Piše: Zoran Bibanović

Brend je osobenost turističke destinacije koja je čini različitim od drugih. Brend pomaže da zemlja bude zapamćena po osnovnim karakteristikama svoga identiteta. Ono što je veoma važno jeste da je ta osobenost trajna kategorija. Iako smo mi zainteresirani za brendove Bosne i Hercegovine sa turističkog stanovišta, vrijednost brenda se odražava i na sve druge poslovne sektore u državi. Tako naprimjer ako je priroda jedan od ključnih dobara Bosne i Hercegovine onda ona poboljšava imidž raznih prehrambenih proizvoda, drvnih proizvoda ili flaširane vode koja je direktni produkt prirode. Od ključnog značaja za svaku zemlju je da se identificiraju osnovne karakteristike identiteta koje obuhvataju različite privredne sektore i koje se mogu primjeniti u marketinškim aktivnostima bilo kojeg sektora.
U dokumentu “Brendiranje BH turizma i strategija marketinga koji je pripremila (2008.) Agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih država, odnosno gospodin Tom Buncle, identficirana su 4 ključna dobra Bosne i Hercegovine i to:
Priroda
Gostoljubivost
Kulturno nasljeđe
Aktivnosti na otvorenom

Ali i mnoge evropske destinacije nude mješavinu prirode, kulture i ljubaznih ljudi. Po čemu se onda Bosna i Hercegovina može izdvojiti koristeći se ovim relativno svuda prisutnim dobrima?

Odgovor leži u identificiranju jedinstvenih elemenata ovih dobara koji će se potom koristiti kao osnov za strategiju brendiranja, stalno i na odgovarajući način prezentirati ciljnoj publici prilkom promocije.
Unutar četiri velika dobra Bosne i Hercegovine pokušaću, na revijalan način, da spomenem neke od ključnih elemenata turističke promocije (brendove) navedenih dobara bez ambicije da ih klasificiram. Važno je napomenuti da spomenuti brendovi često nisu i turističke atrakcije nego samo turistički resursi. Da bi turistički resurs postao turistička atrakcija koja se kao turistički proizvod može ponuditi na tržištu onda on mora da bude dostupan, infrastrukturno opremljen, sa utvrđenim radnim vremenom i sa utvrđenom “turističkom pričom” odnosno interpretacijom. Tako u našem slučaju turističke atrakcije nisu naprimjer: Kozija ćuprija, Spomen park Vraca, Staro jevrejsko groblje, kanjoni, planine, životinjski i biljni svijet (ako nisu dostupni pogledu), rudarska prošlost (izuzev jedinstve zbirke rudarskih alata u samostanu sv. Katarine u Kreševu)…

Priroda
Posljednje mjesto divljine u Evropi pruža se od NP Sutjeska na istoku, preko Zelengore i izvora rijeke Neretve do Glavatičeva i Konjica na zapadu i od olimpijskih planina Jahorine i Bjelašnice na sjeveru , preko Treskavice, Visočice, kanjona rijeke Rakitnice (dužine oko 20 km. i dubine oko 800 m), Crvnja, Prenja, Čvrsnice i Vran planine na jugu. Gornji tok rijeke Neretve čija je voda u dužini od skoro sto kilometara pitka, je jedinstvena rijeka u Evropi.
Olimpijske planine okolo Sarajeva.
U slivovima rijeka Une, Vrbasa, Bosne, Drine i Neretve, posebno u kanjonima, klisurama i strmim padinama nalaze se staništa biljki koja se nazivaju refugijumi. Ova staništa su bila utočište mnogim biljkama i životinjama tokom ledenog doba. Veoma stare vrste koje na njima žive su od najvećeg značaja za biodiverzitet Bosne i Hercegovine, a time i globalni biodiverzitet. Te vrste su označene kao relikti.
Kanjon rijeke Tare (Svjetska baština – UNESCO) koji BiH dijeli sa Crnom Gorom, jedan od najdubljih i najljepših kanjona u svijetu.
Perućica je jedna od nekoliko prašuma u Evropi (1.291 ha). Dolina je smještena između vrhova Maglić (2.386 m.), Široka Točila (2.297 m.), Badanj (2.242 m.), Studenac (2.294 m.) na istočnoj granici BiH.
Rijeke ponornice kao što je Trebižat sa slapovima (Kravice…) je jedna voda, a pet rijeka sa pet imena: Ričina (čiji je izvor na 900 m n/v) – Vrljika – Tihaljina – Mlade – Trebižat ulijeva se u Neretvu u Strugama kod Čapljine na visini od 9 m m/v. Slični hidrološki sustavi su i u istočnoj Hercegovini gdje voda izvire pod jednim imenom, a potom ponire i izvire pod drugim nazivom (Zalomka – Buna). Valja znati da je rijeka Trebišnjica u Popovom Polju najveća ponornica na svijetu.
Pećine – posebno pećina Vjetrenica u selu Zavala – Popovo polje.

Sastavni dio brenda prirode je životinjski i biljni svijet. Iako se u Bosni i Hercegovini rijeđe može vidjeti vuk ili medvjed nego u drugim zemljama regiona ipak bogatstvo flore je uporedivo samo sa onom u tropskim i subtropskim predjelima. U Bosni i Hercegovini se ukrštaju dvije velike florne oblasti: mediteranska i euro sibirska, a prodire i treća irano turanska florna oblast.

Bosna i Hercegovina je puna slikovitih predjela koji su rijetko nastanjeni. Hrana i piće su takođe dijelovi brenda prirode.
Proizvodi sa bosanskohercegovačkim brandom: pića proizvedena od dvije autohtone vinove loze Žilavka i Blatina, sirevi livanjski, travnički, trapist… gatački kajmak, romanijski sir u kriškama…jogurti, surutke i mlijeko sa geografskim porijeklom… proizvodi od hercegovačkog duhana…bosanski gonič – pas Barak, pastirski pas Tornjak, bosanski konj, bosanska krava (Buša), ovca Pramenka, hercegovački magarac… hercegovački zvončić, bosanska perunika…kuharstvo…

Gostoljubivost
Duboko ukorijenjena tradicija gostoljubivosti u Bosni i Hercegovini vidljiva je kroz gostoljubivost u planinskim selima, u tradiciji razgovora uz kafu, u kulturi razgovaranja kao i u praznoj šoljici kafe postavljenoj za nenadanog gosta.
Obilazak turbeta “Sedam braće” uz običaj davanja priloga, sa željom za sreću i zdravlje najbližih, simbolizira vjerovanje sarajlija u dobre ljude “evlije”. Tradicija podrazumijeva i običaj davanja priloga u obližnjoj katoličkoj crkvi sv. Ante i Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

Takvoj tradiciji davanja priloga iz starih vremena svakako je pogodovala pojava islama, koji priznaje prethodne božije poslanike i monoteističke religije za koje smatra da vuku isti korijen iz božije objave.
Tradicionalni način davanja priloga, koji se zadržao do dan danas, simbolizira jedinstveno poštovanje stanovnika grada prema drugim konfesijama ali i ukazuje poštovanje prema komšiji, a to je nešto što je jedinstveno u svjetskim okvirima.
Element “gostoljubivost” je moguće promovirati kroz realan, vidljiv običaj, “poželi želju za dobro drugome i ona će ti se ispuniti”, kroz posjetu turbetima Sedam braće, franjevačkoj crkvi Svetog Ante i Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji..
Postoji opasnost da ova tradicija vremenom isčezne, ali se nadamo da se to neće desiti i da će to ostati bitna karakteristika stanovnika Kantona Sarajevo.

Kulturno nasljeđe
Sve zemlje imaju historiju i kulturno nasljeđe ali Bosna i Hercegovina ima raznoliku kulturnu baštinu. U Bosni i Hercegovini su se udružile kulture juga i sjevera Evrope, istočnog i zapadnog hrišćanstva, islama i judaizma ali i velike imperije svijeta.

