do omasovljenja izletničkog turizma na planinama. Penjanje do visokih planinskih vrhova u Evropi je tako postalo dostupno i širokim narodnim masama, a ne samo aristokratima.
Važnost izgradnje uspinjača za turističko prodiranje u visoke planine vidi se i iz slijedećih podataka.
U 1935. godini, u Alpama je bilo 23 zupčaste željeznice (u Švicarskoj 14) i 38 uspinjača (u Švicarskoj 30). Čitava Austrija je 1945. godine, raspolagala sa 12 žičara, 8 planinskih željeznica i 6 ski liftova.
Međutim, u maju 1965. godine, samo austrijski Tirol raspolagao je sa 28 velikih uspinjača i 318 ski liftova.
Ekstremno skijanje počelo je 1961. godine spustom na sjevernom žlijebu Grossglocknera sa nagibom od 60 %. Spust je veoma opasan i izvjesno je da neće nikada postati masovan sport.
Danas Austrija raspolaže sa 3.300 žičara i uspinjača, 1.250 kupališta na otvorenome, 900 pokrivenih bazena, 600 krajeva sa mogućnošću ribolova, 500 krajeva sa mogućnošću jahanja, 22.000 km pruga za alpsko i turno skijanje, 400 smučarskih škola, 50.000 km pješačkih staza, 4.840 teniskih igrališta, 36 umjetnih klizališta, 53 podzemne jame i rudnika otvorenih za posjetioce, 23 alpska botanička vrta, 38 lovišta, 5 nacionalnih parkova, 69 pokrajinskih parkova i rezervata, 500 prirodnih sankališta…
U Sarajevo su prve skije došle sa austrijskim vojnicima 1878. godine. Trebalo je da prođe više decenija pa da skije izbore prednost pored oštre konkurencije starijih zimskih oblika zabave nazvanih liguraši, kerepaši, tepsijaši… Tradicionalni rekvizit za zimsku zabavu u gradu, do šezdesetih godina su bile ligure. Ligure su bile ručni rad (drugih i nije bilo) od čamovine, sa čeličnim kantnama, sjedalo presvučeno ovčijim runom sa velikom halkom (često u lavljim ustima) za pridržavanje. Jureći zaleđenom Dalmatinskom ulicom, pri čestom dodiru sa granitnim kockama, ligure su bacale dugačke mlazeve iskri koje su uzrokovale uzvike divljenja posmatrača.
Kada se kazalo «hajmo kerepe» to je značilo hvatanje u lanac. Riječ je vjerovatno došla od mađarske riječi «kerepe», koja je označavala vezanje riječnih šlepera u lanac.
Tepsije za zimsku zabavu su se koristile na strmim sokacima u siromašnijem predgrađu. Polovinom šezdesetih godina za zimsku zabavu u gradu su se koristile uglavnom sanke, a sličure (klizaljke) su se mogle voziti u ravnim dijelovima grada. U tim godinama, u vrijeme velikih mrazeva, polijevao se (ledio) teniski teren na Skenderiji na opće veselje sličuraša (klizača).
U knjizi «Olimpijske staze» Branko Tomić piše:
«Aktivnost će započeti planinari 1892. godine, u Bosanskohercegovačkom turističkom klubu, drugom planinarsko-skijaškom društvu u jugoslovenskim krajevima, a prvo sarajevsko skijalište poslije Prvog svjetskog rata je bilo ispod Pivare – priča po sjećanju Vlado Hrisafović.
Po sjećanju Svetozara Kaluđerčića, na skijanje se do 1927. godine, uglavnom išlo neorganizirano. Onda smo 1927. godine, osnovali Ski-klub Sarajevo sa idejom da sve to organiziramo ozbiljnjije. Prvi šampionat je održan 1929. godine, na stazi dugoj 22 km. U daljinskom trčanju učestvovalo je 28 smučara.
