KOLUMNA: Hamami i hanovi–velike kulturne turističke atrakcije

Spomenici kulture i ljudskog neimarstva zbog svoje vrijednosti su nerazdvojni dio kulturne turističke ponude svake zemlje. Razumjevanje važnosti očuvanja kulturne baštine u Bosni i Hercegovini je jedan od ključnih elemenata razvoja turizma. Više pročitajte u tekstu našeg kolumniste Zorana Bibanovića.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Prvi trag banje koju su Heleni (Grci) nazivali baleneion ili thermae pronađen je na otoku Kreti (1800-1300 prije nove ere)
Zabilježeno je da je prije 2000 godina u Epidaurusu na Peloponezu djelovalo lječilište sa 120 soba.

Stari Rimljani su se kupali u javnim banjama koje su imale vrtove, šetališta, salone za razgovore, dvorane za predavanja, biblioteke, učionice za mladež (ephebeum), sobe za mazanje uljem, gostionice… Najveće i najraskošnije terme u Rimu su bile Karakaline terme koje su istovremeno primale preko 3.000 osoba, na površini od 118.000 m² i Dioklecijanove terme sa površinom od 131.000 m². Kupalo se i noću, uz rasvjetu – H. Kreševljaković, Izabrana djela.
Tragovi rimskih termi u Bosni i Hercegovini su pronađeni u Domaviji kraj Srebrenice, Stocu, Ilidži kraj Sarajeva, Gornjem šeheru kraj Banja Luke…
Propašću Rimskog Carstva propale su i tekovine visoke antičke kulture koje je u tim vremenima sačuvao samo Orijent.
Samo u onom dijelu Evrope koji su zaposjeli islamski vladari postojali su hamami (Pirinejski i Balkanski poluotoci).
Kordobski kalifat je svijet zadužio velikim ekonomskim i kulturnim tekovinama. Unijeli su vještačko navodnjavanje u zemljoradnji, donijeli u Evropu nove kulture biljaka (breskva, kajsija, narandža, pamuk, dud…), napredno stočarstvo (čuvene merino ovce), plemenite vrste konja, unaprijedili astronomiju, arhitekturu, filozofiju, muziku, medicinu, trgovinu, moreplovstvo… Sama Kordoba u tim vremenima je imala preko million stanovnika (300 džamija, 900 javnih kupatila, tridesetak sinagoga…). Maurski stil gradnje, pun sjaja i izrazite dekorativnosti (Alhambra…) i danas zadivljuje turiste u Španiji.
Crkva je rat protiv Kalifata proglasila za rat protiv nevjernika. Uvodi se španjolska inkvizicija (1483-1808) koja odmah vrši progon svih jevreja, pokatoličenih Arapa, a potom ostaje kao stravično sredstvo apsolutizma u Evropi.
Kroz cijeli srednji vijek pa sve do početka XIX stoljeća u kršćanskoj Evropi institut kupanja je bio zanemaren. Crkva nije volila pranje i kupanje. Kako je arapska i Osmanska vlast potiskivana, rušeni su hamami sa istim zanosom kao i džamije. U tim vremenima inkvizicija u Španiji je optuživala i dovodila na sud ljude za koje se sumnjalo da se kupaju.

Jevreji su iz Španije ponijeli ključeve svojih kuća koji se i danas čuvaju u mnogim jevrejskim familijama. U gradu Toledu u Španiji se čuva arhiva slavnog, mističnog, grčkog slikara, nazvanog El Greco (1541-1614) koji je nakon što je od gradskih vlasti dobio jednu jevrejsku kuću ipak uredno plaćao kiriju nekom Altarcu iz Sarajeva.

