KOLUMNA: Đavolja prebivališta

Naš kolumnista i ekspert za strateški razvoj turističke industrije ovog puta donosi kratak osvrt na historiju planinarstva u svijetu i kod nas, kao podsjećanje na svjetski pokret ka prirodi koji je odavno prerastao u turističku industriju

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Planine su od davnina bile išarane pješačkim stazama kojima su ljudi izlazili na planinu sa svojom stokom da koriste njene pašnjake ili da sijeku šumu za svoje potrebe.Te staze su bile vrlo teške. Planine su do renesanse smatrane «đavoljim prebivalištem».

Međunarodna unija planinarskih društava (UIAA) koja je osnovana 1932. u Chamonixu, smatra, da je jedan od prvih poznatih uspona na planinu bio uspon (1311) Dantea Aligheria, autora “Božanske komedije”, na vrh Prato al Soglio. Italijanski pjesnik Petrarka se 1336. popeo na Mont Ventoux u francuskim alpima, a slavni Leonardo da Vinci je 1511. godine, na vrhu Monte Bo (2556 m).

Najstariji poznati putopis kroz Alpe napisao je Venancije Fortunat još 1556. godine.

Idejnim začetnikom planinarstva se ipak smatra Žan Žak Ruso (Jean Jacques Rousseau) 1712-1778. godine, koji je propovijedao da je osnovni put ka sreći povratak prirodi. «Sve knjige sam zatvorio, samo je jedna ostala otvorena – knjiga prirode». Ova njegova deviza (poklič prema budućnosti) od tada je uticala na sve veće interesovanje ljudi za planine i prirodne ljepote.

Rousseauovi opisi prirode sa slikama obitelji i iskrenim osjećajima su bili književni hit onoga vremena.

U literarnim djelima Shelleya, Goethea i Victor Hugoa su sa zanosom i oduševljenjem opisivane ljepote alpskih pejzaža.

Osnivač moderne geografije Alexander von Humboldt, je prvi upotrebio izraz “prirodni spomenici” za specifične prirodne rijetkosti.

Jacques Balmat, vodič i doktor Michael Paccard iz Šamonija (Chamonix) prvi u historiji 08.8.1786. godine osvajaju Mont Blanc.

Najveći vrh Evrope Mont Blanc 1808. godine, kao prva žena, osvaja i Marie Paradis (sa 23 godine).

Od 1850. godine britanska elita sve više osvaja Alpe.

Kao početak organiziranog planinarstva u svijetu uzima se 1857. godina kada je, takođe u Londonu, osnovana planinarska organizacija Alpine club. Klub je bio zatvorenog tipa, a njegovi članovi su pripadali elitnom društvu.

Poslije Engleza osnovane su planinarske organizacije 1862. godine u Austriji, a 1863. u Švicarskoj i Italiji, čiji su članovi takođe bili iz redova imućne klase. Nakon njih osnivaju se planinarske organizacije 1869. u Njemačkoj, 1873. u Mađarskoj i Poljskoj, 1874. u Hrvatskoj i Francuskoj, 1876. u Španiji… 1891. u Srbiji, a 1892. godine u Bosni i Hercegovini i Sloveniji.

Prvi planinarski itinerer, koji je vodio ispred popularnih masiva Mont Blanca u trajanju od dva dana, trasiraju 1861. godine Lesli Stiven (Leslie Stephen), otac spisateljice Virdžinije Vulf (Virginija Woolf) i izvrsni švicarski vodič Melchior Anderegg.

Matterhorn (4.478), (Cervino – Italie.; Le Cervin – franc.), osvajaju 1865. godine, Francis Douglas, Robert Headow, Charles Hudson, Edward Whymper (Engleska), Michel Croz (Franciska), Peter Taugwalder i Peter Taugwalder Jr. (Švicarska). Prilikom silaska desila se tragedija kada su u ponor odsklizali Headow, Croz, Hudson i Douglas. Tijela prve trojice su pronašli sutradan 1.200 m niže, a lord Frencis Douglas nikada nije pronađen.

Danas se na Matterhorn svake godine popne oko 2000 penjača ali se nesreće i dalje događaju. Svake godine pogine oko 15 penjača.

Aconcaguau (6.926) na Andima, osvaja 1897. godine, švicarski vodič Matthias Zurbrigge kao član jedne britanske ekspedicije.

Vrh Aconcaguau u januaru/siječnju 2003. godine u organizaciji “Kluba spasavalaca 2000” osvajaju bosanskohercegovački alpinisti Zehrudin Isaković, Dragan Ilić, Haris Kalajdžisalihović i Mirza Mašnić.