Prahistorijske staze i rimske ceste; trgovinska Povelja (1189) bosanskog bana Kulina dubrovniku; Ahdnama (Ugovor iz 1463. godine) sultana Mehmeda II Al Fatiha koja se čuva u samostanu Svetog duha u Fojnici je preteča evropske povelje o ljudskim pravima; Stari Grad Sarajevo, jedinstveni spomenik multireligioznosti u svijetu; Kuršumli medresa u Sarajevu je nesporni kulturni brend cijele države Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeroispovijest. Gazi Husrev-beg pokreće rad prve Visoke vjerske škole (1537) koja je bila u rangu evropskih fakulteta i u kojoj se osim teologije izučavalo pravo i filozofija. Istovremeno utemeljuje jednu od najstarijih biblioteka u Evropi. Biblioteka se vremenom uvećavala otkupom privatnih zbirki knjiga i rukopisa; Stari utvrđeni gradovi širom Bosne i Hercegovine koji po pravilu potiču još iz prahistorije i kojih je prije dolaska osmanlija bilo preko 350 u Bosni i Hercegovini; Velika svjetska zagonetka stećka, najvećeg kulturnog brenda Bosne i Hercegovine su raznovrsni isklesani reljefni motivi. Do sada niko nije uspio objasniti porijeklo i značenje tih motiva. Tajna bosanskohercegovačkog nadgrobnog spomenika- stećka je najzamršenije pitanje domaće historiografije po pitanju geneze i karaktera «crkve bosanske»; Sarajevska Hagada, neprocjenjiva jevrejska i svjetska baština; Staro jevrejsko groblje u Sarajevu, drugo po značaju i veličini u Evropi (poslije groblja u Pragu); Bosanskohercegovačka rudarska prošlost i proizvodnja zlata, srebra, gvožđa, olova… Stare duhaonice (kovačnice) u selu Očevije koje su zadržale stari način proizvodnje željeza iz XIV ili početka XV stoljeća sa lijepim primjerima stambene arhitekture, su muzej na otvorenom. Poslije posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini u selu Očevije djeluju tri prastare (srednjovjekovne) kovačnice koje vode tri kovača oženjena za tri sestre; Najveći graditelj u historiji Otomanskog carstva, je bio neimar Sinan, koji je u našim krajevima sagradio ćupriju na Drini u Višegradu, upisana na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO. Sinanova tri učenika su sagradili most u Mostaru (Hajrudin) (Svjetska kulturna baština – UNESCO), te džamiju Aladža u Foči i Ferhadija u Banja Luci (u fazi rekonstrukcije nakon rušenja u posljednjem ratu); Stari grad Jajce, kandidat za upis na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO sa vodopadom rijeke Plive (21 m) za koji se vjeruje da je jedan od 12 najljepših vodopada na svijetu…

Opća skupština Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu UNESCO se sastala od 29. septembra/rujna do 17. oktobra/listopada 2003. na svojoj 32. sjednici i donijela Konvenciju o zaštiti svjetske nematerijalne kulturne baštine.
Uzimajući u obzir duboko uvriježenu međuovisnost nematerijalne kulturne baštine i materijalne kulturne i prirodne baštine…
Prepoznajući da procesi globalizacije i društvene transformacije, uz uvjete koje stvaraju za obnovljeni dijalog među zajednicama, također dovode, kao i fenomen netolerantnosti, do ozbiljnih opasnosti gubitka vrijednosti, nestajanja i uništenja nematerijalne kulturne baštine, posebno zbog nedostatka izvora sredstava za zaštitu te baštine…
Uzimajući u obzir neprocjenjivu ulogu nematerijalne kulturne baštine kao činjenice u zbližavanju ljudi i osiguravanju razmjene i razumijevanja među njima… usvaja ovu Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine17. oktobra/listopada 2003.
Pred novim generacijama u Bosni i Hercegovini je stvaranje i uvećavanje liste prirodne, kulturne kao i nematerijalne kulturne baštine.

Bosna i Hercegovina je zemlja zagonetki, hipoteza i legendi.
Najveći turističko-promotivni BH brend je bosanskohercegovački srednjevjekovni nadgrobni spomenik – stećak, kojega nalazimo širom Bosne i Hercegovine i bliskom susjedstvu u 2.988 nekropola sa oko 67.000 stećaka. Komisija za kulturno naslijeđe priprema aplikaciju za upis stećka na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO.

Četiri velike svjetske tajne nalaze se u gradu Stocu na rijeci Bregavi: Tajanstveni crtež u pećini Badanj (star oko 15.000 godina), tajanstveni grad Daorson (spomenik 0 kategorije iz metalnog doba), tajanstveni spomenik – stećak i tajanstvene dubine poezije Mehmedalije Maka Dizdara, najvećeg pjesnika druge polovine XX stoljeća u Evropi.

Jedinstvene freske u svijetu nalaze se u crkvama u selima Zavala i Dobrićevo u Popovom Polju, koje je slikao zoograf Georgije Mitrofanović, primjenjujući vizantijski i italo-kretski stil slikanja.
Hercegovac, Georgije Mitrofanović je oslikao i istočni zid manastira Ostrog i trpezariju u manastiru Hilandar na Svetoj Gori, jedinstvenom u svijetu kombinacijom stilova fresko slikarstva.
Vizantijski stil fresko-slikarstva podrazumijeva slikanje četkom širim potezima, uglavnom bez detalja, a italo-kretski način fresko slikarstva je koristio kist. Georgije Mitrofanović je koristio oba stila, posebno italo-kretski stil za slikanje detalja lica i glave i po tome su njegove freske jedinstvene u svijetu.

Vjerovanje u jamskog duha patuljka Perkmana je veoma rašireno oko poznatih bosanskih rudnika Srebrenice, Kreševa, Fojnice, Ljubije, Mrkonjić Grada… U selu Sase u blizini Srebrenice zabilježeno je pričanje kod Bošnjaka da ima «divlji čovjek», pa kada nema nikoga da on udara čekićem. Perkman je patuljak i rudari su često na ulascima u rov nailazili na tragove njegovih stopa. U Fojnici i Kreševu predanje o Perkmanu je kao o patuljku koji se zadržava u rudarskim oknima i njegova pojava je znak rudarima da bježe, jer im prijeti nesreća. U okolini Ljubije i Mrkonjić-grada patuljak se prikazuje kao biće koje ne voli nečistoću i psovke u jami…

Sjajna eko-turistička priča, koja na žalost nije valorizirana, je hipoteza Roberta Salinasa Prajsa iz San Antonia u Teksasu, da je trojanski rat bio u Hercegovini. Kada je Prajs 1967. godine u potrazi za lokalitetom koji bi odgovarao Homerovim opisima Ilija došao u Bosnu i Hercegovinu, upoznao je ing. Aristida Vučetića iz Dubrovnika koji je mnogo ranije iznio hipotezu da Odiseja govori o mjestima na dalmatinskoj obali i otocima… Hipoteza o Odisejevim lutanjima kroz Jadran, danas živi u turističkim nautičkim vodičima u Hrvatskoj u kojima se ne zaboravlja da je Mljet Odisejev otok čarobnice Kirke, da je otok Hvar Odisejev otok Kiklopa, da je otok Ščedro Odisejev otok koza…

Hipoteza – Bosanska piramida Sunca u Visokom kraj Sarajeva. Da li je Bosna i Hercegovina civilizacijski izvor Evrope?

Tajanstvene kamene kugle se nalaze širom Bosne i Hercegovine. Općina Zavidovići je proglašena “Centrom kamenih kugli u BiH” i smatra se trećim nalazištem kugli u svijetu (nakon Kostarike i Meksika), a prvim u Evropi. U općini Zavidovići evidentirano je oko 60 kamenih kugli na jedanaest lokacija, a najveće i najpoznatije nalazište je u području Dubokog potoka, u prigradskom naselju Grab i broji 25 kugli. Za postojanje kamenih kugli u Bosni i Hercegovini se znalo od davnina i u narodu postoje razne priče o njihovom nastanku ali istovremeno tom fenomenu niko do nedavno nije pridavao neku naročitu pažnju.
Djelatnike u turizmu ne interesira porijeklo kugli (koje su svakako prirodni fenomen kao i naprimjer bazaltni stubovi u Irskoj za koje se vjeruje da ih je izgradio neki irski div) već njihova intrigantnost.

