KOLUMNA: Ad modum bosnensis

Naš ekspert za strateški razvoj turističke industrije u svojoj redovnoj kolumni ovaj put govori o trgovinskim putovanjima i srednjovjekovnim proizvodima proizvedenim na bosanski način.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Polovinom X stoljeća slavenska Bosna postaje samostalna oblast. U doba bosanskih banova i kraljeva promet robe je uglavnom išao preko Budima i Dubrovnika.

Razlozi putovanja u tim vremenima su bili trgovinski, zdravstveni i vjerski.

Bosanski ban Kulin 29. avgusta 1189. godine, piše povelju Dubrovniku, kojom dopušta slobodno trgovanje po Bosni. To je najstarija poznata sačuvana povelja pisana narodnim jezikom (ćirilicom) kod južnih Slavena i prvo pominjanje slavenskog imena za grad Dubrovnik, umjesto romanskog imena Ragusium.

Valja reći da su u tom vremenu, povelje pisane na narodnom jeziku, u cijeloj Evropi, bile prava rijetkost.

POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA DUBROVNIKU

29. augusta 1189. godine

U ime Oca i Sina i Sv. Duha. Ja ban bosanski Kulin zaklinjem se tebi, kneže Gervasije, i svima građanima Dubrovčanima da ću biti iskreni prijatelj Vama od sada i do vijeka, i pravi mir držati sa Vama i pravu vijernost dok god sam živ.
Sve Dubrovčane koji kao trgovci putuju po mojoj državi ma gdje ko hoće odsjesti ili gdje ko prolazi, pravom vjerom i pravim srcem držaću ih bez ikakve štete (po njih) sem ako mi neko po svojoj volji učini poklon; i da im ne bude od mojih časnika nasilja; i do god će biti kod mene, pružiću im savjet i pomoć kao što i samome sebi i koliko god budem mogao bez ikakve zle namjere. Tako mi Bog pomogao i ovo sveto jevanđelje.
Ja, Radoje dijak banov, pisah ovu knjigu po naredbi banovoj… – Prof. dr. Dženana Čaušević, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2005.

Ljudi su putovali karavanima i noćili pod vedrim nebom. Bilo je i više skloništa (još od antičkih vremena) u Vrapču, Tjentištu, Konjicu… Naziv Tjentište se pretpostavlja da je nastao od latinske riječi «tenta» (tenda). Pretpostavlja se takođe, da je prije dvadeset stoljeća tu postojao rimski burgus (stražarnica).

U srednjevjekovnim vremenima kroz Tjentište (srce NP Sutjeska) je prolazio tzv. «Dubrovački put» i postojala je kuća koje je pripadala hercegu Stjepanu. U dubrovačkom arhivu spominju se skloništa kroz Bosnu koja se nazivaju “kuće” kao “Butkova kuća” u Mokrom, kuća patarena Radojka u Ljupkovu, kuća patarena Milorada u Bradini… – Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela.

U vremenima Osmanlija na Tjentištu je postojao prostrani han, koji je mogao da primi preko 600 konja. U Konjicu je bilo veliko konačište, što znamo po trgovinskom ugovoru koji je sačuvan u Dubrovačkom arhivu iz 1418. godine, da je karavana sa 337 tovara soli odsjela u kući bosanskog kralja.

Stari Dubrovčani su dobro uočili važnost Stona, Bistrine i Pelješca, pa su ih otkupili 1333. godine, od bosanskog bana Stjepana Kotromanića učvrstivši zlatnim ugovorom da će mu plaćati 500 dukata godišnje do svršetka svijeta… «…zato mi, gospodin ban Stefan i moji sinovi i unučad, i dokle sjeme moje bude, do vijeka vjekova, dasmo i darovasmo do vijeka vjekova u baštinu i u plemenito puku dubrovačkom, a našim dragim prijateljima sav Rat i Ston i Prevlaku i otoke koji su oko Rata, i sa svim što se nalazi unutar Rata i Prevlake, i gore i polja, dubrave, šumu, trave, vodu, sela i sve što je od Prevlake do Lojišta, i sudstvo i globe i kazne (krvi??) u miru, da budu po njihovoj volji, da imaju i drže i da izvrše svu svoju volju i htijenja kao od svoje baštine, do vijeka vjekova, i da su slobodni zidati zgrade, tornjeve gdje im je volja, i prekopati Prevlaku od mora do mora…

…i sve gore pisano mi općina i sav puk dubrovački kunemo se u sveto božije evanđelje i u četiri evanđelista i u dvanaest apostola i u sve svete moći, koje su u Dubrovniku, za nas i za naše sinove i za naše potomstvo do svršetka svijeta, sve tvrdo da imamo i držimo do konca svijeta pouzdano.

