KOLUMNA: Kako vičeš u planini tako ti planina odjekuje

Naš ekspert za strateški razvoj turističke industrije u svojoj redovnoj kolumni upozorava da dobra lokalna organizacija i male ali sistematske investicije mogu doprinjeti više nego krupne investicije na planinama Bosne i Hercegovine, a posebno planinskim zimsko-sportskim centrima.

Piše: Zoran Bibanović

Na Bjelašnici je svojevremeno posječena milenijumski stara šuma radi postavljanja širokih staza za alpske i nordijske discipline. Akcije su krenule od ljeta 1979. godine, kada je počelo pretvaranje, kako se tada govorilo, bespuća u prekrasne terene za skijanje. Bezbrojna posječena stabla su prekrila Babin Dol na Bjelašnici, a nebo je bilo crno od zapaljenih grana. Šume Igmana i Bjelašnice, koje su bile zaštićene kao šumsko-lovni rezervat (1882) u vremenu Austro-Ugarske, u vremenu Kraljevine Jugoslavije date pod koncesiju (1923) braći Kašiković, a u vremenu Titove Jugoslavije bile opet zaštićeni šumsko lovni rezervat, plaćale su cijenu razvoja zimskih sportova i organiziranja velike svjetske priredbe (XIV ZOI ‘84).

Legalitet današnje gradnje na Bjelašnici je činjenica po kojoj se Bjalašnica i Igman razlikuju od drugih turističkih i planinskih centara u Bosni i Hercegovini.

Stvaranje novog velikog planinskog centra na Bjelašnici pobudio je i novi strah da ćemo vidjeti legalno betoniran vrijedni lokalitet Babin Do. Da strah nije bez osnova potvrdilo je zaposjedanje elitnih lokacija na Babinom Dolu od strane građevinara, za gradnju apartmana namjenjenih tržištu.

Istovremeno, građevinski poduzetnici, što je sasvim normalno, su bili (i biće) nezainteresirani za turističku sudbinu planine i za budući razvoj turizma na planini. Gradnja na “legalni zor”, teško da će dostići, zacrtanu viziju turističkog razvoja. Za sada ona je porodila dvije grupe problema i to: Estetske i funkcionalne prirode.

Estetske primjedbe se odnose na neadekvatnu cjelovitost procesa planiranja i izgradnje, odnosno uređenje prostora. Arhitektonska rješenja novoizgrađenih objekata nisu prilagođena makro i mikro lokalitetu planine i nesporno su potpuni estetski promašaj.
Funkcionalne primjedbe imaju veću težinu obzirom na turističku pustoš koja vlada planinom i u zimskim i ljetnim mjesecima i pored velikih novoizgrađenih smještajnih kapaciteta.

Gradnja apartmana za tržište bez jasne politike planine, pored blagovremenih upozorenja, su se pokazala kao promašen koncept. Novoizgrađeni apartmanski kapaciteti se ne nalaze na turističkom tržištu ponude i tražnje, što za posljedicu ima “turističko mrtvilo” koje opet obeshrabruje buduće kupce apartmana kao i buduće investitore u hotelske kapacitete na planinama.

Iskustva alpskih zemalja su gradnja, prodaja i korištenje apartmana na elitnim lokacijama (u našem slučaju Bjelašnica) samo na način obaveze vlasnika da iznajmljuje apartman nosiocu turističko-ugostiteljskog poslovanja uz objekte. Kupcima apartmana se na takav način, otvaraju kreditne linije na dvadeset do trideset godina. Na taj jednostavan način su otvorene Alpe.
Na taj jednostavan način su prodani apartmani Aquareumala u Fojnici i grade se novi uz optimalnu popunjenost novoizgrađenih kapaciteta.

Eko-turističku marku regiona stvara (u našem slučaju bi popravila) gradnja eko-turističkog sela. Vidi eko-turističko selo “Herceg” u Međugorju, selo “Stanišić” kraj Bijeljine, Drvengrad na Mokroj Gori ali i budući Kamengrad u Višegradu… ali i eko sela na Nišičkoj visoravni, Rostovu, Vučjoj luci…

Kako sada stoje stvari, tom idealu su, u ovom trenutku, najbliža sela u općini Trnovo (Sinanovići, Ledići, Umoljani… i selo Vrhprača na Jahorini (Kadino vrelo), ali i neka sela u Općini Ilijaš.

Evropsko iskustvo upućuje na finansijsku podršku države (razvojne banke) u gradnji i rekonstrukciji seoskih kuća autohtone arhitekture i opremljenosti u određenim područjima, sa obavezom domaćina da zainteresiranom posjetiocu pokaže unutrašnjost domaćinstva i upotrebu opreme.