Bosna i Hercegovina baštini i dva nobelovca, travničanina, sarajevskog maturanta i doktoranta Ivu Andrića, dobitnika nobelove nagrade za književnost i sarajliju Vladimira Preloga, dobitnika nobelove nagrade za hemiju. Sarajevski šahovski klub “Bosna” je četverostruki prvak Evrope. Grad baštini najvećeg hvatskog pjesnika Tina Ujevića, ali i najvećeg pjesnika druge polovine XX stoljeća u Evropi, Mehmedaliju Maka Dizdara. Čuvena u regionu je sarajevska muzička pop i rock škola, ali je još čuvenija, i to u svjetskim razmjerama, sarajevska filmska škola. Ne postoji veliko svjetsko filmsko priznanje, a da ga sarajevski filmski reditelji nisu osvojili. Napokon region Sarajeva je turistička destinacija u kojoj su održane Zimske olimpijske igre.

Veličanstvena rudarska historija u Bosni i Hercegovini zaslužuje da se barem jedan dio rudnika u Kaknju «Stara jama», dijelovi željezare u Varešu ili neki drugi rudarski artefakt rekonstruira i osposobi za posjete turista. Legende o srednjovjekovnim rudarima Sasima u Bosni i Hercegovini i dobrom patuljku «perkmanu», ali i priče o podzemnim duhovima iz starobalkanskih i antičkih vremena su neprocijenjivo važni dijelovi bosanskohercegovačke eko-turističke «priče».

Aktivnosti u prirodi
Aktivnosti u prirodi pomažu jačanju prirodnog brenda Bosne i Hercegovine.
Brendovi BH aktivnosti u prirodi u funkciji turizma su planinarenje, zimski sportovi (alpsko i nordijsko skijanje, snowboarding, turno skijanje, sankanje…), kayak i canoe safari, rafting na rijekama, planinski biciklizam, splavarenje…
Ekstremni sportovi kao što su climbing, paraglajding, zmajarenje, ekstremno ronjenje, špiljarstvo, pustolovni pohodi… su odavno trendovi koji privlače brojne poklonike u potrazi za novim destinacijama.

Pojam ekstremni sportovi je postojao dok ih nismo lako naučili – kaže slovenac Miron, vlasnik restorana Plava voda u Travniku.
U našem dinarskom prostoru nesporno postoje sjajni eko-turistički potencijali. Velike površine pod pašnjacima i šumama omogućavaju razvoj posebnog oblika pješačkog turizma. Taj oblik eko-turizma ne zahtijeva velike investicije za razvoj. Potrebno je planski urediti staze i seoske puteve. Turističko pješačenje je izuzetno razvijeno u Evropi, a u našim poslijeratnim siromašnim godinama se nudi kao vid rekreacije koji može imati svijetlu budućnost. Svake godine oko 35 miliona ljudi u svijetu koristi odmor pješačeći nekim od eko-turističkih itinerera.
Razvojem pješačke rekreacije bi se na najbrži način turistički valorizirala široka područja BiH. Istraživanja pokazuju da se turisti najviše zanimaju za posjete već zaštićenim dijelovima prirode (NP, Parkovi prirode…). Zbog toga se prije zakonske zaštite obavljaju mnogobrojne organizacijske pripreme za prihvat budućih posjetilaca, u smislu obezbjeđivanja sigurnog boravka u zaštićenim prostorima.

Predsjednik Saveza zahvalio se za podršku vlastima koji su podržali ovu manifestaciju.

Građani imaju priliku da kupe proizvode organskog porijekla a takođe je upriličena degustacija proizvoda.

Pokrovitelji manifestacije “Dani organske proizvodnje” su: Općina Centar Sarajevo, Ministarstvo privrede Kantona sarajevo, Federalno ministarstvo vodoprivrede, poljoprivrede i šumarstva, BBI centar.

Za poseban doprinos u radu i razvoju organske proizvodnje priznanja su dobili Halida Jahić iz Gradačca, Mreža žena Veliko srece u BiH i Samir Mehonjić Eko heljda.
(TURIZAMPLUS)

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Prvi trag banje koju su Heleni (Grci) nazivali baleneion ili thermae pronađen je na otoku Kreti (1800-1300 prije nove ere)
Zabilježeno je da je prije 2000 godina u Epidaurusu na Peloponezu djelovalo lječilište sa 120 soba.

Stari Rimljani su se kupali u javnim banjama koje su imale vrtove, šetališta, salone za razgovore, dvorane za predavanja, biblioteke, učionice za mladež (ephebeum), sobe za mazanje uljem, gostionice… Najveće i najraskošnije terme u Rimu su bile Karakaline terme koje su istovremeno primale preko 3.000 osoba, na površini od 118.000 m² i Dioklecijanove terme sa površinom od 131.000 m². Kupalo se i noću, uz rasvjetu – H. Kreševljaković, Izabrana djela.
Tragovi rimskih termi u Bosni i Hercegovini su pronađeni u Domaviji kraj Srebrenice, Stocu, Ilidži kraj Sarajeva, Gornjem šeheru kraj Banja Luke…
Propašću Rimskog Carstva propale su i tekovine visoke antičke kulture koje je u tim vremenima sačuvao samo Orijent.
Samo u onom dijelu Evrope koji su zaposjeli islamski vladari postojali su hamami (Pirinejski i Balkanski poluotoci).
Kordobski kalifat je svijet zadužio velikim ekonomskim i kulturnim tekovinama. Unijeli su vještačko navodnjavanje u zemljoradnji, donijeli u Evropu nove kulture biljaka (breskva, kajsija, narandža, pamuk, dud…), napredno stočarstvo (čuvene merino ovce), plemenite vrste konja, unaprijedili astronomiju, arhitekturu, filozofiju, muziku, medicinu, trgovinu, moreplovstvo… Sama Kordoba u tim vremenima je imala preko million stanovnika (300 džamija, 900 javnih kupatila, tridesetak sinagoga…). Maurski stil gradnje, pun sjaja i izrazite dekorativnosti (Alhambra…) i danas zadivljuje turiste u Španiji.
Crkva je rat protiv Kalifata proglasila za rat protiv nevjernika. Uvodi se španjolska inkvizicija (1483-1808) koja odmah vrši progon svih jevreja, pokatoličenih Arapa, a potom ostaje kao stravično sredstvo apsolutizma u Evropi.
Kroz cijeli srednji vijek pa sve do početka XIX stoljeća u kršćanskoj Evropi institut kupanja je bio zanemaren. Crkva nije volila pranje i kupanje. Kako je arapska i Osmanska vlast potiskivana, rušeni su hamami sa istim zanosom kao i džamije. U tim vremenima inkvizicija u Španiji je optuživala i dovodila na sud ljude za koje se sumnjalo da se kupaju.

Jevreji su iz Španije ponijeli ključeve svojih kuća koji se i danas čuvaju u mnogim jevrejskim familijama. U gradu Toledu u Španiji se čuva arhiva slavnog, mističnog, grčkog slikara, nazvanog El Greco (1541-1614) koji je nakon što je od gradskih vlasti dobio jednu jevrejsku kuću ipak uredno plaćao kiriju nekom Altarcu iz Sarajeva.

Osvajanjem srednjovjekovne države Bosne srušena je posljednja značajna država na Balkanu. Mnogi potomci bosanskih feudalaca se uključuju u spahijsku organizaciju nove države što je bila posebna specifičnost u cijelom Osmanskom carstvu. Mnogi pojedinci porijeklom sa naših prostora podižu razne zadužbine (vakufe). Dolaskom Osmanskog carstva koje je bilo civilizacijski sljednik Istočnog rimskog carstva dolazi i kultura stanovanja i grade se kuće pokrivene ćeramidom, sa pećima i javnim i kućnim kupatilima i prostorijama za dnevni boravak i spavanje. Voda sa Bistrika u Sarajevu je čunkovima dovedena do Gazi Isabegovog hamama još 1461 godine. Na tradiciji rimskih termi grade se javna kupatila hamami, kojih je ukupno bilo oko 56, a po kućama hamamdžici (kupatila). U Sarajevu je bilo po Kreševljakoviću sedam hamama. Po četiri su bila u Foči i Travniku, po dva u Mostaru i Banja Luci, a po jedan u ostalim mjestima: Srebrenici, Novoj Kasabi, D. Vakufu, Pruscu, Kupresu, Livnu, Duvnu, Jajcu, Jezeru, Varcarvakufu, Jasenovcu, Višegradu, Rudom, Čajniču, Ulogu, Nevesinju, Predolu, Stocu, Ljubinju, Cernici, Blagaju, Konjicu, Rogatici, Tuzli, Knežini, Visokom, Kostajnici, Gračanici, Počitelju, Prači, Bjeljini, Brčkom, Maglaju, Zvorniku, Ustikolini, Jeleču… Prvi hamam je sagradio Gazi Isa-beg prije 1462. godine, deset ih je podignuto u XVII stoljeću, tri u XVIII, a samo jedan početkom XIX stoljeća.
Grade se i prvi javni nužnici. Prvi je izgrađen 1526. godine, na Kovačima u Sarajevu, a zbog obaveze redovnog pranja prije vjerskih obreda, pored svake džamije gradila se i javna česma.
Valja reći da je stanje na selu uglavnom ostalo isto.

