Organizatori Manifestacije, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Općina Jajce, Ured za povratak grada Stockholma, Centri za lokalni razvoj BiH i Planinarsko društvo Ćusine i Svjetski savez dijaspore BiH, i pored kiše, uspješno su realizirali planirane sadržaje, priredivši za goste niz zabavnih i kulturnih sadržaja.

Kroz ekonomski i omladinski forum, na kojima je sudjelovalo više od stotinu subjekata, napravljeni su kontakti među bosanskohercegovačkim preduzećima, udruženjima i pojedincima, a značajan doprinos tom povezivanju dali su društveni vodiči devet Centara lokalnog razvoja BiH (CLR), koliko ih djeluje u našoj zemlji. Ovi centri djeluju šest godina zahvaljujući podršci Ureda za povratak grada Stockholma, a osnovna im je zadaća podrška i planiranje razvoja u lokalnim zajednicama, sa akcentom na povezivanje ljudi i okupljanje oko pozitivnih ideja.

- Biće grada Jajca nije kompletno, ukoliko ne postoji jaka veza između naših građana u Jajcu i Jajčana u Dijaspori. Ponosni smo što su na jubilarne, Desete susrete na Plivi, došli naši prijatelji iz cijele Bosne i Hercegovine i svijeta, predstavnici institucija, udruženja, preduzeća – što su došli Jajčani, koji su osnovali i Svjetsko udruženje u kojem su okupljeni – kazao je nakon Desetih susreta na Plivi i manifestacije DI-LOK (dijaspora i lokalno stanovništvo), načelnik općine Jajce dr Nisvet Hrnjić. On je podsjetio da je Jajce kandidat za stavljanje na listu UNESCO-a i da su Susreti na Plivi, značajan doprinos promociji bogatih potencijala ovoga grada.

Emina Krzović, šefica Ureda za povratak tokom trajanja ekonomskog foruma, kazala je kako je Manifestacija DI-LOK novi model povezivanja na poslovnom planu, koji će kroz bosanskohercegovačke biznis-klubove u svijetu i poduzetnike u BiH, pokušati iznaći rješenja za pokretanje novih biznisa, povezivanje postojećih i permanentno istrajavanje na izvozu:

- Naš moto je Povezivanje, povezivanje, povezivanje! To je način na koji možemo stvoriti jaku platformu za ekonomski prosperitet. Taj model povezivanja mi smo kroz mrežu Centara lokalnog razvoja već isprobali i na dobrom smo putu, da pored devet postojećih, napravimo još nekoliko novih, riječi su Emine Krzović.

Susreti na Plivi i DI-LOK najveća su do sada organizirana manifestacija s ciljem ekonomskog, kulturnog i drugog povezivanja građana BiH koji žive u Matici i Dijaspori.

– Smatram da će ova manifestacija učvrstiti mostove suradnje između BiH i BH Dijaspore, te razviti nove oblike suradnje BH institucija i institucija kraljevine Švedske. Posebno važan značaj ove manifestacije je ekonomsko povezivanje naših građana, koje smo imali priliku danas da pratimo na Ekonomskom forumu, kazao je dr Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice, zahvalivši se gostima iz Švedske, na svesrdnoj pomoći u organizaciji ove manifestacije.

Anders Perts, šef migracionog zavoda Švedske, istakao je kako Švedska Vlada podržava procese povratka u BiH još od 1996. godine.

– Povratnici i Dijaspora mogu mnogo doprinijeti u Bosni i Hercegovini. Povratnici iz Švedske u BiH mogu donijeti mnogo dobrih ideja u raznim oblastima života. Oni mogu donijeti švedski model u BiH i prilagoditi ga ovdašnjim potrebama. Na tom planu provode se brojne aktivnosti koje je švedska vlada podržala, a DI-LOK je šlag na tortu u tom smislu – istakao je Anders Perts.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Planine su od davnina bile išarane pješačkim stazama kojima su ljudi izlazili na planinu sa svojom stokom da koriste njene pašnjake ili da sijeku šumu za svoje potrebe.Te staze su bile vrlo teške. Planine su do renesanse smatrane «đavoljim prebivalištem».

Međunarodna unija planinarskih društava (UIAA) koja je osnovana 1932. u Chamonixu, smatra, da je jedan od prvih poznatih uspona na planinu bio uspon (1311) Dantea Aligheria, autora “Božanske komedije”, na vrh Prato al Soglio. Italijanski pjesnik Petrarka se 1336. popeo na Mont Ventoux u francuskim alpima, a slavni Leonardo da Vinci je 1511. godine, na vrhu Monte Bo (2556 m).

Najstariji poznati putopis kroz Alpe napisao je Venancije Fortunat još 1556. godine.

Idejnim začetnikom planinarstva se ipak smatra Žan Žak Ruso (Jean Jacques Rousseau) 1712-1778. godine, koji je propovijedao da je osnovni put ka sreći povratak prirodi. «Sve knjige sam zatvorio, samo je jedna ostala otvorena – knjiga prirode». Ova njegova deviza (poklič prema budućnosti) od tada je uticala na sve veće interesovanje ljudi za planine i prirodne ljepote.

Rousseauovi opisi prirode sa slikama obitelji i iskrenim osjećajima su bili književni hit onoga vremena.

U literarnim djelima Shelleya, Goethea i Victor Hugoa su sa zanosom i oduševljenjem opisivane ljepote alpskih pejzaža.

Osnivač moderne geografije Alexander von Humboldt, je prvi upotrebio izraz “prirodni spomenici” za specifične prirodne rijetkosti.