Hrvatska, po ugledu na mađarsko iskustvo, radi na odabiru nekoliko lokacija na kojima će finansirati, za početak, izgradnju 10 – 20 etno-seoskih kuća.

Posljednjih godina, zbog klimatskih oscilacija u toku zimskog perioda, pruža se prilika za proširivanjem perspektive planinskog turizma u Bosni i Hercegovini. Upražnjavan u početku od strane sportske elite, zaljubljene u planinu, planinski turizam je bio planiran tako da zadovolji oduševljenje za skijanje. Metode uređivanja na planinama su bile prilagođene tim ciljevima, u svrhu efikasnosti odmora. Zadržan u urbanoj i bezbjednoj sredini, skijaš-turista može upražnjavati svoj omiljeni sport bez opasnosti da ne gubi ni minutu. Za uposlene, osnovno je da zadrže maksimalnu prođu skijaša-turista na vrijeme. Tako su stvoreni gradovi na planini, koji žive nekoliko mjeseci godišnje, gdje su stanovnici planine ti koji se osjećaju strano.

Planina u svakom slučaju zaista može ponuditi i druge stvari sem odmora za skijanje.

Po pravilu snabdijevanja koja se realiziraju za turiste u takvim centrima nisu od koristi za lokalno stanovništvo, bilo da su oni geografski loše locirani (zimski centri udaljeni od sela), bilo da nisu prilagođeni seoskoj sredini. Posjetioci planina, koji uglavnom dolaze iz većih urbanih sredina, teško da mogu kupiti prizvode sela.

U zemlji u kojoj malo koji seljak ima 5 ha obradive zemlje ili 10 krava (poljoprivredni minimum) veoma važna je institucija zadruga i zadružne kooperacije. Zadružni proizvodi se opet negdje moraju plasirati (prodati). Prodaja proizvoda u zadružnim prodavnicama direktno ispred kućnog praga ili u eko kućama je san koji može obezbijediti samo pravilan razvoj turizma u selu, planinskom centru ili turističkoj atrakciji u njegovoj blizini.

Poznato je da su zimski sportovi skupi. Njihov pristup osobama sa slabijim primanjima stvara gomilu problema koji prevazilaze svaku politiku planine.

Dvije stvari (koje se mogu reducirati) opterećuju cijenu boravka na planini: cijena smještaja i cijena opreme za odmor.
Ipak, osnovna zadaća razvoja planinskog turizma, kao elementa državne politike, ostaje rješavanje problema susreta gradskog i seoskog stanovništva. Orijentacija prema prihvatu turista, spojena sa selom u posljednje vrijeme se posebno izučava u teoriji industrije turizma.

Za pokretanje specifičnog bosanskohercegovačkog turističkog razvoja dvije orijentacije su presudne:
-dobra lokalna organizacija može učiniti isto toliko koliko i velike investicije;
-sistematski favorizirati forme slabih investicija.

Nivo kulture življenja i kvalitete života stanovnika, kada je konzumiranje vrijednosti planina u pitanju, u Bosni i Hercegovini je još uvijek veoma nizak. Običaj izlaska u prirodu većine stanovništva, počinje i završava se izborom pogodnog mjesta za teferič (picnic), raspaljivanjem roštilja, sjedenjem i eventualno zabavom sa loptom ili igranje badmintona, okolo vatre, uz muziku iz automobila. Takvi posjetioci, takođe po pravilu, iza sebe ostavljaju nered i smeće po planinama. Nered na planinama vlada tokom cijele godine kada posjetioci nekažnjeno voze ski pistama iznajmljene motorne sanke, razne četverotočkaše, džipove, planinske bicikle… koji zimi oštećuju uređene staze za skijanje, a ljeti presijecaju tanki humus i uzrokuju nepopravljive štete erozijom tla.
Na planinama Bosne i Hercegovine još uvijek ne postoje zakonska pravila za ponašanje u prirodi.

“Uvijek pozdravi prijatelja kad ga sretneš ili prolaziš pored njega, pozdravi čak i stranca na osamljenom mjestu. Poštuj sve ljude i ne klanjaj se nikome” – poglavica Tecumseh, Shawnee.

U planinama, ljeti zbog erozije tla, a zimi zbog oštećenja uređenih staza (alpsko skijanje, sankanje, nordijske discipline…), valja strogo zabraniti vožnju vozilima (motornim vozilima, planinskim biciklima, motornim sankama…) mimo javnih puteva.
Pješačenje po uređenim stazama (nordijsko trčanje, alpsko skijanje…), teško oštećuje staze i ugrožava bezbjednost skijaša ali i pješaka.