Hamami su služili koliko za kupanje onda isto toliko za društveni život i razonodu. Ulazna prostorija (čekaonica i garderoba) sa kupolom i vodoskokom u sredini se nazivala šadrvan (apodyterium). Kapaluk (tepidarium) je prostorija za pripremu i odmaranje poslije kupanja. U kapaluku je bilo toplije nego u šadrvanu. Iz kapaluka se ulazilo u mejdan (glavni prostor), a odatle su vodila troja vrata u tri halvata (caldarium – prostorije za kupanje sa toplom i hladnom vodom). U mejdanu je temperatura bila viša nego u kapaluku ali niža nego u halvatima. U halvatima je bilo maksimalno tri estrade (kamene sofe za sjedenje ili ležanje) i dvije kurne (kameno korito udubljeno bez otvora za oticanje vode), a svjetlost je dolazila kroz otvore na kubetima. U mejdanu je bio odjeljak za brijanje (trašhana).
U nekim hamamima je bio jehudijski hauz ili mikve (mali bazen za ritualno pranje jevreja).
Iza halvata su bile prostorije koje nisu bile dostupne posjetiocima, a to su rezervoar sa toplom vodom (hazna) i ložionica (ćulhan – hypocaustum). Sve prostorije osim šadrvana su grijane na principu hipokausta (antički uređaj za grijanje stanova i kupaonica toplim zrakom), ispod podova.
Popravke vodovoda je vršio sujadžija (vodoinstalater), upravnik i blagajnik je bio hamamdžija, stvari je čuvao peštemaljdžija, maser se nazivao tallak, ložač ćulhandžija, kahvedžija je pekao kafu i priređivao nargilu.
U ženskom hamamu posao hamamdžije je vršila hamamdžinica (obično supruga hamamdžije).
Hamama je bilo jednostrukih ili dvostrukih tzv. čifte-hamama. Prvi su građeni samo za muške ili samo za ženske ili i za jedne i druge ali su posjećivani u različito vrijeme. Dvostruki hamam je izvana bio jedna zgrada ali unutra sa potpuno odjeljenim prostorijama za muške i ženske, sa posebnim ulazima, a prostorije su rađene simetrično.
Inventar hamama je bio namještaj i potreban pribor za kupanje kao što su mahrame ili peškiri (peštemalji), fute (zastirači donjeg dijela tijela) nanule, tas (posuda od bakra za polijevanje), lif (za trljanje) buhurdar (kadionica za paljenje mirisnog drveta), legen (kotao), bešike za malu djecu…

Propadanjem Osmanskog carstva nestajali su i hamami. U sedmoj deceniji XVII stoljeća djelovala su 47 hamama ali u vrijeme austrijske okupacije djelovala su samo četiri i to dva u Sarajevu i dva u Travniku.
Vjerovatno je posljednji stari hamam bio Gazi-Husrefbegov hamam (danas KC Adil Zulfikarpašić) koji je djelovao do 1916. godine.
Vakufska uprava je 1888. godine, u Sarajevu, porušila stari Isa-begov hamam (kod Careve džamije) i podigla moderno kupatilo. Istovremeno, moderno kupatilo je izgrađeno i u Mostaru. Ta dva kupatila su jedina koja su u Bosni i Hercegovini sagrađena u vremenu austrije.

Naziv han i karavansaraj su Turci (Osmanlije) preuzeli iz perzijskog jezika i donijeli ih u naše krajeve. Han je zgrada za konačenje putnika, a to isto je i karavansaraj (karavan i saraj – dvor).
Razlika između hana i karavansaraja je u tome što je putnik u hanu plaćao konak i zimi ogrjev, dok je konak u karavansaraju bio besplatan, a za hranu i ogrjev se morao brinuti sam putnik… Prema tome han je koristonosni objekat, a karavansaraj je humanitarna ustanova – Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela.
Valja reći da su se u zakladnicama iz tih vremena ova dva pojma često miješala tako da su se hanovima nazivale zadužbine, a karavansarajima koristonosni objekti.
Hanovi koji su podizani uz puteve služili su za kraći ili duži boravak (konačenje, nevrijeme, bolest…). Trgovački hanovi, su podizani u većim trgovačkim centrima i u njima su trgovci boravili više dana, mjeseci pa i godina (neki trgovci su stalno boravili u hanu napr. u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Kreševu, Varešu…), a sezonski hanovi, su služili za povremeni boravak napr. hanovi na Ilidži, Kiseljaku i sl. koji su služili za liječenje ili teferiče. Bilo je hanova za gospodu, srednji stalež i za seljake. Hanovi su obično podizani na svaka 4 sata hoda.
Osim handžije, koji je bio zakupac hana i vlasnik namještaja u hanu su radili još i kahvedžija, odadžija (sobar), podrumdžija (konjušar i čistač) i druge sluge.
Han se zatvarao dva sata po zalasku sunca, a otvarao pred zoru.
Zabilježeno je da se karavansaraj otvarao nakon što bi svi gosti pregledali svoje stvari. Handžija ili neko od posluge su po pravilu i potkivali konje jer je zakon zabranjivao tovariti nepotkovana konja.
Dolaskom Austrije (1878. godine) po hanovima se pojavljuju stolovi, stolice i kreveti. Za rasvjetu su i dalje služile svijeće i lojanice.

Bosna obiluje termalnim i mineralnim izvorima (kiseljaci, slani izvori, sumporna, jodna i sl.) i ljudi su oduvijek vjerovali u njihovu ljekovitost. Izvor Kruščice, fojnička voda, slane vode u Tuzli, banja kod Dobruna, izvor Guber kod Srebrenice koji u sebi ima arsena, sarajevski kiseljak, sumporne vode na Ilidži, muška voda kraj Kladnja, tešanjski kiseljak i mnogi drugi izvori, od davnina su privlačili ljude.
Putopisac Benedikt Kuripešić (1531) spominje u Kiseljaku džamiju, kuću za azape (stražare) i karavan-saraj za posjetioce. Stoljeće i pol kasnije jedan od najvećih putopisaca na svijetu, Evlija Čelebija (1659) opisuje trgovinu kiselom vodom koju «trgovci pune i raznose od vilajeta do vilajeta».
Priča se da su u Kiseljak kraj Sarajeva dolazili ljudi i iz Austrije i Dalmacije, punili vodu u flaše i nosili. Voda se prodavala u Štajerskoj pod imenom Johannisbrunnen.

Uz puteve, u naseljima i selima podizane su dobrotvorne ustanove koje su se zvale musafirhane. U njima je putnik mogao konačiti, dobiti hranu za sebe i konja i to potpuno besplatno.
Prvu poznatu musafirhanu je osnovao Gazi Isabeg Ishaković 1462. godine, u Sarajevu.

Zabilježeno je da se u Istanbulskim imaretima u XVIII stoljeću prehranjivalo dnevno preko 30.000 osoba.
Sultan Orhan je (1336) osnovao prvi imaret sa musafirhanom u Osmanskom carstvu ali kod Arapa je ova institucija postojala još u VII stoljeću.
Porijeklo ove humanitarne institucije je iz Bizantskog carstva gdje su se one nazivale ksenodohije i pandohije. Ksenodohija je kuća za primanje gostiju, a pandohije su svratišta za putnike i hodočasnike koje su se podizale pored velikih crkvi. Već u VI stoljeću u Siriji je bilo vrlo velikih zgrada koje su podignute za tu svrhu – H. Kreševljaković, isto.