Tridesetih godina na staze izlaze i prve Sarajke. «Smučale smo se kako smo znale – kaže Jelena Dopudža. «Koraci nesigurni, a okolina puna prijekora. Trajalo je to sve dok nije došao iz Slovenije Nande Majnik, smučarski stručnjak, koji nam je održao višednevni smučarski tečaj. Vrlo brzo smo krenule stazama svojih kolega».
Prvo zvanično smučarsko takmičenje Sarajevskog zimsko-sportskog podsaveza održano je 8. marta 1931. godine, na Velikom Polju na Igmanu u trčanju na 30 km.
Iste godine na takmičenju na Jahorini prvi put nastupaju i žene u zvaničnoj konkurenciji. Pobjednica je bila Abida Karahasanović-Kadić.
«Brzo sam zavoljela skijanje, ali je početak bio vrlo težak – priča Abida. Završila sam kurs u Sloveniji u Ratečama ispod Planice. Kada sam prvi put stala na skije mislila sam da to nikada neću naučiti. Međutim, položila sam sa odličnim i u Sarajevo sam se vratila sa velikim oduševljenjem. Ali tada su nastale nove teškoće: neshvatanje sredine, tradicija, mišljenje da sport nije za žene. Kada bih pošla na Bjelašnicu, na primjer, onda bih iz kuće izašla u zaru, sa bratom. On je nosio skije i ostalu opremu. Tako niz mahalu, niz Kovače, pa kroz čaršiju na tramvaj. Onda u voz do Pazarića. Čim uđemo u voz ja skinem zar. Ispod sam već bila u skijaškoj opremi…»
Abida Karahasanović je učesnica i prve utakmice sarajevskih dama u skijanju,- prvog samostalnog takmičenja žena, koje je održano na Palama 1933. godine.
Prvi slet jugoslavenskih smučara u alpskom skijanju od 13 – 16. februara 1937. godine, je održan na Jahorini, a o tome piše Branko Tomić u knjizi «Olimpijske staze».
U ovom vremenu se u Sarajevu, na služenju đačkog roka u Školi za rezervne oficire, nalazio i Gregor Klančnik, poznati slovenački smučar od kojeg je ostalo njegovo sjećanje. «Za vrijeme služenja đačkog roka – sjeća se Klančnik, došao sam do ubjeđenja da Sarajevo sa svojom okolinom ima izvanredne mogućnosti za razvoj zimskog sporta, da su tu zime sa dosta snijega i da se već rađa organizacija smučarstva. Bio sam ubijeđen da će tu nastati važan zimski centar…»
Iz Mojstrane – nastavlja Gregor, koja je onda bila selo sa najviše državnih prvaka, putovalo je nas devet, a među nama bio je i 12-godišnji Janez Polda, koji je poslije rata postao skakač svjetskog formata. Janez nikada nije putovao tako daleko , pa je zbog toga živo posmatrao okolinu, i u vozu, na cijelom putu, stajao kraj prozora. Vodila nas je poznata sportašica Minca Rabičeva.
Prije početka prvenstva u Sarajevu je bila velika parada. Sa skijama na ramenima išli smo glavnom ulicom grada sve do Vijećnice, a pločnici su bili puni svijeta. Popodne smo vozom otišli na Pale, a iz Pala pješke sa rancima, skakačkim i trkačim smučkama na ramenima na Jahorinu. To je u to vrijeme i u Sloveniji bilo normalno, jer smo i na Pokljuku 18 kilometara nosili svu opremu. Na Jahorini smo imali na raspolaganju samo jedan planinski dom «Romaniju». Start trčanja na 18 km. je bio ispod doma, a skakaonica je bila izgrađena u blizini oficirskog doma. U skokovima je pobijedio Franc Palme, drugi je bio Albin Jakopič, a ja sam bio treći. Poslije skokova pobijedio sam u klasičnoj kombinaciji i tako postao državni prvak za 1937. godinu. Za mene je Prvi slet jugoslovenskih smučara i Prvo državno prvenstvo u Bosni i Hercegovini bio veliki događaj. Sva takmičenja u klasičnim disciplinama su realizovana bez žalbi. U alpskim disciplinama je bilo svađa, ali to nije umanjilo razvojni polet kojeg je sarajevski slet dao smučarstvu Jugoslavije.» – priča Gregor Klančnik.