Pravilo je da se u planinu ne ide sam kao i da se sam vozi zimi van uređenih staza (alpsko, planinsko-turno, nordijsko ili snowboard skijanje, sankanje, hodanje na krpljama…). Najveći broj nesreća se desio zbog banalnih spleta okolnosti.
Posljednja tragedija se desila ove zime na Jahorini kada je snježna lavina zatrpala mladu skijašicu iz Banja Luke. Na burom zaleđeni “stari” snijeg uz jugo je pao novi, što je stvorilo uvjete za snježne lavine.

Opasnosti u planini rastu proporcionalno sa pogoršavanjem ili naglom promjenom vremenskih prilika.
Ove zime italijanska ministrica turizma Michela Brambilla je predložila zatvorske kazne za skijaše i bordere koji izazovu smrtonosne lavine i 5.000 € kazne za one koji ignoriraju meteorološka upozorenja ili se ne drže uređenih staza.

Pravilo je da se za vrijeme hodanja kroz prirodu, čak i stazama, ne zabavljamo nečim drugim ili žučno pričamo. Krici i urlikanje u šumi uznemiruju životinje.

U planinama važi zakon “Kako vičeš u planini tako ti planina odjekuje”. Ovog pravila se treba pridržavati i u saobraćanju sa stanovnicima kraja.

Stanovnici planina teško žive i sve što imaju to im priroda daje. To uvijek treba imati na umu.

Loženje vatre dijelovima plotova i ograda je krađa. Poslije boravka u planini korišteni prostor valja ostavljati očišćen.
Mnoge posjetioce planina privlači ljepota livadskog cvijeća, pa ga nesmotreno beru. Time se sprječava osjemenjivanje tih biljaka, što je opasno za opstanak rijetkih i ugroženih vrsta. Posebno su ugrožene proljetnice, a one su i prva hrana za pčele. Dozvoljeno je trganje cvjetova najviše 3-5 komada bez korijena. Dozvoljeno je branje 5-6 kg. gljiva i to podrezivanjem ili uvrtanjem. Gljive se ne smiju brati čupanjem. Pored štapa (opasnost od zmija) potreban je i nož za pažljivo odsijecanje gljive.

Zlatno pravilo glasi: ako sumnjaš odustani od te gljive i ograniči se na mali broj vrsta koje ćeš lako prepoznati.
Pred ZOI ׳84 štampana je brošura «Zelena knjiga za izletnike» (urednik Miroslav Franjković, uz ilustracije Adi Mulabegovića) sa 10 pravila za ponašanje u prirodi, koju je revija «Fondeko» ponovo otkrila u broju 11 – proljeće 2002. godine:
Ne oštećujte drveće i grmlje; Divite se divljem cvijeću, ali ga ne trgajte; Ostavite životinje na miru;
Spriječite šumske požare; Svoje otpatke ponesite sa sobom; Ne narušavajte mir i tišinu u prirodi;
Parkirajte svoja kola samo na za to određena mjesta; Nemojte čistiti svoja kola u prirodi; Poštujte zakonske propise i lokalna uputstva; Ponašajte se u prirodi kao civiliziran i odgovoran čovjek.

Planinama u Bosni i Hercegovini, a posebno planinskim zimsko-sportskim centrima u državi, valja upravljati na osnovu hitno donesenih novih Zakona o zaštiti i upravljanju planinskim centrima i zonama za rekreaciju. Upravljanje se povjerava odabranoj javnoj ustanovi (šumarstvo, komunalna služba, služba planinskog centra…).

Pravilno postavljena shema upravljanja i novootvorena radna mjesta neće pasti na teret državnog proračuna. U Hrvatskoj od ukupno zaposlenih oko 1.500 osoba na raznim poslovima nadzora u prirodi (rendžeri, nadzornici, čuvari, vodiči…) tek oko 300 osoba je na teretu državnog proračuna. Obzirom da je prihod od upravljanja zaštićenim prirodnim vrijednostima u Hrvatskoj, veoma često veći od rashoda, na teretu državnog proračuna nije niko.

Ova kolumna, svakako nema ambiciju, da elaborira profitabilne aktivnosti koje planski treba pokrenuti na našim planinama. Novu politiku planine (naročito postojećih planinskih centara) valja donijeti na demokratski način, konsultirajući široki krug zainteresiranih, a posebno uvažavajući “domaću pamet”.