Poznato je da je Franjevački samostan u Fojnici otvorio musafirhanu 1513. godine. Postojale su musafirhane i u samostanima u Kreševu, Sutjesci, Olovu, Srebrenici… ali i u pravoslavnim manastirima u Ozrenu, Paprači, Lomnici, Tavnoj…

Kako saznajemo iz sredstava informiranja Vakufska uprava namjerava da obnovi stari Isa-begov hamam (kod Carave džamije).
Valja reći da obnovljeni stari hamami iz vremena Osmanlija u Budimpešti predstavljaju nove sjajne kulturne turističke atrakcije koje privlače mnogobrojne znatiželjnike iz cijelog svijeta.

Organizatori Manifestacije, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Općina Jajce, Ured za povratak grada Stockholma, Centri za lokalni razvoj BiH i Planinarsko društvo Ćusine i Svjetski savez dijaspore BiH, i pored kiše, uspješno su realizirali planirane sadržaje, priredivši za goste niz zabavnih i kulturnih sadržaja.

Kroz ekonomski i omladinski forum, na kojima je sudjelovalo više od stotinu subjekata, napravljeni su kontakti među bosanskohercegovačkim preduzećima, udruženjima i pojedincima, a značajan doprinos tom povezivanju dali su društveni vodiči devet Centara lokalnog razvoja BiH (CLR), koliko ih djeluje u našoj zemlji. Ovi centri djeluju šest godina zahvaljujući podršci Ureda za povratak grada Stockholma, a osnovna im je zadaća podrška i planiranje razvoja u lokalnim zajednicama, sa akcentom na povezivanje ljudi i okupljanje oko pozitivnih ideja.

- Biće grada Jajca nije kompletno, ukoliko ne postoji jaka veza između naših građana u Jajcu i Jajčana u Dijaspori. Ponosni smo što su na jubilarne, Desete susrete na Plivi, došli naši prijatelji iz cijele Bosne i Hercegovine i svijeta, predstavnici institucija, udruženja, preduzeća – što su došli Jajčani, koji su osnovali i Svjetsko udruženje u kojem su okupljeni – kazao je nakon Desetih susreta na Plivi i manifestacije DI-LOK (dijaspora i lokalno stanovništvo), načelnik općine Jajce dr Nisvet Hrnjić. On je podsjetio da je Jajce kandidat za stavljanje na listu UNESCO-a i da su Susreti na Plivi, značajan doprinos promociji bogatih potencijala ovoga grada.

Emina Krzović, šefica Ureda za povratak tokom trajanja ekonomskog foruma, kazala je kako je Manifestacija DI-LOK novi model povezivanja na poslovnom planu, koji će kroz bosanskohercegovačke biznis-klubove u svijetu i poduzetnike u BiH, pokušati iznaći rješenja za pokretanje novih biznisa, povezivanje postojećih i permanentno istrajavanje na izvozu:

- Naš moto je Povezivanje, povezivanje, povezivanje! To je način na koji možemo stvoriti jaku platformu za ekonomski prosperitet. Taj model povezivanja mi smo kroz mrežu Centara lokalnog razvoja već isprobali i na dobrom smo putu, da pored devet postojećih, napravimo još nekoliko novih, riječi su Emine Krzović.

Susreti na Plivi i DI-LOK najveća su do sada organizirana manifestacija s ciljem ekonomskog, kulturnog i drugog povezivanja građana BiH koji žive u Matici i Dijaspori.

– Smatram da će ova manifestacija učvrstiti mostove suradnje između BiH i BH Dijaspore, te razviti nove oblike suradnje BH institucija i institucija kraljevine Švedske. Posebno važan značaj ove manifestacije je ekonomsko povezivanje naših građana, koje smo imali priliku danas da pratimo na Ekonomskom forumu, kazao je dr Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice, zahvalivši se gostima iz Švedske, na svesrdnoj pomoći u organizaciji ove manifestacije.

Anders Perts, šef migracionog zavoda Švedske, istakao je kako Švedska Vlada podržava procese povratka u BiH još od 1996. godine.

– Povratnici i Dijaspora mogu mnogo doprinijeti u Bosni i Hercegovini. Povratnici iz Švedske u BiH mogu donijeti mnogo dobrih ideja u raznim oblastima života. Oni mogu donijeti švedski model u BiH i prilagoditi ga ovdašnjim potrebama. Na tom planu provode se brojne aktivnosti koje je švedska vlada podržala, a DI-LOK je šlag na tortu u tom smislu – istakao je Anders Perts.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Planine su od davnina bile išarane pješačkim stazama kojima su ljudi izlazili na planinu sa svojom stokom da koriste njene pašnjake ili da sijeku šumu za svoje potrebe.Te staze su bile vrlo teške. Planine su do renesanse smatrane «đavoljim prebivalištem».

Međunarodna unija planinarskih društava (UIAA) koja je osnovana 1932. u Chamonixu, smatra, da je jedan od prvih poznatih uspona na planinu bio uspon (1311) Dantea Aligheria, autora “Božanske komedije”, na vrh Prato al Soglio. Italijanski pjesnik Petrarka se 1336. popeo na Mont Ventoux u francuskim alpima, a slavni Leonardo da Vinci je 1511. godine, na vrhu Monte Bo (2556 m).

Najstariji poznati putopis kroz Alpe napisao je Venancije Fortunat još 1556. godine.

Idejnim začetnikom planinarstva se ipak smatra Žan Žak Ruso (Jean Jacques Rousseau) 1712-1778. godine, koji je propovijedao da je osnovni put ka sreći povratak prirodi. «Sve knjige sam zatvorio, samo je jedna ostala otvorena – knjiga prirode». Ova njegova deviza (poklič prema budućnosti) od tada je uticala na sve veće interesovanje ljudi za planine i prirodne ljepote.

Rousseauovi opisi prirode sa slikama obitelji i iskrenim osjećajima su bili književni hit onoga vremena.

U literarnim djelima Shelleya, Goethea i Victor Hugoa su sa zanosom i oduševljenjem opisivane ljepote alpskih pejzaža.

Osnivač moderne geografije Alexander von Humboldt, je prvi upotrebio izraz “prirodni spomenici” za specifične prirodne rijetkosti.

Jacques Balmat, vodič i doktor Michael Paccard iz Šamonija (Chamonix) prvi u historiji 08.8.1786. godine osvajaju Mont Blanc.

Najveći vrh Evrope Mont Blanc 1808. godine, kao prva žena, osvaja i Marie Paradis (sa 23 godine).

Od 1850. godine britanska elita sve više osvaja Alpe.

Kao početak organiziranog planinarstva u svijetu uzima se 1857. godina kada je, takođe u Londonu, osnovana planinarska organizacija Alpine club. Klub je bio zatvorenog tipa, a njegovi članovi su pripadali elitnom društvu.

Poslije Engleza osnovane su planinarske organizacije 1862. godine u Austriji, a 1863. u Švicarskoj i Italiji, čiji su članovi takođe bili iz redova imućne klase. Nakon njih osnivaju se planinarske organizacije 1869. u Njemačkoj, 1873. u Mađarskoj i Poljskoj, 1874. u Hrvatskoj i Francuskoj, 1876. u Španiji… 1891. u Srbiji, a 1892. godine u Bosni i Hercegovini i Sloveniji.

Prvi planinarski itinerer, koji je vodio ispred popularnih masiva Mont Blanca u trajanju od dva dana, trasiraju 1861. godine Lesli Stiven (Leslie Stephen), otac spisateljice Virdžinije Vulf (Virginija Woolf) i izvrsni švicarski vodič Melchior Anderegg.

Matterhorn (4.478), (Cervino – Italie.; Le Cervin – franc.), osvajaju 1865. godine, Francis Douglas, Robert Headow, Charles Hudson, Edward Whymper (Engleska), Michel Croz (Franciska), Peter Taugwalder i Peter Taugwalder Jr. (Švicarska). Prilikom silaska desila se tragedija kada su u ponor odsklizali Headow, Croz, Hudson i Douglas. Tijela prve trojice su pronašli sutradan 1.200 m niže, a lord Frencis Douglas nikada nije pronađen.

Danas se na Matterhorn svake godine popne oko 2000 penjača ali se nesreće i dalje događaju. Svake godine pogine oko 15 penjača.

Aconcaguau (6.926) na Andima, osvaja 1897. godine, švicarski vodič Matthias Zurbrigge kao član jedne britanske ekspedicije.

Vrh Aconcaguau u januaru/siječnju 2003. godine u organizaciji “Kluba spasavalaca 2000” osvajaju bosanskohercegovački alpinisti Zehrudin Isaković, Dragan Ilić, Haris Kalajdžisalihović i Mirza Mašnić.