I za to stavljam ja (gospodin) ban Stefan svoj zlatni pečat, da je vjerovano, svaki da zna i vidi istinu… A to je pisano pod gradom Srebrnikom. A tomu (su) svjedoci zvani i umoljeni Vitan Tihoradić, Radoslav Hlapović, Miloš Vukasić, Hrvatin Stefanić, Stefan Druščić, Tvrtko Ivanhnić i za to da tri pristava, Divoš Tihoradić, Štitko Hlapović, Mihailo Menčetić Dubrovčanin.

Istovremeno dubrovčani (zbog mira u kući) jednokratno isplaćuju i srpskog kralja Dušana sa 8.000 dukata. Taj diplomatski i trgovački uspjeh je postigao dubrovački poklisar Miho pl. Menčetić, koji ga je u ime Dubrovačke republike potpisao i Nikola Buechia, koji je za to dobio nagradu, kuću u Gradu (Dubrovniku) i dubrovačko plemstvo – “Povijest Stona” od Dum.M.Taljerana.
Nakon vijeka Kotromanića prestalo je i plaćanje otkupa, a Ston, Bistrina i Pelješac su ostali Dubrovačkoj republici.

Dubrovčani su bili svjesni da im teritorija države nije povezana kopnenim putem pa su istovremeno tražili i pojas Slanskog primorja, što su i dobili od srpskog kralja Dušana (koji očito nije u tim vremenima kontrolirao navedene teritorije). Prodaji Slanskog primorja se usprotivio bosanski ban Stjepan Kotromanić i tako (u tom vremenu) spriječio mogućnost kopnenog povezivanja Pelješca i Stona sa sjedištem države.

Još u vremenu Tvrtka I, najmoćnijeg bosanskog bana u historiji (1353-1391) koji se proglasio «kraljem Srbije, Bosne, Dalmacije i Hrvatske i Primorja», Dubrovačka republika sklapa ugovore o slobodnoj trgovini sa otomanskim sultanima (ugovor u Brusi 1359. godine, zaključen sa sultanom Orhanom II). Dubrovačka luka je u tim vremenima puna brodova, ne samo sa Jadrana, već i sa cijelog Sredozemlja.

Bosanski ban Tvrtko I (1382) osniva grad Herceg-Novi (današnja Crna Gora), sa namjerom da se oslobodi zavisnosti od dubrovačkog brodarstva i dubrovačke luke na koju je do tada bio upućen. Iako je novopodignutom gradu dao ime Sveti Stjepan, on se već u njegovo doba počeo nazivati Novi. Njegov sinovac Stjepan Vukčić Kosača, «Herceg sv. Save», grad je proširio i utvrdio, pa se grad po njemu prozvao Herceg Novi.

Okolinu Bistrine (područje uzgoja kamenica) je Dubrovnik dobio 1399. kao i Nove zemlje «Terrae novae», kada je bosanski ban Ostoja (1398-1418) dao Dubrovčanima zemlje od Kurila (Orašac) do Stona sa svime što tim zemljama pripada. Ban Ostoja i vojvoda Hrvoje Vukčić potom postaju dubrovački građani i dobivaju u Dubrovniku palače. Ostaci stare kulturne baštine, u Dubrovačkom primorju, su još vidljivi u nekropolama stećaka Topolo, Bistrina, Stupa, Čepikuće, Brotnjice…

Stonski knez je u svako doba morao na zahtjev dubrovačkog Senata poslati birane bistrinske kamenice koje bi Senat otpremao uz diplomatske akcije ili u gradu častio viđene goste.

Dubrovačke trgovinske kolonije su bile širom srednjovjekovne Bosne. Što su Dubrovčani u njima bili brojniji, to su rudnici bili značajniji. Zabilježeno je da se njihov broj samo u Srebrenici 1434. godine, penje na blizu pet stotina osoba. Između 1412. i 1433. godine, u Visokom je stalno boravilo oko 370 Dubrovčana, dok je u Zvorniku između 1415. i 1432. godine, stalno boravilo oko 640 Dubrovčana (D. Kovačević Kojić, Zvornik u srednjem vijeku).