Jacques Balmat, vodič i doktor Michael Paccard iz Šamonija (Chamonix) prvi u historiji 08.8.1786. godine osvajaju Mont Blanc.

Najveći vrh Evrope Mont Blanc 1808. godine, kao prva žena, osvaja i Marie Paradis (sa 23 godine).

Od 1850. godine britanska elita sve više osvaja Alpe.

Kao početak organiziranog planinarstva u svijetu uzima se 1857. godina kada je, takođe u Londonu, osnovana planinarska organizacija Alpine club. Klub je bio zatvorenog tipa, a njegovi članovi su pripadali elitnom društvu.

Poslije Engleza osnovane su planinarske organizacije 1862. godine u Austriji, a 1863. u Švicarskoj i Italiji, čiji su članovi takođe bili iz redova imućne klase. Nakon njih osnivaju se planinarske organizacije 1869. u Njemačkoj, 1873. u Mađarskoj i Poljskoj, 1874. u Hrvatskoj i Francuskoj, 1876. u Španiji… 1891. u Srbiji, a 1892. godine u Bosni i Hercegovini i Sloveniji.

Prvi planinarski itinerer, koji je vodio ispred popularnih masiva Mont Blanca u trajanju od dva dana, trasiraju 1861. godine Lesli Stiven (Leslie Stephen), otac spisateljice Virdžinije Vulf (Virginija Woolf) i izvrsni švicarski vodič Melchior Anderegg.

Matterhorn (4.478), (Cervino – Italie.; Le Cervin – franc.), osvajaju 1865. godine, Francis Douglas, Robert Headow, Charles Hudson, Edward Whymper (Engleska), Michel Croz (Franciska), Peter Taugwalder i Peter Taugwalder Jr. (Švicarska). Prilikom silaska desila se tragedija kada su u ponor odsklizali Headow, Croz, Hudson i Douglas. Tijela prve trojice su pronašli sutradan 1.200 m niže, a lord Frencis Douglas nikada nije pronađen.

Danas se na Matterhorn svake godine popne oko 2000 penjača ali se nesreće i dalje događaju. Svake godine pogine oko 15 penjača.

Aconcaguau (6.926) na Andima, osvaja 1897. godine, švicarski vodič Matthias Zurbrigge kao član jedne britanske ekspedicije.

Vrh Aconcaguau u januaru/siječnju 2003. godine u organizaciji “Kluba spasavalaca 2000” osvajaju bosanskohercegovački alpinisti Zehrudin Isaković, Dragan Ilić, Haris Kalajdžisalihović i Mirza Mašnić.

Mont Everest (8.848) najviši vrh Azije ali i svijeta, osvajaju 1953. godine, penjači Sir Edmund Hillary (Novi Zeland) i Nepalac-Indijac Tanzing Norgay. Tibetanci ga zovu Chomolungma “boginja mora i zemlje”, a Nepalci Sagarmatha “boginja neba”, ali je prevladala engleska atribucija Everest (topograf Sir George Everest).

Sarajevski alpinista Boris Kovačević 11.11.1987. godine, sa Zagrebčaninom Brankom Puzakom prvi je u svijetu osvojio himalajski vrh Ngojumbo Kang sa nepalske strane Himalaja.

Prva žena na Mont Everestu (29. septembra 1988.) je bila Amerikanka Stacy Allison.

Od aprila do juna 2009. godine, na Himalajama je bila ekspedicija čiji je cilj bio vrh Mont Everest, sastavljena od alpinista iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore Slovenije i Italije. Vođa ekspedicije je bio Dragan Jaćimović iz Beograda, a BH alpinisti su bili Miralem Husanović Muri, Zehrudin Isaković Zeko i dr. Naim Logić, svi certificirani alpinisti Sarajevske škole alpinizma. Na žalost, nisu stigli do cilja.

Slavu početaka planinarstva i prvih penjača na najviše vrhove svijeta nose Evropljani, ali nezasluženo, kao i mnogo toga drugoga.

Vrh Fuji (3.776) u Japanu, kako je atributirano, osvaja 700. godine, En-no-Shokaku. U slavu prirode i planine budisti u XII stoljeću grade hram Fouji-San. Svake godine, tradicionalno 01. jula, na dan otvaranja sezone penjača, hiljade Japanaca, u tradicionalnim kostimima penjača, prisustvuju ceremoniji u hramu smještenom u podnožju planine. Prosječno vikendom u toku ljetne sezone oko 20.000 planinara učestvuje u penjanju, savlađujući uspon na denivelaciji od 3.300 metara sa južne strane i 2.700 metara denivelacije, sa sjeverne strane planine. Mnogobrojni hodači koriste autobus do visine od 2.200 metara, a potom počinju uspon do kratera, koji se završava šetnjom oko kratera na dubini od cca 220 metara i dužini oko 1,4 km.

Ipak, Evropa drži primat u pohodima u slavu prirode i planina. Desetine miliona evropljana svoj ljetni odmor provode pješačenjem planinama.

Najpoznatija pješačka staza na svijetu GR 54 (Grandes Route 54) otkriva NP Les Ecrins koji ima preko 740 km pješačkih staza. Trasa prolazi između dvije centralne zone parka i dozvoljava brzi povratak na osnovnu visinu u sred srca visokih planina. Staza GR 54 ima 11 dana hoda između 720 m i 2.760 m visine nad morem. Ukupna denivelacija na stazi je oko 11.000 m n/v. To je najteža ali i najpreglednija staza dugog hodanja (randonne) u Francuskoj na kojoj se nalazi i najpoznatija dnevna tura L´ Oisans. Svake godine više od 3.000 osoba realizira GR 54 u cjelini. Čuvari–posmatrači (garde-moniteur) u ljetnoj sezoni, često rade dobrovoljno, van radnog vremena, na toj frenkventnoj stazi.