Mont Everest (8.848) najviši vrh Azije ali i svijeta, osvajaju 1953. godine, penjači Sir Edmund Hillary (Novi Zeland) i Nepalac-Indijac Tanzing Norgay. Tibetanci ga zovu Chomolungma “boginja mora i zemlje”, a Nepalci Sagarmatha “boginja neba”, ali je prevladala engleska atribucija Everest (topograf Sir George Everest).

Sarajevski alpinista Boris Kovačević 11.11.1987. godine, sa Zagrebčaninom Brankom Puzakom prvi je u svijetu osvojio himalajski vrh Ngojumbo Kang sa nepalske strane Himalaja.

Prva žena na Mont Everestu (29. septembra 1988.) je bila Amerikanka Stacy Allison.

Od aprila do juna 2009. godine, na Himalajama je bila ekspedicija čiji je cilj bio vrh Mont Everest, sastavljena od alpinista iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore Slovenije i Italije. Vođa ekspedicije je bio Dragan Jaćimović iz Beograda, a BH alpinisti su bili Miralem Husanović Muri, Zehrudin Isaković Zeko i dr. Naim Logić, svi certificirani alpinisti Sarajevske škole alpinizma. Na žalost, nisu stigli do cilja.

Slavu početaka planinarstva i prvih penjača na najviše vrhove svijeta nose Evropljani, ali nezasluženo, kao i mnogo toga drugoga.

Vrh Fuji (3.776) u Japanu, kako je atributirano, osvaja 700. godine, En-no-Shokaku. U slavu prirode i planine budisti u XII stoljeću grade hram Fouji-San. Svake godine, tradicionalno 01. jula, na dan otvaranja sezone penjača, hiljade Japanaca, u tradicionalnim kostimima penjača, prisustvuju ceremoniji u hramu smještenom u podnožju planine. Prosječno vikendom u toku ljetne sezone oko 20.000 planinara učestvuje u penjanju, savlađujući uspon na denivelaciji od 3.300 metara sa južne strane i 2.700 metara denivelacije, sa sjeverne strane planine. Mnogobrojni hodači koriste autobus do visine od 2.200 metara, a potom počinju uspon do kratera, koji se završava šetnjom oko kratera na dubini od cca 220 metara i dužini oko 1,4 km.

Ipak, Evropa drži primat u pohodima u slavu prirode i planina. Desetine miliona evropljana svoj ljetni odmor provode pješačenjem planinama.

Najpoznatija pješačka staza na svijetu GR 54 (Grandes Route 54) otkriva NP Les Ecrins koji ima preko 740 km pješačkih staza. Trasa prolazi između dvije centralne zone parka i dozvoljava brzi povratak na osnovnu visinu u sred srca visokih planina. Staza GR 54 ima 11 dana hoda između 720 m i 2.760 m visine nad morem. Ukupna denivelacija na stazi je oko 11.000 m n/v. To je najteža ali i najpreglednija staza dugog hodanja (randonne) u Francuskoj na kojoj se nalazi i najpoznatija dnevna tura L´ Oisans. Svake godine više od 3.000 osoba realizira GR 54 u cjelini. Čuvari–posmatrači (garde-moniteur) u ljetnoj sezoni, često rade dobrovoljno, van radnog vremena, na toj frenkventnoj stazi.

Običaj izlaska na planinu u Bosni i Hercegovini postoji od pamtivijeka. Sačuvao se običaj izlaska na planinu u prirodu (vjerovatno prastaroslavenski običaj) za Ilinden, Ilijindan, Alidžun…

Planinarstvo u Bosni i Hercegovini, onakvo kakvo danas poznajemo, nastaje dolaskom Austrijanaca, Čeha i Njemaca 1878. godine.

Vjerovatno prvi prikaz naših planina i prirodnih ljepota za evropsku javnost je napravio austrijski botaničar G. Beck, koji je u Austrijskom turističkom listu (1887-89) predstavio Trebević, Treskavicu, Prenj, Volujak i Maglić.
Kako u drugim zemljama, tako i kod nas planinarstvo je u svojim prvim počecima bilo privilegija bogatih.
Godine 1892. osniva se Bosanskohercegovački turistički klub u Sarajevu.

O tome piše Šefko Hadžialić, u knjizi “Planinarstvo i planinarski objekti u Bosni i Hercegovini 1892 – 2002. godine:
«Vladin savjetnik vitez Lothar Berks u kancelariji civilnog poglavara Bosne i Hercegovine, barona Huge Kutschere, 21. septembra 1892. godine pročitao je pravila kluba na njemačkom jeziku. Za predsjednika je izabran L. Berks, potpredsjednik je bio barun Franjo Mollinary, tajnik baron Ludwig Pereira, blagajnik Karlo vitez Stankiewic de Mogita i još devet odbornika i dva zamjenika.

Jedini domaći čovjek u upravnom odboru “Bosnisch-Hercegovinischer Touristen-Verein in Sarajevo” je bio Milutin Kukuljević Sakcinski. Nekoliko godina poslije, u odbor ulazi više domaćih ljudi: Suljo Suljagić, Riza beg Kapetanović, Makso Despić, Kraljević i Safvet beg Bašagić.

Klub je imao sjedište na Apelovom Keju (današnja obala Kulina bana) i organizirao je kurseve orijentacije, čitanje karata rukovanje sa busolama i markirao je planinarske puteve».

U Sarajevu je 1905. godine, formirano i društvo «Prijatelj prirode» kao podružnica društva iz Beča. Članovi društva su bili izrazito radničkih zanimanja. Poslije Prvog svjetskog rata osnivaju se brojna društva.
Da bi se zadovoljile potrebe planinara, lovaca, skijaša, ribolovaca, geografa, biologa i drugih znatiženjnika grade se i prvi planinarski domovi.

Prvi dom se gradi 1896. godine, pod vrhom Trebevića, na mjestu zvanom Sofe.
Baron Albory, 1906.godine, dozvoljava planinarima upotrebu njegove lovačke kuće koja se zvala Jagdhaus – Alboryhutte ispod Hranisave.

Na Dobrim vodama na Trebeviću 1907. gradi se planinarsko sklonište.

Na Vukelinim vodama na Jahorini gradi se dom Anselma – Hutte, po imenu supruge tadašnjeg predsjednika Bosanskohercegovačkog turističkog kluba Brodnika. Grade se domovi na Bjelašnici, Prenju, Treskavici, Plivskom jezeru…

Valja reći da je Meteorološka observatorija na Bjelašnici 1894. godine, kao prva na Balkanu, a druga u Evropi, imala rezervirane dvije prostorije za potrebe smještaja planinara.

Mala stalna izložbena postavka historije planinskog turizma i meteorologije u zgradi Opservatorije, pomogla bi stvaranju eko-turističkog branda Općine Trnovo i Kantona Sarajevo.

Prvi alpinisti u Bosni i Hercegovini su Drago Šefer i Vojo Ilić koji su se 1929. godine, popeli na Romaniju, smjerom Djevojačkih stijena. Nešto kasnije, alpinizmom se bave i Josip Sigmund – Pepi, Nikola Sedlar, Jakov Gaon i Petar Šain. Na inicijativu Šefera 1935. godine, u tadašnjem «Prijatelju prirode» formira se prva alpinistička sekcija – Šefko Hadžialić, Planinarstvo u Bosni i Hercegovini.

Prvi alpinističko-spasavalački tečaj održan je 1937. godine.

Nakon II Svjetskog rata poslije više saveznih i republičkih tečaja pri PS BiH formira se komisija za alpinizam i Gorsku službu spasavanja, na čijem je čelu Edvard Černčec.

Od 2000. godine, u Sarajevu djeluje i «Klub spasavalaca 2000» moderno opremljena, obučena i certificirana služba spasavanja, na svim terenima i uvjetima, sastavljena od alpinista i mladih ljudi, koje predvodi iskusni montanjista Paša Grbo.

Turistički pokret u slavu prirode je u Evropi i svijetu odavno prerastao u turističku industriju, koja se smatra vrhunskim nacionalnim interesom i koja donosi ogromne prihode nacionalnim ekonomijama.

Napokon, kako krenuti i sačuvati vitalne vrijednosti naših “đavoljih prebivališta” i revalorizirati bogatu bosanskohercegovačku historiju planinarstva?