Jedan od bosanskohercegovačkih učesnika sleta je bio i Murat Jažić, preteča sportske familije Jažić sa Širokače.
Prva žičara na Jahorini, tzv. Cvijanova žica (ime dobila po Golijanin Cvijanu iz sela Zabojsko na južnoj Jahorini, koji je nadzirao ulazak skijaša u korpu i rad žičare), je izgrađena i puštena u promet 29.11. 1952. godine, i vozila je od iznad hotela «Jahorina» (ispod Rajske doline) do vrha Gola Jahorina.
Poslije nje, 1965. godine, izgrađena je žica «Poljice» od bivšeg Doma armije (današnji hotel Rajska dolina) do vrha Šator. Nakon njih izgrađene su žice Prača (71. godine), Ogorjelica (80. godine) i Skočine (82. godine).
Dominacija skijaša iz Slovenije u vremenima bivše države Jugoslavije je bila neupitna. Prva nada da će se neko van Slovenije približiti skijaškoj eliti pojavila se 1965. godine, kada je junior Dejan Gašić na Jahorini napravio sjajan rezultat u spustu u usporedbi sa tada neprikosnovenim seniorima Petrom Lakotom i braćom Klinar. Na žalost, moj školski drug Dejo nije izdržao napore stroge i tada vrlo opasne škole Toni Zajlera (tri zlatne medalje 1956. godine, na OI u Kortini d׳ Ampeco) u Austriji.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća investicije u Bosni i Hercegovini se usmjeravaju u gradnju objekata stacionarnog turizma na bosanskohercegovačkoj obali Jadrana (Neum), banjskih lječilišta, a provodi se i akcija gradnje hotela u svakoj općini u Bosni i Hercegovini.
Po dobivanju Zimskih olimpijskih igara ZOI ’84 u Atini 1978. godine, investicije se usmjeravaju u gradnju zimsko-sportskih centara na planinama Jahorina, Bjelašnica, Igman, Vlašić… , a provodi se i akcija 100 ski liftova u Bosni i Hercegovini.
Iz političkih razloga, sa ciljem ublažavanja zavisti bosanskohercegovačke provincije prema Sarajevu, grade se ski liftovi u sto općina Bosne i Hercegovine, koji su potom bili slabo održavani, a velika većina nikada nije ni profunkcionirala zbog nezainteresiranosti lokalnih vlasti.
Heroji Bjelašnice, Jahorine i Igmana iz vremena ZOI ׳84 (alpsko skijanje za muškarce i žene i nordijske discipline) su sportske legende Babina i Štinjeg Dola na Bjelašnici, Rajske doline na Jahorini kao i Velikog i Malog polja na Igmanu.
U najatraktivnijoj alpskoj disciplini spustu pobjednik je bio amerikanac Wiliam Bil Johnson sa prosječnom brzinom od 104,5 km na sat i rekordnim vremenom na Bjelašnici od 1:45,59. Drugi je bio švicarac Peter Mueller, a treći austrijanac Anton Steiner.
U disciplini veleslalom predosjećalo se da se sprema nešto veliko.
Tog dana, temperatura zraka je izmjerena -15º C ali je Bjelašnica bila okupana suncem. Pred trideset hiljada gledalaca na Štinjem dolu i milijardu gledalaca širom svijeta, uz TV ekrane, pobjedio je švicarac Max Julen, drugi je bio Jugosloven Jure Franko, a treći austrijanac Andreas Wenzel. U tim trenucima na Bjelašnici je postalo vruće. Boris Strel je bio peti, a Bojan Križaj deveti. Oficijelni spiker se nije čuo.
U disciplini slalom prvo i drugo mjesto su podijelili amerikanci, braća Phil i Steve Mahre, a treći je bio francuz Didie Bouvet.