Običaj izlaska na planinu u Bosni i Hercegovini postoji od pamtivijeka. Sačuvao se običaj izlaska na planinu u prirodu (vjerovatno prastaroslavenski običaj) za Ilinden, Ilijindan, Alidžun…

Planinarstvo u Bosni i Hercegovini, onakvo kakvo danas poznajemo, nastaje dolaskom Austrijanaca, Čeha i Njemaca 1878. godine.

Vjerovatno prvi prikaz naših planina i prirodnih ljepota za evropsku javnost je napravio austrijski botaničar G. Beck, koji je u Austrijskom turističkom listu (1887-89) predstavio Trebević, Treskavicu, Prenj, Volujak i Maglić.
Kako u drugim zemljama, tako i kod nas planinarstvo je u svojim prvim počecima bilo privilegija bogatih.
Godine 1892. osniva se Bosanskohercegovački turistički klub u Sarajevu.

O tome piše Šefko Hadžialić, u knjizi “Planinarstvo i planinarski objekti u Bosni i Hercegovini 1892 – 2002. godine:
«Vladin savjetnik vitez Lothar Berks u kancelariji civilnog poglavara Bosne i Hercegovine, barona Huge Kutschere, 21. septembra 1892. godine pročitao je pravila kluba na njemačkom jeziku. Za predsjednika je izabran L. Berks, potpredsjednik je bio barun Franjo Mollinary, tajnik baron Ludwig Pereira, blagajnik Karlo vitez Stankiewic de Mogita i još devet odbornika i dva zamjenika.

Jedini domaći čovjek u upravnom odboru “Bosnisch-Hercegovinischer Touristen-Verein in Sarajevo” je bio Milutin Kukuljević Sakcinski. Nekoliko godina poslije, u odbor ulazi više domaćih ljudi: Suljo Suljagić, Riza beg Kapetanović, Makso Despić, Kraljević i Safvet beg Bašagić.

Klub je imao sjedište na Apelovom Keju (današnja obala Kulina bana) i organizirao je kurseve orijentacije, čitanje karata rukovanje sa busolama i markirao je planinarske puteve».

U Sarajevu je 1905. godine, formirano i društvo «Prijatelj prirode» kao podružnica društva iz Beča. Članovi društva su bili izrazito radničkih zanimanja. Poslije Prvog svjetskog rata osnivaju se brojna društva.
Da bi se zadovoljile potrebe planinara, lovaca, skijaša, ribolovaca, geografa, biologa i drugih znatiženjnika grade se i prvi planinarski domovi.

Prvi dom se gradi 1896. godine, pod vrhom Trebevića, na mjestu zvanom Sofe.
Baron Albory, 1906.godine, dozvoljava planinarima upotrebu njegove lovačke kuće koja se zvala Jagdhaus – Alboryhutte ispod Hranisave.

Na Dobrim vodama na Trebeviću 1907. gradi se planinarsko sklonište.

Na Vukelinim vodama na Jahorini gradi se dom Anselma – Hutte, po imenu supruge tadašnjeg predsjednika Bosanskohercegovačkog turističkog kluba Brodnika. Grade se domovi na Bjelašnici, Prenju, Treskavici, Plivskom jezeru…

Valja reći da je Meteorološka observatorija na Bjelašnici 1894. godine, kao prva na Balkanu, a druga u Evropi, imala rezervirane dvije prostorije za potrebe smještaja planinara.

Mala stalna izložbena postavka historije planinskog turizma i meteorologije u zgradi Opservatorije, pomogla bi stvaranju eko-turističkog branda Općine Trnovo i Kantona Sarajevo.

Prvi alpinisti u Bosni i Hercegovini su Drago Šefer i Vojo Ilić koji su se 1929. godine, popeli na Romaniju, smjerom Djevojačkih stijena. Nešto kasnije, alpinizmom se bave i Josip Sigmund – Pepi, Nikola Sedlar, Jakov Gaon i Petar Šain. Na inicijativu Šefera 1935. godine, u tadašnjem «Prijatelju prirode» formira se prva alpinistička sekcija – Šefko Hadžialić, Planinarstvo u Bosni i Hercegovini.

Prvi alpinističko-spasavalački tečaj održan je 1937. godine.

Nakon II Svjetskog rata poslije više saveznih i republičkih tečaja pri PS BiH formira se komisija za alpinizam i Gorsku službu spasavanja, na čijem je čelu Edvard Černčec.

Od 2000. godine, u Sarajevu djeluje i «Klub spasavalaca 2000» moderno opremljena, obučena i certificirana služba spasavanja, na svim terenima i uvjetima, sastavljena od alpinista i mladih ljudi, koje predvodi iskusni montanjista Paša Grbo.

Turistički pokret u slavu prirode je u Evropi i svijetu odavno prerastao u turističku industriju, koja se smatra vrhunskim nacionalnim interesom i koja donosi ogromne prihode nacionalnim ekonomijama.

Napokon, kako krenuti i sačuvati vitalne vrijednosti naših “đavoljih prebivališta” i revalorizirati bogatu bosanskohercegovačku historiju planinarstva?

Slobodan Stanković u knjizi Elementi turističke valorizacije planina sa osvrtom na Lovćen, kaže: “Ići od općeg ka posebnom, od poznatog ka nepoznatom, iz literature ka terenskim opservacijama, iz prošlosti ka budućnosti, proces valorizacije mora, više nego da sada, postati priznat i prihvatljiv, kako bi se vremenom osmislila svrsishodna metodologija i postigli odgovarajući praktični rezultati.”