Slobodan Stanković u knjizi Elementi turističke valorizacije planina sa osvrtom na Lovćen, kaže: “Ići od općeg ka posebnom, od poznatog ka nepoznatom, iz literature ka terenskim opservacijama, iz prošlosti ka budućnosti, proces valorizacije mora, više nego da sada, postati priznat i prihvatljiv, kako bi se vremenom osmislila svrsishodna metodologija i postigli odgovarajući praktični rezultati.”

Turistički vodič štampan na 200 stranica objavljen je u izdanju NIPD „Naša riječ“ iz Zenice, s velikim brojem kvalitetnih fotografija, na BHS i engleskom jeziku domaćim i stranim turistima pruža obilje podataka i informacija o prirodnim resursima, kulturnoj baštini, historijskim lokalitetima i događajima, zanimljivostima i legendama pojedinih područja BiH.

- Turistička publikacija obuhvata i ona područja gdje se još nalaze neiskorišteni turistički potencijali, od Une do Drine i od Save do Jadranskog mora. Vodič može biti podloga za oblikovanje atraktivnih programa turističkih agencija i edukativnih programa školskih institucija – kaže autor Rošić, koji je na prikupljanju građe radio nepune dvije godine.

Štampanje vodiča „100 turističkih destinacija u BiH“, u tiražu od 1.000 primjeraka, finansijski je pomoglo Ministarstvo za okoliš i turizam Federacije BiH.
(FENA/dg)

“Moramo sačuvati šume za svoju djecu, unuke i one koji se tek trebaju roditi. Moramo sačuvati šume za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća” – poglavica Qwatsinas Nuxalk.
Nestaju četinjače (jele, smreke i borovi), ali i bjelogorica (hrastovi, bukve i javorovi). Zajedno sa šumama umiru i šumske životinje.

Uništavanjem šuma i krivolovom brojne su životinjske vrste ugrožene, a neke gotovo istrijebljene (napr. mrki medvjed, ušara sova, veliki tetrijeb, ali i šumski ris, divlja mačka, obični jelenak i mnoge ptice…).

O upropaštavanju hercegovačkih šuma nemilosrdnom sječom i požarima koji bjesne i haraju u ovoj pokrajini, upozoravao je još 1864. i 1865. godine francuski konzul u Mostaru Ogist Dozon (Auguste Doson) u pismima ministru vanjskih poslova, da će i sjeverna Hercegovina, bogata šumama hrasta i jele, biti «za nekoliko godina svedena na stanje južne Hercegovine i Dalmacije, na haos golog stijenja, u kome maslina neće moći nadomijestiti hrast i jelu».

U vremenima Austro-Ugarske vršeni su veliki radovi eksperimentalnog sađenja šuma u BiH. Današnji toponim za južni Grdonj «Sedam šuma» potiče iz vremena sađenja sedam eksperimentalnih ploha koje su posječene u Drugom svjetskom ratu.

Bruce Larson, dekan Šumarskog fakulteta Univerziteta Yale i njegov kolega profesor Hary Bader su upoznali ljepotu bosanskohercegovačkih šuma, ali i surovu realnost deforestacije (neplanske sječe šume) sa kojom je Bosna i Hercegovina suočena. Obojici su dostupne satelitske snimke američke Agencije za svemirska istraživanja NASA, koje precizno potvrđuju kada, gdje i u kojem obimu su posječene šume u Bosni i Hercegovini. Svjetska banka je finansirala projekat kompjuterskog mapiranja. Ostaje na našim vlastima, ukoliko to žele, da utvrde ko je posjekao šumu i da li je to urađeno planski.

Šume i šumsko zemljište u Bosni i Hercegovini zauzimaju oko 53% teritorije od čega šume oko 43%, a goleti oko 10%. Visoke ili tzv. ekonomske šume zauzimaju tek oko 25% površine Bosne i Hercegovine.

U Bosni i Hercegovini se nalazi šest relativno očuvanih prašumskih otočića: Ravna Vala na Igmanu, Janj, Lom, Trstionica, Plješevica i Perućica.

Na nivou BiH nema ministarstva nadležnog za šumarstvo. Ustavom BiH vlasnici šuma su Federacija BiH koja je ugovorom poslove upravljanja i gazdovanja šumama prenijela kantonima (10 kantona), Republika Srpska i Distrikt Brčko.

Gospodarenje šumama u oba entiteta preneseno je na javna preduzeća koja se ne finansiraju iz budžeta i to: u FBiH deset preduzeća, a u RS jedno preduzeće.

Nova inventura šuma koju smo očekivali godinama, je u svom izvještaju utvrdila da je Bosna i Hercegovina bogata šumama više nego što je to ikada bila!? Tako su se potvrdila strahovanja da je najveći problem u šumarstvu Bosne i Hercegovine, osim neplanske sječe, precijenjivanje šumske mase, na osnovu kojih su se godinama donosile odluke o sječi.

Bezbrojni seoski proizvođači “na divlje” drvenog uglja širom Bosne i Hercegovine, a naročito u siromašnoj centralnoj Bosni, prijete crnoj budućnosti nalik Haitiju, čiji su siromašni stanovnici radi jeftine proizvodnje drvenog ugljena zauvijek uništili zemlju. Posljednji zemljotres na Haitiju koji je prouzrokovao epsku tragediju i patnje haićana je ujedno i prikrio ekonomski i socijalni sunovrat jedne države i sistema koji je zemlju uništio mnogo prije katastrofalnog zemljotresa.

Bez obzira na socijalne posljedice po siromašno bosanskohercegovačko seosko stanovništvo, proizvodnja drvenog uglja “na divlje” se mora hitno zabraniti i strogo sankcionirati.

Osim neposredne privredne koristi, šume su neprocjenjivo korisne kao važni rezervoari i regulatori vode, izvor kisika i činilac podneblja.

Ovisno o količini svjetlosti šuma je, kao i kuća, podijeljena na katove.

Podrumu odgovara podzemni sloj, a prizemlju sloj mahovina, lišajeva i gljiva. Jazavac, mrki tvor i šumski miš borave u rupama što su ih sami iskopali, a u njihovim napuštenim hodnicima gnijezde se ose. Mravi, razne gujavice, kukci i niz sitnih životinja su hrana ježa, šumske rovke ili divlje svinje.Lisica lovi neoprezne, a srne i jeleni traže zeljaste biljke, svoju omiljenu hranu.

Prvom katu odgovara sloj zeljastih biljaka, a drugom katu sloj grmlja i drveća.U gustom grmlju gnijezde se ptice pjevice i razni leptiri, a noću se po njemu penju puhovi orašari. Na drveću žive žune, djetlići, puzavci, sjenice, šumski ćuk i mnoštvo drugih životinja.

Krov šume čini sloj krošanja drveća gdje se gnijezde i hrane mnogobrojne vrste ptica (jastreb kokošar, šumska ušara, vrana, tetrijeb gluhan, i td.), ali krov šume je i najvažniji proizvođač hranljivih tvari i kisika.
Šume Bosne i Hercegovine pripadaju rijetkim prirodnim šumama u Evropi (oko 93% naših šuma su prirodne šume) u kojima drveće živi stotinama godina, a potom mrtvo postaje prebivalište cijelom nizu šumskih beskičmenjaka koji su opet hrana različitim vrstama ptica kao što su sove ili djetlići. Tu su i šumski miševi, divlje svinje, jelen, vuk… Nesporno najljepši ukras naših šuma je otrovna jarko crvena gljiva muhara koja nije opasna jer se ne može zamijeniti sa drugom vrstom gljiva. Zbog svega toga i mnogo drugoga što nije rečeno šume ne smiju nestati.

Region Sarajeva je vododjelnica jadranskog i crnomorskog sliva, mjesto sudara submediteranske (izmjenjene mediteranske klime) i planinske klime.