Rudnici srebra, zlata, bakra i olova su u Fojnici, Kreševu, Deževici, Dusini, Srebrenici, Olovu…

Grad Srebrenica i obližnje selo Sase su bili glavna rudarska središta u srednjem vijeku. Srebrenica se spominje 1376. godine, kao prometno trgovačko središte koje nastanjuju i dubrovčani. Posredstvom dubrovčana srebro iz Srebrenice se izvozilo u Ugarsku, a naročito u prekomorska tržišta u Južnu Italiju, Grčku i preko Venecije i Firence u Zapadnu Evropu. Franjevački samostan u Srebrenici se spominje u dubrovačkim spisima već 1425. godine. Po njemu je bosanska franjevačka vikarija dobila naziv “Bosna srebrena – lat. Bosna Argentina”.

Razvijenost kovačkog i oružarskog zanata u tim vremenima ukazuje da se neprekidno vadila gvozdena ruda. Već 1335. godine, pominje se posebna varijanta bosanskog štita, a 1419. godine, kao izvrsna roba spominje se bosanski mač. U Dubrovniku i Splitu se prodaje luksuzno posuđe, tacne, nakit, mamuze od srebra… označeni kao bosanski.

Izvoz olova i srebra preko Dubrovnika je imao znatne razmjere. Brodovima iz Dubrovnika se izvozilo u Španiju, Aleksandriju, Tursku, a posebno u Veneciju. Računa se da je u vremenu od 1372. do 1391. godine, izvezeno iz Dubrovnika samo u Mletke 310.819 kg, i to najvećim dijelom bosanskog olova. Trgovina olovom je pružala široke mogućnosti dubrovačkim trgovcima da se naglo obogate. To potvrđuje blistava karijera Žore Bokšića koji se od sina siromašnog kamenara popeo na položaj protovestijara bosanskog kralja. U svom testamentu on za sobom ostavlja 10.000 dukata – D. Kovačević-Kojić.

Zabilježeno je da je u avgustu 1403. godine, Dubrovačka vlada dala dozvolu nekom Hvalku iz Bosne da može dovesti u Dubrovnik 300 konja natovarenih olovom. Obziom da je jedan tovar težio oko 100 kg, značilo bi da je samo tom prilikom u Dubrovnik stiglo oko 3 vagona olova.

Bilo je još znatno većih isporuka. Tako je samo u toku 1413. godine, Brailo Tezarević, poslao u Dubrovnik oko 11,5 vagona olova.

S vremenom su se uvećavale zalihe srebra i zlata bosanskih vladara i feudalaca kojeg su oni često ostavljali u Dubrovniku u poklad. Stanovništvo u gradovima Bosne u prvoj polovici XV stoljeća ima dosta srebrenog posuđa, nakita i sirovog srebra u privatnom vlasništvu. U mnogobrojnim odlukama vijeća Dubrovačke republike su zapisana gostovanja bosanskih muzičara frulaša (piffara), trubača (sonatores, tubete), gajdaša (campognatores), dobošara (gnacharini), lautista (lautarii)… , što sve upućuje da se radilo o profesionalnim artistima koji su bili vezani za plemićke dvorove – Dr.Boris Nilević, Proces afirmacije srednjovjekovne Bosanske države.

Već od Stjepana II (polovina XIV stoljeća) bosanski vladari su kovali srebreni novac. U gradskim naseljima se trguje luksuznom robom, naročito tkaninama koja je plaćana srebrom. Razni predmeti od srebra bosanske izrade (ad modum bosnensis) bili su veoma traženi izvan Bosne.

Izuzetnu i neuobičajenu težinu imao je ženski bosanski pojas od jednog kilograma i 700 grama srebra koji se prodavao u Dubrovniku… Širom Mediterana se znalo uz bosansko srebro i zlato, za olovo, smolu, med i vosak; za bosanske konje, krzna, sokolove i jastrebove, plahte, kožne pojaseve, štitove i mačeve, znalo se i za Crkvu bosansku…

Proračuni ukazuju da je početkom XV stoljeća, samo posredstvom Dubrovčana, iz bosanskih i srpskih rudnika odlazilo u svijet godišnje oko 25 tona srebra. To je imalo vanredni značaj i za privredu Evrope toga vremena. Do sredine XV stoljeća, godišnja evropska proizvodnja srebra iznosila je prosječno 27 tona – D. Kovačević-Kojić, O rudarskoj proizvodnji u srednjem vijeku.
Tako je bilo sve do vremena velikog priliva zlata i srebra u Evropu iz američkih rudnika u XVI stoljeću.