“Moramo sačuvati šume za svoju djecu, unuke i one koji se tek trebaju roditi. Moramo sačuvati šume za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća” – poglavica Qwatsinas Nuxalk.
Nestaju četinjače (jele, smreke i borovi), ali i bjelogorica (hrastovi, bukve i javorovi). Zajedno sa šumama umiru i šumske životinje.

Uništavanjem šuma i krivolovom brojne su životinjske vrste ugrožene, a neke gotovo istrijebljene (napr. mrki medvjed, ušara sova, veliki tetrijeb, ali i šumski ris, divlja mačka, obični jelenak i mnoge ptice…).

O upropaštavanju hercegovačkih šuma nemilosrdnom sječom i požarima koji bjesne i haraju u ovoj pokrajini, upozoravao je još 1864. i 1865. godine francuski konzul u Mostaru Ogist Dozon (Auguste Doson) u pismima ministru vanjskih poslova, da će i sjeverna Hercegovina, bogata šumama hrasta i jele, biti «za nekoliko godina svedena na stanje južne Hercegovine i Dalmacije, na haos golog stijenja, u kome maslina neće moći nadomijestiti hrast i jelu».

U vremenima Austro-Ugarske vršeni su veliki radovi eksperimentalnog sađenja šuma u BiH. Današnji toponim za južni Grdonj «Sedam šuma» potiče iz vremena sađenja sedam eksperimentalnih ploha koje su posječene u Drugom svjetskom ratu.

Bruce Larson, dekan Šumarskog fakulteta Univerziteta Yale i njegov kolega profesor Hary Bader su upoznali ljepotu bosanskohercegovačkih šuma, ali i surovu realnost deforestacije (neplanske sječe šume) sa kojom je Bosna i Hercegovina suočena. Obojici su dostupne satelitske snimke američke Agencije za svemirska istraživanja NASA, koje precizno potvrđuju kada, gdje i u kojem obimu su posječene šume u Bosni i Hercegovini. Svjetska banka je finansirala projekat kompjuterskog mapiranja. Ostaje na našim vlastima, ukoliko to žele, da utvrde ko je posjekao šumu i da li je to urađeno planski.

Šume i šumsko zemljište u Bosni i Hercegovini zauzimaju oko 53% teritorije od čega šume oko 43%, a goleti oko 10%. Visoke ili tzv. ekonomske šume zauzimaju tek oko 25% površine Bosne i Hercegovine.

U Bosni i Hercegovini se nalazi šest relativno očuvanih prašumskih otočića: Ravna Vala na Igmanu, Janj, Lom, Trstionica, Plješevica i Perućica.

Na nivou BiH nema ministarstva nadležnog za šumarstvo. Ustavom BiH vlasnici šuma su Federacija BiH koja je ugovorom poslove upravljanja i gazdovanja šumama prenijela kantonima (10 kantona), Republika Srpska i Distrikt Brčko.

Gospodarenje šumama u oba entiteta preneseno je na javna preduzeća koja se ne finansiraju iz budžeta i to: u FBiH deset preduzeća, a u RS jedno preduzeće.

Nova inventura šuma koju smo očekivali godinama, je u svom izvještaju utvrdila da je Bosna i Hercegovina bogata šumama više nego što je to ikada bila!? Tako su se potvrdila strahovanja da je najveći problem u šumarstvu Bosne i Hercegovine, osim neplanske sječe, precijenjivanje šumske mase, na osnovu kojih su se godinama donosile odluke o sječi.

Bezbrojni seoski proizvođači “na divlje” drvenog uglja širom Bosne i Hercegovine, a naročito u siromašnoj centralnoj Bosni, prijete crnoj budućnosti nalik Haitiju, čiji su siromašni stanovnici radi jeftine proizvodnje drvenog ugljena zauvijek uništili zemlju. Posljednji zemljotres na Haitiju koji je prouzrokovao epsku tragediju i patnje haićana je ujedno i prikrio ekonomski i socijalni sunovrat jedne države i sistema koji je zemlju uništio mnogo prije katastrofalnog zemljotresa.

Bez obzira na socijalne posljedice po siromašno bosanskohercegovačko seosko stanovništvo, proizvodnja drvenog uglja “na divlje” se mora hitno zabraniti i strogo sankcionirati.

Osim neposredne privredne koristi, šume su neprocjenjivo korisne kao važni rezervoari i regulatori vode, izvor kisika i činilac podneblja.

Ovisno o količini svjetlosti šuma je, kao i kuća, podijeljena na katove.

Podrumu odgovara podzemni sloj, a prizemlju sloj mahovina, lišajeva i gljiva. Jazavac, mrki tvor i šumski miš borave u rupama što su ih sami iskopali, a u njihovim napuštenim hodnicima gnijezde se ose. Mravi, razne gujavice, kukci i niz sitnih životinja su hrana ježa, šumske rovke ili divlje svinje.Lisica lovi neoprezne, a srne i jeleni traže zeljaste biljke, svoju omiljenu hranu.

Prvom katu odgovara sloj zeljastih biljaka, a drugom katu sloj grmlja i drveća.U gustom grmlju gnijezde se ptice pjevice i razni leptiri, a noću se po njemu penju puhovi orašari. Na drveću žive žune, djetlići, puzavci, sjenice, šumski ćuk i mnoštvo drugih životinja.