Mont Everest (8.848) najviši vrh Azije ali i svijeta, osvajaju 1953. godine, penjači Sir Edmund Hillary (Novi Zeland) i Nepalac-Indijac Tanzing Norgay. Tibetanci ga zovu Chomolungma “boginja mora i zemlje”, a Nepalci Sagarmatha “boginja neba”, ali je prevladala engleska atribucija Everest (topograf Sir George Everest).

Sarajevski alpinista Boris Kovačević 11.11.1987. godine, sa Zagrebčaninom Brankom Puzakom prvi je u svijetu osvojio himalajski vrh Ngojumbo Kang sa nepalske strane Himalaja.

Prva žena na Mont Everestu (29. septembra 1988.) je bila Amerikanka Stacy Allison.

Od aprila do juna 2009. godine, na Himalajama je bila ekspedicija čiji je cilj bio vrh Mont Everest, sastavljena od alpinista iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore Slovenije i Italije. Vođa ekspedicije je bio Dragan Jaćimović iz Beograda, a BH alpinisti su bili Miralem Husanović Muri, Zehrudin Isaković Zeko i dr. Naim Logić, svi certificirani alpinisti Sarajevske škole alpinizma. Na žalost, nisu stigli do cilja.

Slavu početaka planinarstva i prvih penjača na najviše vrhove svijeta nose Evropljani, ali nezasluženo, kao i mnogo toga drugoga.

Vrh Fuji (3.776) u Japanu, kako je atributirano, osvaja 700. godine, En-no-Shokaku. U slavu prirode i planine budisti u XII stoljeću grade hram Fouji-San. Svake godine, tradicionalno 01. jula, na dan otvaranja sezone penjača, hiljade Japanaca, u tradicionalnim kostimima penjača, prisustvuju ceremoniji u hramu smještenom u podnožju planine. Prosječno vikendom u toku ljetne sezone oko 20.000 planinara učestvuje u penjanju, savlađujući uspon na denivelaciji od 3.300 metara sa južne strane i 2.700 metara denivelacije, sa sjeverne strane planine. Mnogobrojni hodači koriste autobus do visine od 2.200 metara, a potom počinju uspon do kratera, koji se završava šetnjom oko kratera na dubini od cca 220 metara i dužini oko 1,4 km.

Ipak, Evropa drži primat u pohodima u slavu prirode i planina. Desetine miliona evropljana svoj ljetni odmor provode pješačenjem planinama.

Najpoznatija pješačka staza na svijetu GR 54 (Grandes Route 54) otkriva NP Les Ecrins koji ima preko 740 km pješačkih staza. Trasa prolazi između dvije centralne zone parka i dozvoljava brzi povratak na osnovnu visinu u sred srca visokih planina. Staza GR 54 ima 11 dana hoda između 720 m i 2.760 m visine nad morem. Ukupna denivelacija na stazi je oko 11.000 m n/v. To je najteža ali i najpreglednija staza dugog hodanja (randonne) u Francuskoj na kojoj se nalazi i najpoznatija dnevna tura L´ Oisans. Svake godine više od 3.000 osoba realizira GR 54 u cjelini. Čuvari–posmatrači (garde-moniteur) u ljetnoj sezoni, često rade dobrovoljno, van radnog vremena, na toj frenkventnoj stazi.

Običaj izlaska na planinu u Bosni i Hercegovini postoji od pamtivijeka. Sačuvao se običaj izlaska na planinu u prirodu (vjerovatno prastaroslavenski običaj) za Ilinden, Ilijindan, Alidžun…

Planinarstvo u Bosni i Hercegovini, onakvo kakvo danas poznajemo, nastaje dolaskom Austrijanaca, Čeha i Njemaca 1878. godine.

Vjerovatno prvi prikaz naših planina i prirodnih ljepota za evropsku javnost je napravio austrijski botaničar G. Beck, koji je u Austrijskom turističkom listu (1887-89) predstavio Trebević, Treskavicu, Prenj, Volujak i Maglić.
Kako u drugim zemljama, tako i kod nas planinarstvo je u svojim prvim počecima bilo privilegija bogatih.
Godine 1892. osniva se Bosanskohercegovački turistički klub u Sarajevu.