Osvajanjem srednjovjekovne države Bosne srušena je posljednja značajna država na Balkanu. Mnogi potomci bosanskih feudalaca se uključuju u spahijsku organizaciju nove države što je bila posebna specifičnost u cijelom Osmanskom carstvu. Mnogi pojedinci porijeklom sa naših prostora podižu razne zadužbine (vakufe). Dolaskom Osmanskog carstva koje je bilo civilizacijski sljednik Istočnog rimskog carstva dolazi i kultura stanovanja i grade se kuće pokrivene ćeramidom, sa pećima i javnim i kućnim kupatilima i prostorijama za dnevni boravak i spavanje. Voda sa Bistrika u Sarajevu je čunkovima dovedena do Gazi Isabegovog hamama još 1461 godine. Na tradiciji rimskih termi grade se javna kupatila hamami, kojih je ukupno bilo oko 56, a po kućama hamamdžici (kupatila). U Sarajevu je bilo po Kreševljakoviću sedam hamama. Po četiri su bila u Foči i Travniku, po dva u Mostaru i Banja Luci, a po jedan u ostalim mjestima: Srebrenici, Novoj Kasabi, D. Vakufu, Pruscu, Kupresu, Livnu, Duvnu, Jajcu, Jezeru, Varcarvakufu, Jasenovcu, Višegradu, Rudom, Čajniču, Ulogu, Nevesinju, Predolu, Stocu, Ljubinju, Cernici, Blagaju, Konjicu, Rogatici, Tuzli, Knežini, Visokom, Kostajnici, Gračanici, Počitelju, Prači, Bjeljini, Brčkom, Maglaju, Zvorniku, Ustikolini, Jeleču… Prvi hamam je sagradio Gazi Isa-beg prije 1462. godine, deset ih je podignuto u XVII stoljeću, tri u XVIII, a samo jedan početkom XIX stoljeća.
Grade se i prvi javni nužnici. Prvi je izgrađen 1526. godine, na Kovačima u Sarajevu, a zbog obaveze redovnog pranja prije vjerskih obreda, pored svake džamije gradila se i javna česma.
Valja reći da je stanje na selu uglavnom ostalo isto.

Hamami su služili koliko za kupanje onda isto toliko za društveni život i razonodu. Ulazna prostorija (čekaonica i garderoba) sa kupolom i vodoskokom u sredini se nazivala šadrvan (apodyterium). Kapaluk (tepidarium) je prostorija za pripremu i odmaranje poslije kupanja. U kapaluku je bilo toplije nego u šadrvanu. Iz kapaluka se ulazilo u mejdan (glavni prostor), a odatle su vodila troja vrata u tri halvata (caldarium – prostorije za kupanje sa toplom i hladnom vodom). U mejdanu je temperatura bila viša nego u kapaluku ali niža nego u halvatima. U halvatima je bilo maksimalno tri estrade (kamene sofe za sjedenje ili ležanje) i dvije kurne (kameno korito udubljeno bez otvora za oticanje vode), a svjetlost je dolazila kroz otvore na kubetima. U mejdanu je bio odjeljak za brijanje (trašhana).
U nekim hamamima je bio jehudijski hauz ili mikve (mali bazen za ritualno pranje jevreja).
Iza halvata su bile prostorije koje nisu bile dostupne posjetiocima, a to su rezervoar sa toplom vodom (hazna) i ložionica (ćulhan – hypocaustum). Sve prostorije osim šadrvana su grijane na principu hipokausta (antički uređaj za grijanje stanova i kupaonica toplim zrakom), ispod podova.
Popravke vodovoda je vršio sujadžija (vodoinstalater), upravnik i blagajnik je bio hamamdžija, stvari je čuvao peštemaljdžija, maser se nazivao tallak, ložač ćulhandžija, kahvedžija je pekao kafu i priređivao nargilu.
U ženskom hamamu posao hamamdžije je vršila hamamdžinica (obično supruga hamamdžije).
Hamama je bilo jednostrukih ili dvostrukih tzv. čifte-hamama. Prvi su građeni samo za muške ili samo za ženske ili i za jedne i druge ali su posjećivani u različito vrijeme. Dvostruki hamam je izvana bio jedna zgrada ali unutra sa potpuno odjeljenim prostorijama za muške i ženske, sa posebnim ulazima, a prostorije su rađene simetrično.
Inventar hamama je bio namještaj i potreban pribor za kupanje kao što su mahrame ili peškiri (peštemalji), fute (zastirači donjeg dijela tijela) nanule, tas (posuda od bakra za polijevanje), lif (za trljanje) buhurdar (kadionica za paljenje mirisnog drveta), legen (kotao), bešike za malu djecu…

Propadanjem Osmanskog carstva nestajali su i hamami. U sedmoj deceniji XVII stoljeća djelovala su 47 hamama ali u vrijeme austrijske okupacije djelovala su samo četiri i to dva u Sarajevu i dva u Travniku.
Vjerovatno je posljednji stari hamam bio Gazi-Husrefbegov hamam (danas KC Adil Zulfikarpašić) koji je djelovao do 1916. godine.
Vakufska uprava je 1888. godine, u Sarajevu, porušila stari Isa-begov hamam (kod Careve džamije) i podigla moderno kupatilo. Istovremeno, moderno kupatilo je izgrađeno i u Mostaru. Ta dva kupatila su jedina koja su u Bosni i Hercegovini sagrađena u vremenu austrije.