Krov šume čini sloj krošanja drveća gdje se gnijezde i hrane mnogobrojne vrste ptica (jastreb kokošar, šumska ušara, vrana, tetrijeb gluhan, i td.), ali krov šume je i najvažniji proizvođač hranljivih tvari i kisika.
Šume Bosne i Hercegovine pripadaju rijetkim prirodnim šumama u Evropi (oko 93% naših šuma su prirodne šume) u kojima drveće živi stotinama godina, a potom mrtvo postaje prebivalište cijelom nizu šumskih beskičmenjaka koji su opet hrana različitim vrstama ptica kao što su sove ili djetlići. Tu su i šumski miševi, divlje svinje, jelen, vuk… Nesporno najljepši ukras naših šuma je otrovna jarko crvena gljiva muhara koja nije opasna jer se ne može zamijeniti sa drugom vrstom gljiva. Zbog svega toga i mnogo drugoga što nije rečeno šume ne smiju nestati.

Region Sarajeva je vododjelnica jadranskog i crnomorskog sliva, mjesto sudara submediteranske (izmjenjene mediteranske klime) i planinske klime.

Za planinu Treskavicu narod voli reći: “Treskavica sa dva lica, oba lica sjajna ljepotica”. Dok su sjeverne padine sarajevskih planina obrasle gustim šumama još pod snježnim pokrivačem dotle na južnim (golim) padinama već cvjetaju kadulja i nar. Ta dva lica planina su najčešće vidljiva uglavnom putnicima (uz planinare) koji iz Sarajeva polijeću u pravcu juga ili jugoistoka. Pažljivog posmatrača (avio putnika) će zaprepastiti činjenica da nakon uzlijetanja iz sarajevske doline, okružene gustim šumama, i leteći preko Hercegovine, Italije ili Grčke, Krita ili Španije, zemalja Bliskog istoka, i dalje na istok, neće više vidjeti šuma uopće. Poznajem mnoge inžinjere šumarstva koji nisu svjesni te činjenice. Sarajevo je jedan od posljednjih velikih gradova okružen šumama u južnoj Evropi.

Mine su najstrašnija zaostavština iz posljednjeg rata u BiH. Od njih stradaju šumski radnici, poljoprivrednici, djeca… Niko sa sigurnošću ne zna njihov broj. Procjene se kreću od nekoliko desetina hiljada do milion zaostalih mina!

Svjesnost o postojanju mina ne treba da obeshrabruje ideju o eko-turističkoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
Ipak u odnosu na veličinu BiH, minirana područja čine tek neznatan dio ukupne teritorije zemlje. Očigledno je da će se problem minskih polja rješavati decenijama. Ono što se kratkoročno može napraviti je insistirati na obavezi svake lokalne zajednice na obilježavanju i ograđivanju miniranih područja.

Nesporna opasnost od mina posebno potencira potrebu markiranja i kategoriziranja, odnosno standardiziranja staza za pješačenje po BiH planinama. Sve staze koje su ponuđene za korisnike moraju imati cilj, daljinu, vrijeme potrebno za obilazak staze, pristup sa pristupnom obavještajnom tablom, itinerer, altitudu (denivelaciju), težinu, atraktivnost i uputstvo za neophodnu opremu.

U Bosni i Hercegovini do sada od mina nije stradao i neće stradati ni jedan turista ukoliko se bude pridržavao zakona i pravila kretanja u prirodi.

Ni jedna turistička agencija ne poziva turiste u Australiju da se kupaju u moru prepunom ajkula i otrovnih meduza, da plivaju i piju vodu iz rijeke Nil, da pješače kroz džungle neobilježenim stazama, da se kupaju u rijeci Rajni, venecijanskoj laguni ili rijeci Po…

Skoro 150 godina u svijetu se hoda strogo utvrđenim hodačkim itinererima.

Nigdje u Evropi nije dozvoljeno pješačenje, vožnja planinskim biciklima, vožnja džipovima, konjima, turno skijama… mimo strogo utvrđenih i obilježenih staza, a lov i ribolov na za to određenim mjestima. Nigdje u Evropi nije dozvoljeno slobodno sportsko kampovanje, osim na pustom dalekom sjeveru kontinenta.

Bosna i Hercegovina u slijedećim decenijama valja da bude prepoznata po turističkim zonama satkanim od mnoštva atraktivnih i bezbjednih hodačkih itinerera, koji su umreženi unutar turističkog lokaliteta, a koji potom teže da se umreže između sebe (lokaliteti) koridorima ili pejzažnim prostorima. Bogata infrastruktura hodačkih itinerera, obavještajni panoi, odmorišta, planinarski domovi, seoske prodavnice, gostionice…

U godinama koje su pred nama, opasnosti građevinskoga urbaniziranja prirode na srednjim planinama su zanemarljive. Relativna opasnost preurbaniziranja lokaliteta (betoniranje planine) u ovome trenutku postoji samo u pojedinim zonama visokih planina (ski centri).

Na strmim usponima uz ujednačeni tempo hodanja, prosječni hodač za jedan sat savlada oko 300 m visinske razlike, a u silasku oko 500 do 800 m. Međutim, silazak često može biti mnogo teži.

Štapovi za hodanje rasterećuju zglobove na nogama i u posljednje vrijeme su sastavni dio obavezne opreme.
Bazna oprema podrazumijeva: jedan ruksak od savremenih materijala zapremine 30 l; cipele za pješačenje; nepromočiva jakna; kišobran na sklapanje; termo prsluk; kapa za sunce; čuturica; karta regiona (koje nemamo); krema za sunce; sunčane naočale; kutija hitne pomoći; planinarski nož; program ture, itinerer;
Savjeti za tehnički napredniju dugu šetnju (dva dana i više): ruksak do 60 l. zapremine umjesto torbe od 30 l.; jedne pantalone protiv vjetra; dva odijela za promjenu (čarape i sl.); par rukavica; jedna čeona lampa; jedan kompas i altimetar; jedan pokrivač za preživljavanje; jedan konopac dužine 20 m. promjera 8 mm.; dva štapa za hodanje (teleskopska).