O tome piše Šefko Hadžialić, u knjizi “Planinarstvo i planinarski objekti u Bosni i Hercegovini 1892 – 2002. godine:
«Vladin savjetnik vitez Lothar Berks u kancelariji civilnog poglavara Bosne i Hercegovine, barona Huge Kutschere, 21. septembra 1892. godine pročitao je pravila kluba na njemačkom jeziku. Za predsjednika je izabran L. Berks, potpredsjednik je bio barun Franjo Mollinary, tajnik baron Ludwig Pereira, blagajnik Karlo vitez Stankiewic de Mogita i još devet odbornika i dva zamjenika.

Jedini domaći čovjek u upravnom odboru “Bosnisch-Hercegovinischer Touristen-Verein in Sarajevo” je bio Milutin Kukuljević Sakcinski. Nekoliko godina poslije, u odbor ulazi više domaćih ljudi: Suljo Suljagić, Riza beg Kapetanović, Makso Despić, Kraljević i Safvet beg Bašagić.

Klub je imao sjedište na Apelovom Keju (današnja obala Kulina bana) i organizirao je kurseve orijentacije, čitanje karata rukovanje sa busolama i markirao je planinarske puteve».

U Sarajevu je 1905. godine, formirano i društvo «Prijatelj prirode» kao podružnica društva iz Beča. Članovi društva su bili izrazito radničkih zanimanja. Poslije Prvog svjetskog rata osnivaju se brojna društva.
Da bi se zadovoljile potrebe planinara, lovaca, skijaša, ribolovaca, geografa, biologa i drugih znatiženjnika grade se i prvi planinarski domovi.

Prvi dom se gradi 1896. godine, pod vrhom Trebevića, na mjestu zvanom Sofe.
Baron Albory, 1906.godine, dozvoljava planinarima upotrebu njegove lovačke kuće koja se zvala Jagdhaus – Alboryhutte ispod Hranisave.

Na Dobrim vodama na Trebeviću 1907. gradi se planinarsko sklonište.

Na Vukelinim vodama na Jahorini gradi se dom Anselma – Hutte, po imenu supruge tadašnjeg predsjednika Bosanskohercegovačkog turističkog kluba Brodnika. Grade se domovi na Bjelašnici, Prenju, Treskavici, Plivskom jezeru…

Valja reći da je Meteorološka observatorija na Bjelašnici 1894. godine, kao prva na Balkanu, a druga u Evropi, imala rezervirane dvije prostorije za potrebe smještaja planinara.

Mala stalna izložbena postavka historije planinskog turizma i meteorologije u zgradi Opservatorije, pomogla bi stvaranju eko-turističkog branda Općine Trnovo i Kantona Sarajevo.

Prvi alpinisti u Bosni i Hercegovini su Drago Šefer i Vojo Ilić koji su se 1929. godine, popeli na Romaniju, smjerom Djevojačkih stijena. Nešto kasnije, alpinizmom se bave i Josip Sigmund – Pepi, Nikola Sedlar, Jakov Gaon i Petar Šain. Na inicijativu Šefera 1935. godine, u tadašnjem «Prijatelju prirode» formira se prva alpinistička sekcija – Šefko Hadžialić, Planinarstvo u Bosni i Hercegovini.

Prvi alpinističko-spasavalački tečaj održan je 1937. godine.

Nakon II Svjetskog rata poslije više saveznih i republičkih tečaja pri PS BiH formira se komisija za alpinizam i Gorsku službu spasavanja, na čijem je čelu Edvard Černčec.

Od 2000. godine, u Sarajevu djeluje i «Klub spasavalaca 2000» moderno opremljena, obučena i certificirana služba spasavanja, na svim terenima i uvjetima, sastavljena od alpinista i mladih ljudi, koje predvodi iskusni montanjista Paša Grbo.

Turistički pokret u slavu prirode je u Evropi i svijetu odavno prerastao u turističku industriju, koja se smatra vrhunskim nacionalnim interesom i koja donosi ogromne prihode nacionalnim ekonomijama.

Napokon, kako krenuti i sačuvati vitalne vrijednosti naših “đavoljih prebivališta” i revalorizirati bogatu bosanskohercegovačku historiju planinarstva?

Slobodan Stanković u knjizi Elementi turističke valorizacije planina sa osvrtom na Lovćen, kaže: “Ići od općeg ka posebnom, od poznatog ka nepoznatom, iz literature ka terenskim opservacijama, iz prošlosti ka budućnosti, proces valorizacije mora, više nego da sada, postati priznat i prihvatljiv, kako bi se vremenom osmislila svrsishodna metodologija i postigli odgovarajući praktični rezultati.”