Za planinu Treskavicu narod voli reći: “Treskavica sa dva lica, oba lica sjajna ljepotica”. Dok su sjeverne padine sarajevskih planina obrasle gustim šumama još pod snježnim pokrivačem dotle na južnim (golim) padinama već cvjetaju kadulja i nar. Ta dva lica planina su najčešće vidljiva uglavnom putnicima (uz planinare) koji iz Sarajeva polijeću u pravcu juga ili jugoistoka. Pažljivog posmatrača (avio putnika) će zaprepastiti činjenica da nakon uzlijetanja iz sarajevske doline, okružene gustim šumama, i leteći preko Hercegovine, Italije ili Grčke, Krita ili Španije, zemalja Bliskog istoka, i dalje na istok, neće više vidjeti šuma uopće. Poznajem mnoge inžinjere šumarstva koji nisu svjesni te činjenice. Sarajevo je jedan od posljednjih velikih gradova okružen šumama u južnoj Evropi.

Mine su najstrašnija zaostavština iz posljednjeg rata u BiH. Od njih stradaju šumski radnici, poljoprivrednici, djeca… Niko sa sigurnošću ne zna njihov broj. Procjene se kreću od nekoliko desetina hiljada do milion zaostalih mina!

Svjesnost o postojanju mina ne treba da obeshrabruje ideju o eko-turističkoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
Ipak u odnosu na veličinu BiH, minirana područja čine tek neznatan dio ukupne teritorije zemlje. Očigledno je da će se problem minskih polja rješavati decenijama. Ono što se kratkoročno može napraviti je insistirati na obavezi svake lokalne zajednice na obilježavanju i ograđivanju miniranih područja.

Nesporna opasnost od mina posebno potencira potrebu markiranja i kategoriziranja, odnosno standardiziranja staza za pješačenje po BiH planinama. Sve staze koje su ponuđene za korisnike moraju imati cilj, daljinu, vrijeme potrebno za obilazak staze, pristup sa pristupnom obavještajnom tablom, itinerer, altitudu (denivelaciju), težinu, atraktivnost i uputstvo za neophodnu opremu.

U Bosni i Hercegovini do sada od mina nije stradao i neće stradati ni jedan turista ukoliko se bude pridržavao zakona i pravila kretanja u prirodi.

Ni jedna turistička agencija ne poziva turiste u Australiju da se kupaju u moru prepunom ajkula i otrovnih meduza, da plivaju i piju vodu iz rijeke Nil, da pješače kroz džungle neobilježenim stazama, da se kupaju u rijeci Rajni, venecijanskoj laguni ili rijeci Po…

Skoro 150 godina u svijetu se hoda strogo utvrđenim hodačkim itinererima.

Nigdje u Evropi nije dozvoljeno pješačenje, vožnja planinskim biciklima, vožnja džipovima, konjima, turno skijama… mimo strogo utvrđenih i obilježenih staza, a lov i ribolov na za to određenim mjestima. Nigdje u Evropi nije dozvoljeno slobodno sportsko kampovanje, osim na pustom dalekom sjeveru kontinenta.

Bosna i Hercegovina u slijedećim decenijama valja da bude prepoznata po turističkim zonama satkanim od mnoštva atraktivnih i bezbjednih hodačkih itinerera, koji su umreženi unutar turističkog lokaliteta, a koji potom teže da se umreže između sebe (lokaliteti) koridorima ili pejzažnim prostorima. Bogata infrastruktura hodačkih itinerera, obavještajni panoi, odmorišta, planinarski domovi, seoske prodavnice, gostionice…

U godinama koje su pred nama, opasnosti građevinskoga urbaniziranja prirode na srednjim planinama su zanemarljive. Relativna opasnost preurbaniziranja lokaliteta (betoniranje planine) u ovome trenutku postoji samo u pojedinim zonama visokih planina (ski centri).

Na strmim usponima uz ujednačeni tempo hodanja, prosječni hodač za jedan sat savlada oko 300 m visinske razlike, a u silasku oko 500 do 800 m. Međutim, silazak često može biti mnogo teži.

Štapovi za hodanje rasterećuju zglobove na nogama i u posljednje vrijeme su sastavni dio obavezne opreme.
Bazna oprema podrazumijeva: jedan ruksak od savremenih materijala zapremine 30 l; cipele za pješačenje; nepromočiva jakna; kišobran na sklapanje; termo prsluk; kapa za sunce; čuturica; karta regiona (koje nemamo); krema za sunce; sunčane naočale; kutija hitne pomoći; planinarski nož; program ture, itinerer;
Savjeti za tehnički napredniju dugu šetnju (dva dana i više): ruksak do 60 l. zapremine umjesto torbe od 30 l.; jedne pantalone protiv vjetra; dva odijela za promjenu (čarape i sl.); par rukavica; jedna čeona lampa; jedan kompas i altimetar; jedan pokrivač za preživljavanje; jedan konopac dužine 20 m. promjera 8 mm.; dva štapa za hodanje (teleskopska).

Ako odlazite na više dana ne zaboravite: više pakovanja supe; rešo na plin; pakovanje briketa; pakovanje pahuljica; podmetač za spavanje; lampa za noć u skloništu.

Lokalne zajednice (općine/opštine) preko svojih planinarskih društava i NVO-a su nosioci poslova izrade hodačkih itinerera u svojim sredinama i njihovog obilježavanja.

Razvoj staza prirodne, estetske, rekreacijske vrijednosti i pripadajuće infrastrukture je pretpostavka za bilo koji oblik turističkog valoriziranja šuma.

Od nedavno u BiH djeluje i prva konsultantska kuća za razvoj turističkih destinacija WTC d.o.o. koja radi projekte turističkog razvoja, turističke obuke, projekte valoriziranja prirodnog i kulturnog nasljeđa do nivoa turističkog proizvoda, stručne savjete, proizvode i servise iz oblasti okoliša i turizma.

Kretanje u prirodi je nezamislivo bez turističkih karata. Topografske karte razmjera 1 : 50.000 su podesne za izletnike jer daju najbolji pregled okolnog terena.

Na žalost, u Bosni i Hercegovini se još uvijek ne mogu nabaviti turističke karte u razmjeri 1 : 50.000 ni za jedan region teritorije. Karte u razmjeri 1 : 25.000 su takođe podesne za izletnike koji kreću u planinu, jer daju masu detalja i korisnih sitnica bitnih za orijentaciju.

Karte koje se danas koriste u Bosni i Hercegovini su američke vojne karte.

Sve karte se izrađuju u sjevernoj orijentaciji, što znači da gornji rub karte označava sjevernu stranu. Uz pomoć kompasa i visinomjera ili džepnog elektronskog uređaja (GPS – Global Positioning System) sa satelitskim navođenjem lako ćemo ustanoviti mjesto gdje se upravo nalazimo.

Najveći proizvođač sistema za precizno određivanje lokacija na zemlji, firma Garmin (USA), izdala je dva nova modela GPS lokatora sa ekranom u boji visoke rezolucije. Zbog kvalitetnih ekrana uređaji mogu na kartama na kojima su ucrtane ceste, jezera, rijeke i granice, korisnicima pokazati tačan položaj. Instalirane su karte Sjeverne Amerike i Evrope do kojih dopire signal iz satelita. Primjenom savremenih GPS uređaja i satelitske geodezije ostvaruje se brži i ekonomičniji rad katastarskog premjera u općinama.

Moja mala top lista hodačkih itinerera bi bila:
Visočica: Police (nekropola stećaka) – vrh Džamija (jedini vrh u BiH sa kojeg je moguć pogled na sve vrhove planina preko 2.000 m n/v); selo Sinanovići – dolina Jelenača – Mandino vrelo – Crveni kuk; dom PD Treskavica – selo Ozimine – selo Bobovica – vrh Prut (pogled na kanjon Rakitnice).
Bjelašnica: vrh Hranisava raznim smjerovima; Umoljani – Gradina – Gornji Lukomir.
Maglić: Dragoš sedlo – Prijevor – Suha jezerina – Trnovačko jezero (Crna Gora).
Zelengora: vrh Bregoč sa Orlovačkog jezera; Uglješin vrh sa jezera Donje bare.
Vranica: vrh Nadkrstac i vrh Ločika sa Prokoškog jezera.
Čvrsnica: Veliki vilinac iz Dive grabovice ali i drugi pravci.
Vran: Veliki vran sa Risovca.
Trebević: Brus – Dobre vode – vrh Trebevića
Ozren: vodopad Skakavac – Bukovik – Crepoljsko.
Igman: Veliko Polje – PD Hrasnički stan – PD Prijatelj prirode – Veliko Polje.

Napokon, predlažem da čitaoci dopune, prošire, izmjene i rangiraju deset top pješačkih itinerera u Bosni i Hercegovini.