Na Jahorini su vozile žene na stazama: spust – 1965 m 547 m (Michela Figini, SVI ); veleslalom – 1332 m 337 m (Debbie Armstrong, USA); slalom – 557 m, 180 m (Paoletta Magoni, ITA).
Pred 30.000 gledalaca na takmičenju na 70-metarskoj skakaonici, pobjedio je Jens Weissflog (GER), drugi je bio Matti Nykanen (FIN), a treći Jari Puikkonen (FIN).
To je tek bio uvod u veliki spektakl. Raspoloženje je bilo nezaboravno. Gorenjci su sa malim harmonikama i trubama bodrili Ulagu, Dolara i Bajca, a kada bi oni skočili ispod očekivanja nastavili bi pjevati. Ovo je dobže – vikao je neki Čeh. Ovo je još više dobže – vikao je Čeh nakon ponude burekom.
Na 90-metarskoj skakaonici pred 80.000 gledalaca i svjetskim TV auditorijumom sa skokom i rekordom skakaonice od 116 metara, pobijedio je finac Matti Nykanen i time postao heroj smučarskih skokova ZOI ’84. Drugi je bio Jens Weissflog, a treći Čehoslovak Pavel Ploc.
Fantastično, fantastično… ponavljao je pobjednik.
„Publika je bila fer i bodrila je takmičare da postignu što bolje rezultate” rekao je Vajsflog.
„Sve je bilo izvanredno, skakaonica, vrijeme, a naročito ova divna publika” rekao je trećeplasirani Pavel Ploc, učenik proslavljenog Jiržia Raške, olimpijskog pobjednika iz Grenobla 1968. godine – zabilježili su kroničari iz tog vremena.
Heroj Zimskih olimpijskih igara ZOI ׳84 nije bio muškarac, već mlada dama Maria, iz Finske. Maria Lisa Hamalainen iz maloga grada Simple u Finskoj je osvojila četiri medalje i to tri zlatne (u trčanju na 5,10 i 20 km) i jednu bronzanu u trci štafeta. Taj podvig joj je jednoglasno donio krunu i proglašena je “snježnom kraljicom” olimpijskih igara u Sarajevu.
U 10,01 sati, obavljena je ceremonija proglašavanja “snježne kraljice” XIV ZOI ’84 na zaleđenom platou Igmana koji nije navikao na kraljevska radovanja.
Snježna kraljica je umjesto krune, na glavi imala trorogu plavo-bijelu laponsku kapu i umjesto žezla podignute drvene skije.
Nakon havarije velike kabinske žičare u Salcburgu (Austrija) u EU je zakonodavstvo koje regulira tu oblast veoma pooštreno. EU je 2000. godine, donijela smjernice i direktive o žičarama na osnovu tzv. CEN tehničkih standarda
Žičare na bosanskohercegovačkim planinama su relativno bezbjedne. Izuzetak su predstavljale žičare na Jahorini, što je Vlada RS-a uočila i uložila kapitalna sredstva u rekonstrukciju “žica”. Svojevremeno su žičare na Jahorini ponuđene poduzetnicima na tzv. dokapitalizaciju ali nije bilo zainteresiranih ulagača. Grube računice pokazuju da se ulaganja u žičare na bosansko-hercegovačkim planinama ne mogu isplatiti u razumnom vremenskom periodu. Odmah nakon investicije na Jahorini, Vlada RS se elegantno ogradila od budućih odgovornosti i usvojila (NS RS 26.01.2010) Zakon o javnim skijalištima kojim se uvodi odgovornost ski centara za sve propuste u radu, a posebno u bezbjednosti žičara, ski-liftova kao i reda na skijalištima. U vremenima koja su pred nama, bez nove politike razvoja planinskih centara biće veoma teško pratiti visoke EU tehničke standarde, posebno za rad žičara. Zimski centri EU imaju obavezu da svake dvije godine skidaju sajle i šalju ih na veoma skupa testiranja. Centri tu obavezu rješavaju na taj način da stare sajle (2 godine) jednostavno zamijene novim.