Naziv han i karavansaraj su Turci (Osmanlije) preuzeli iz perzijskog jezika i donijeli ih u naše krajeve. Han je zgrada za konačenje putnika, a to isto je i karavansaraj (karavan i saraj – dvor).
Razlika između hana i karavansaraja je u tome što je putnik u hanu plaćao konak i zimi ogrjev, dok je konak u karavansaraju bio besplatan, a za hranu i ogrjev se morao brinuti sam putnik… Prema tome han je koristonosni objekat, a karavansaraj je humanitarna ustanova – Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela.
Valja reći da su se u zakladnicama iz tih vremena ova dva pojma često miješala tako da su se hanovima nazivale zadužbine, a karavansarajima koristonosni objekti.
Hanovi koji su podizani uz puteve služili su za kraći ili duži boravak (konačenje, nevrijeme, bolest…). Trgovački hanovi, su podizani u većim trgovačkim centrima i u njima su trgovci boravili više dana, mjeseci pa i godina (neki trgovci su stalno boravili u hanu napr. u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Kreševu, Varešu…), a sezonski hanovi, su služili za povremeni boravak napr. hanovi na Ilidži, Kiseljaku i sl. koji su služili za liječenje ili teferiče. Bilo je hanova za gospodu, srednji stalež i za seljake. Hanovi su obično podizani na svaka 4 sata hoda.
Osim handžije, koji je bio zakupac hana i vlasnik namještaja u hanu su radili još i kahvedžija, odadžija (sobar), podrumdžija (konjušar i čistač) i druge sluge.
Han se zatvarao dva sata po zalasku sunca, a otvarao pred zoru.
Zabilježeno je da se karavansaraj otvarao nakon što bi svi gosti pregledali svoje stvari. Handžija ili neko od posluge su po pravilu i potkivali konje jer je zakon zabranjivao tovariti nepotkovana konja.
Dolaskom Austrije (1878. godine) po hanovima se pojavljuju stolovi, stolice i kreveti. Za rasvjetu su i dalje služile svijeće i lojanice.

Bosna obiluje termalnim i mineralnim izvorima (kiseljaci, slani izvori, sumporna, jodna i sl.) i ljudi su oduvijek vjerovali u njihovu ljekovitost. Izvor Kruščice, fojnička voda, slane vode u Tuzli, banja kod Dobruna, izvor Guber kod Srebrenice koji u sebi ima arsena, sarajevski kiseljak, sumporne vode na Ilidži, muška voda kraj Kladnja, tešanjski kiseljak i mnogi drugi izvori, od davnina su privlačili ljude.
Putopisac Benedikt Kuripešić (1531) spominje u Kiseljaku džamiju, kuću za azape (stražare) i karavan-saraj za posjetioce. Stoljeće i pol kasnije jedan od najvećih putopisaca na svijetu, Evlija Čelebija (1659) opisuje trgovinu kiselom vodom koju «trgovci pune i raznose od vilajeta do vilajeta».
Priča se da su u Kiseljak kraj Sarajeva dolazili ljudi i iz Austrije i Dalmacije, punili vodu u flaše i nosili. Voda se prodavala u Štajerskoj pod imenom Johannisbrunnen.

Uz puteve, u naseljima i selima podizane su dobrotvorne ustanove koje su se zvale musafirhane. U njima je putnik mogao konačiti, dobiti hranu za sebe i konja i to potpuno besplatno.
Prvu poznatu musafirhanu je osnovao Gazi Isabeg Ishaković 1462. godine, u Sarajevu.

Zabilježeno je da se u Istanbulskim imaretima u XVIII stoljeću prehranjivalo dnevno preko 30.000 osoba.
Sultan Orhan je (1336) osnovao prvi imaret sa musafirhanom u Osmanskom carstvu ali kod Arapa je ova institucija postojala još u VII stoljeću.
Porijeklo ove humanitarne institucije je iz Bizantskog carstva gdje su se one nazivale ksenodohije i pandohije. Ksenodohija je kuća za primanje gostiju, a pandohije su svratišta za putnike i hodočasnike koje su se podizale pored velikih crkvi. Već u VI stoljeću u Siriji je bilo vrlo velikih zgrada koje su podignute za tu svrhu – H. Kreševljaković, isto.

Poznato je da je Franjevački samostan u Fojnici otvorio musafirhanu 1513. godine. Postojale su musafirhane i u samostanima u Kreševu, Sutjesci, Olovu, Srebrenici… ali i u pravoslavnim manastirima u Ozrenu, Paprači, Lomnici, Tavnoj…

Kako saznajemo iz sredstava informiranja Vakufska uprava namjerava da obnovi stari Isa-begov hamam (kod Carave džamije).
Valja reći da obnovljeni stari hamami iz vremena Osmanlija u Budimpešti predstavljaju nove sjajne kulturne turističke atrakcije koje privlače mnogobrojne znatiželjnike iz cijelog svijeta.