Ako odlazite na više dana ne zaboravite: više pakovanja supe; rešo na plin; pakovanje briketa; pakovanje pahuljica; podmetač za spavanje; lampa za noć u skloništu.

Lokalne zajednice (općine/opštine) preko svojih planinarskih društava i NVO-a su nosioci poslova izrade hodačkih itinerera u svojim sredinama i njihovog obilježavanja.

Razvoj staza prirodne, estetske, rekreacijske vrijednosti i pripadajuće infrastrukture je pretpostavka za bilo koji oblik turističkog valoriziranja šuma.

Od nedavno u BiH djeluje i prva konsultantska kuća za razvoj turističkih destinacija WTC d.o.o. koja radi projekte turističkog razvoja, turističke obuke, projekte valoriziranja prirodnog i kulturnog nasljeđa do nivoa turističkog proizvoda, stručne savjete, proizvode i servise iz oblasti okoliša i turizma.

Kretanje u prirodi je nezamislivo bez turističkih karata. Topografske karte razmjera 1 : 50.000 su podesne za izletnike jer daju najbolji pregled okolnog terena.

Na žalost, u Bosni i Hercegovini se još uvijek ne mogu nabaviti turističke karte u razmjeri 1 : 50.000 ni za jedan region teritorije. Karte u razmjeri 1 : 25.000 su takođe podesne za izletnike koji kreću u planinu, jer daju masu detalja i korisnih sitnica bitnih za orijentaciju.

Karte koje se danas koriste u Bosni i Hercegovini su američke vojne karte.

Sve karte se izrađuju u sjevernoj orijentaciji, što znači da gornji rub karte označava sjevernu stranu. Uz pomoć kompasa i visinomjera ili džepnog elektronskog uređaja (GPS – Global Positioning System) sa satelitskim navođenjem lako ćemo ustanoviti mjesto gdje se upravo nalazimo.

Najveći proizvođač sistema za precizno određivanje lokacija na zemlji, firma Garmin (USA), izdala je dva nova modela GPS lokatora sa ekranom u boji visoke rezolucije. Zbog kvalitetnih ekrana uređaji mogu na kartama na kojima su ucrtane ceste, jezera, rijeke i granice, korisnicima pokazati tačan položaj. Instalirane su karte Sjeverne Amerike i Evrope do kojih dopire signal iz satelita. Primjenom savremenih GPS uređaja i satelitske geodezije ostvaruje se brži i ekonomičniji rad katastarskog premjera u općinama.

Moja mala top lista hodačkih itinerera bi bila:
Visočica: Police (nekropola stećaka) – vrh Džamija (jedini vrh u BiH sa kojeg je moguć pogled na sve vrhove planina preko 2.000 m n/v); selo Sinanovići – dolina Jelenača – Mandino vrelo – Crveni kuk; dom PD Treskavica – selo Ozimine – selo Bobovica – vrh Prut (pogled na kanjon Rakitnice).
Bjelašnica: vrh Hranisava raznim smjerovima; Umoljani – Gradina – Gornji Lukomir.
Maglić: Dragoš sedlo – Prijevor – Suha jezerina – Trnovačko jezero (Crna Gora).
Zelengora: vrh Bregoč sa Orlovačkog jezera; Uglješin vrh sa jezera Donje bare.
Vranica: vrh Nadkrstac i vrh Ločika sa Prokoškog jezera.
Čvrsnica: Veliki vilinac iz Dive grabovice ali i drugi pravci.
Vran: Veliki vran sa Risovca.
Trebević: Brus – Dobre vode – vrh Trebevića
Ozren: vodopad Skakavac – Bukovik – Crepoljsko.
Igman: Veliko Polje – PD Hrasnički stan – PD Prijatelj prirode – Veliko Polje.

Napokon, predlažem da čitaoci dopune, prošire, izmjene i rangiraju deset top pješačkih itinerera u Bosni i Hercegovini.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

U našem je mentalitetu da se oduvijek škrtarilo sa priznanjima i pohvalama djelatnicima u privredi i kulturi. U iskazivanju iskrenih pohvala za rad u nekim djelatnostima ruka je po pravilu posebno stisnuta, a o dobivanju imena ulica, dvorana, trgova, moglo se samo sanjati. Tako je u turističkoj privredi.

Sjajna priznanja za rad u turističkoj djelatnosti koje je dobio gospodin Nedim Mahić predstavljaju izuzetak za bivšu državu Jugoslaviju i time potvrđuju gornje pravilo.

Kakvo je to bilo vrijeme u kojem je turistički djelatnik mogao dobiti najveća državna, sportska i “esnafska” priznanja kao što su: Orden rada sa srebrenim vijencem (1962), Spomen plaketa grada Sarajeva (1965), Zlatna značka grada Beograda (1970), Zlatna značka grada Sarajeva (1971), Zlatna plaketa Turističkog saveza grada Zagreba (1973), Povelja zahvalnosti i priznanja Organizacionog komiteta Svjetskog prvenstva u stonom tenisu (1973), Majska nagrada sportista grada Sarajeva (1973), Diploma Rukometnog saveza Jugoslavije za zasluge u razvoju rukometa od posebnog značaja za Jugoslaviju (1973), Orden zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom (1976), Povelja Turističkog saveza Jugoslavije (1978), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1985), Orden rada sa zlatnim vijencem (1985), Diploma Jugoslovenske turističke berze za razvoj turizma u Jugoslaviji (1986), Zlatni Oskar Udruženja turističkih agencija Jugoslavije (1988) i druga priznanja kao što je Jubilarna povelja Društva za zaštitu kulturno istorijske baštine Bosne i Hercegovine…?