Prve ugostiteljske radnje pojavile su se u Dubrovniku u XIV stoljeću na mjestima ishodišta karavana, a prvo konačište za strance je djelovalo 1374. godine, na prvom spratu palaće Sponza u Dubrovniku.

Slavenska toponomastika za gostionicu je gostilj ili gostilje. U Srebreničkom regionu su dva naselja pod imenom Gostilj (Srebrenica – Bratunac i Srebrenica – Zalužje). Toponim gostilj je veoma čest u istočnoj Bosni.

Otomanski hroničar Dursunbeg, koji je sa Otomanskom vojskom ušao u Bosnu, impresioniran onim što je vidio, zabilježio je da je Bosna ustvari rudnik srebra i zlata…

U vremenima Osmanlija na putevima su podizani hanovi i karavansaraji. Najstariji han spominje se u 1462. godini. Hanovi su obično građeni na 4 sata hoda i mali broj njih je bio udoban.

Bezistan je pokriveno tržište, gdje se prodavao bez (tur. platnen, od beza), ali i druga roba. Bezistani su se gradili samo u velikim trgovačkim centrima. U Sarajevu su postojala tri bezistana (do danas sačuvana dva).

Na oko 3 km od Sarajeva nalazi se jedan od najljepših kamenih mostova u Bosni i Hercegovini, čuvena Kozja ćuprija. Kozija ćuprija je jedini most na Miljacki sačuvan u izvornom obliku i jedan je od najznačajnijih spomenika kulture u Bosni i Hercegovini. Carigradski drum ili stambolska džada koji je vodio iz Sarajeva, počinjao je na lijevoj strani Miljacke, vodio preko Alifakovca, a potom prelazio na desnu stranu rijeke. Taj put je u vremenu od XV do XIX stoljeća vezao čitavu Bosnu sa Sandžakom, Srbijom, Makedonijom, Carigradom i cijelim Istokom. Most je vjerovatno zadužbina Mehmed-paše Sokolovića. Smatra se da je poslije gradnje mosta u Višegradu jedan učenik najvećeg arhitekte svijeta Mimar Sinana sagradio most na Žepi, a drugi Koziju ćupriju.

Koza je u Evropu došla iz Mezopotamije preko Egejskog mora. Na starogrčkom jeziku Ajgej (Egej-Kozar) ukazuje da je u Atini postojao koziji kult. Širenjem Osmanskog carstva širila se i stara trgovina kozama (zanimljivi toponimi Kozara i Kozarac…). Idealno stanište i dobra ispaša pred tada najvećim gradom u Bosni je bio predio Jarčedola, a vjerovatno i veliko trgovište kozama. Nesporno je da se po istoj životinji nazvalo i selo i most ispod njega.

Stanje puteva se popravilo za vrijeme Osman-paše (Topal Osman-paša). U namjeri da Sarajevo, “prirodni centar saobraćajnih puteva” u Bosni poveže sa Carigradom, Brodom, Dubrovnikom i drugim gradovima, Topal Osman-paša je izgradio i opravio mnoge puteve.

Ćamil Sijarić je zapisao: «I ko bi danas znao da se nekad trgovalo u mjestima duž puta od Dubrovnika do Foče, kao što su Kobuk, Ledenice, Mićevac, Crnice, Ključ, Vratar… I ko bi znao da se tim putem od Dubrovnika do Foče stizalo za pet dana, do Niša za 15 dana, a do Carigrada za trideset.
Ili da pomenemo gradove uz dolinu Neretve i dalje duž puta za Savu, a kojih danas nema: uz Neretvu – Slivno, Driva, Norin, Brštenik kraj Počitelja, Nerezi, Nehran, Novi Kruševac, Blagaj, Vrabac, a niz Bosnu Borač, Berez, Kučlat, Rudnik i druga mjesta, u koja danas niko ne ide na pazar».