Da bi odgovorili na ovo pitanje valja nam kaleidoskopski proći kroz turističku historiju grada Sarajeva, Bosne i Hercegovine i bivše države Jugoslavije

Bosna i Hercegovina, a posebno Grad Sarajevo, su na vrijeme uočili značaj organiziranja velikih sportskih, kulturnih i privrednih manifestacija. Izgradnjom KSC Skenderije (1969) kao privrednog, kulturnog i sportskog objekta omogućen je u tom vremenu snažan razvoj Grada. KSC Skenderija je spektakularno otvorena svjetskom premijerom filma Bitka na Neretvi.

Međunarodni sajam turizma i sporta je manifestacija koja je djelovala od 1969. godine, odnosno od otvaranja KSC Skenderije.

Konzorcijum “Stens-Tourist” (1969) je formiran nakon što je Sarajevo dobilo organizaciju Svjetskog prvenstva u stonom tenisu. Konzorcijum je veoma uspješno obavio sve turističke poslove i velika priredba je okončana sa suficitom.

Po modelu udruživanja agencija uspješno su organizirane sve velike sportske, kulturne i privredne manifestacije. Valja istaći Jahorinski kup, Balkanske atletske igre, kao i ekspresno organiziranje sportske priredbe «Srebrena lisica», koja je organizirana u Sarajevu zbog nedostatka snijega u Sloveniji.

Internacionalna turistička berza, je djelovala u Sarajevu, krajem dvadesetog stoljeća. Na sesijama predstavnika turističke ponude i potražnje prisustvovalo je po pravilu preko 1.000 učesnika. Na godišnjim konferencijama za štampu često je učestvovalo preko 400 akreditiranih novinara. Ova berza je imala svoj ogranak u Novom Sadu, koji je organizirao susrete na kraju godine za razliku od sarajevske berze koja je održavana tradicionalno u martu svake godine.
Turistička berza je djelovala od 1974. godine pa do posljednjeg rata.

Izložba «Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas» je posebno interesantna sa aspekta turističkog valoriziranja kulture i pojedinih kulturnih segmenata. Ovo je svakako bila najveća i najposjećenija izložba koja je ikada organizirana na tlu bivše Jugoslavije. Organiziranje ove priredbe je povjereno konzorcijumu OSTA, koji su sačinjavali Oslobođenje, Skenderija, Turistički savez sa svojom marketinškom agencijom Sarajevo Public i udruženje umjetnika ARTA. I ova manifestacija je završena sa suficitom, a u vrijeme održavanja ove izložbe, koja je trajala sedam mjeseci, svi smještajni i transportni kapaciteti su bili rasprodani. Interesantno je da je broj prodanih ulaznica na ovoj izložbi bio vrlo blizu broja prodanih ulaznica za Olimpijske igre u Sarajevu. Svi eksponati izložbe su sačuvani i vraćeni vlasnicima.

Olimpijski turistički konzorcijum ZOITOURS je formiran sa ciljem prodaje olimpijskog turističkog proizvoda. Olimpijski komitet i Turistički savez bivše Jugoslavije formirali su Konzorcijum sastavljen od deset najvećih agencija i to: «Atlas» iz Dubrovnika, «Dalmacijaturist» iz Splita, «Generalturist» iz Zagreba, «Kompas» iz Ljubljane, «Putnik» iz Beograda, «Centrotours» iz Beograda, «Intertours» iz Skoplja te «Mladostbih – OTAS», «Unis tours» i «Olimpik tours» iz Sarajeva.
Osnivački ulog za članove je bio 300.000 DM pojedinačno.
Konzorcijum je preuzeo na sebe sve turističke poslove izuzev pružanja usluga sportistima i zvaničnicima Olimpijskog komiteta. Preuzeti poslovi su obavljeni veoma kvalitetno, bez ozbiljnih reklamacija i bilo kakvih troškova. Koliko je to bio veliki uspjeh pokazuje i podatak da su isplaćene odštete po osnovu reklamacija prethodnih zimskih igara u Lejk Plesidu (Lake Placid) bile ravne troškovima organiziranja Igara.
Konzorcijum je raspolagao sa 7.000 kreveta u hotelima i 20.000 kreveta u privatnom smještaju i studentskim domovima.

Olimpijske igre u Sarajevu posjetilo je preko pet hiljada američkih građana (PAN-AM je prevezao 2.000, a JAT ostale putnike). ZOI ’84 je posjetilo oko 19.000 inostranih i 33.000 domaćih turista, a registrovano je oko 328.000 noćenja. Olimpijski turistički konzorcijum – Zoitours je plasirao 206.000 noćenja i jednodnevnih izleta za oko 40.000 turista.
Konzorcijum Zoitours je plasirao (preko turističke agencije OTAS) 120.000 ulaznica za inozemne turiste, 296.000 za domaće i 105.000 za goste i akreditovana lica (ukupno oko 520.000 ulaznica).
Ostvaren je prihod od oko 1,6 milijardi dinara (od čega 8 miliona “konvertibilnih” i milion “klirinških” dolara). Ostatak čistog dohotka je bio oko 173 miliona dinara. Radikalno je podignut nivo usluga u gradu i stvoren je svjetski “imidž” Sarajeva kao turističkog centra.
Upisani novčani ulozi su vraćeni članicama uz znatan profit.
Za uspješno obavljene poslove (bez i jedne isplaćene odštete) Predsjedništvo SFR Jugoslavije je odlikovalo Poslovodni odbor konzorcijuma ZOITOURS visokim odlikovanjima.
Vrijeme dok je postojao Konzorcijum Zoitours, a to je od 6. novembra 1982. godine, kada je referendumom usvojen SAS o udruživanju u Poslovnu zajednicu, pa sve do završne Skupštine (1984) je vrijeme najveće slave turizma svih vremena u Bosni i Hercegovini.

Nemjerljiv udio u organiziranju svih značajnih kulturno-sportskih i turističkih manifestacija druge polovine dvadesetog stoljeća u Sarajevu i bivšoj Jugoslaviji je dao gospodin Nedim Mahić. U tim vremenima nije bilo veće manifestacije u kojoj Nedo Mahić nije bio angažiran. Od direktora konzorcijuma Stens-toursa, organiziranog za potrebe Svjetskog prvenstva u stonom tenisu, direktora OSTE organiziranog za potrebe izložbe «Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas», Predsjednika Izvršnog odbora Internacionalne turističke berze bivše Jugoslavije, Predsjednika RO ŽTO za ugostiteljstvo i turizam u vremenu kada su pokrenuti vozovi «Olimpik express» i «Jahorina express» u zimskom periodu, Predsjednika poslovodnog odbora Olimpijskog turističkog konzorcijuma ZOITOURS u vremenu Olimpijskih igara u Sarajevu…

Kraj XX stoljeća u turističkoj historiji bivše države Jugoslavije je obilježilo uvođenje informatike i uključivanje u rezervacioni sistem Amadeus (1987) kojeg su osnovale avio-kompanije Lufthanza, Air France, Iberija i SAS, početak privatizacije, a potom je nastupio krvavi raspad države.

Prva privatna agencija u Sloveniji je bila agencija “Odisej” iz Kranja u vlasništvu kolege Igora Starca, a u Hrvatskoj (vjerovatno prva u bivšoj državi Jugoslaviji) je bila agencija “DAS” iz Dubrovnika kapetana Mira Skansija. U Srbiji prvu privatnu agenciju “As tours” je otvorio kolega Budo Vučinić na Beogradskom sajmu. U Bosni i Hercegovini prvu privatnu agenciju pod imenom “Relax tours” je osnovao kolega Tarik Jašarević, a potom se otvaraju agencije “Galileo” (Sabina Dizdarević i Vesna Klačar), “Euroselect” (Stefanović,Vukadin, Međeški, Bibanović), “BEEM tours” Nedima Mahića…

Turistički slom ili potpuni kolaps, JU turizam doživljava 1991. godine, kada je nastao rat. U tim žalosnim godinama pa sve do kraja XX stoljeća, turizmu na prostoru bivše države Jugoslavije više nije bilo mjesta.

U poslijeratnim godinama u Bosni i Hercegovini su osnovane mnogobrojne nove agencije i njihov broj se svakodnevno uvećava. U ovome trenutku (2010) u državi djeluje oko 260 turističkih agencija. Značajan događaj u oblasti turističkog posredovanja je osnivanje dobrovoljnog Udruženja/udruge turističkih agencija u Bosni i Hercegovini – UTA BiH koje okuplja oko 70 agencija (2010) iz cijele Bosne i Hercegovine i punopravni je član Balkan Federation of Travel & Tourist Agencies Associations – BAFTAA.

“BEEM tours” Nedima Mahića nastavlja rad i nakon rata u bivšoj Jugoslaviji. Ova agencija kao ravnopravan partner firme “Crown Agents” (agencija iz Velike Britanije) ugovara sa OSCE-om jedan od najzahtijevnijih poslova koje su napravile turističke agencije u Bosni i Hercegovini. Agencija je ugovorila oko 400 prevoznih karata, oko 400 soba 1/1, rentirala oko 400 automobila, angažirala oko 400 prevodilaca i uradila druge velike organizacijske poslove na oko 400 punktova, a sve za potrebe zvaničnih međunarodnih posmatrača na prvim poslijeratnim izborima u Bosni i Hercegovini. Posao je obavljen veoma kvalitetno bez i jedne primjedbe od strane korisnika usluga. U tom vremenu, iako u poodmaklim godinama gospodin Nedim Mahić prihvata da bude prvi poslijeratni predsjednik Savjeta za turizam Privredne komore Kantona Sarajevo.

U turizmu Bosne i Hercegovine i bivše države Jugoslavije nema sličnog primjera da je vođenje za državu izuzetno značajnih manifestacija, povjeravano toliko puta jednoj osobi.

Turistička historija je zbir događaja, gradnje turističkih objekata i infrastrukture, manifestacija (privrednih, kulturnih, vjerskih, sportskih…) i mnogo drugoga što nije rečeno ali i zbir aktivnosti i inicijativa poduzetnih pojedinaca i grupa koje, nakon što ih prihvate institucije države, ispisuju zlatnim slovima hroniku svoga vremena.
U turističkoj historiji Sarajeva, Bosne i Hercegovine i današnjih država, koje su činile bivšu državu Jugoslaviju, nesporno sija sjajna zvijezda druge polovine dvadesetog stoljeća, gospodin Nedim Mahić.
Aferim dragi Predsjedniče.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Italijanski književnik Italo Calvino piše: Najbolji način da se upozna jedan teritorij je dolaženje u dodir sa njegovom hranom, ili bolje rečeno “okusiti taj teritorij” – vodič “Okusi Hercegovinu”.

Razvoj ruralnog turizma uz prodaju vlastitih proizvoda na domaćinstvu, potiče proizvodnju na tradicionalan način (meda, voća, povrća, sireva, vina, rakije, duhana…), očuvanje regionalnih kulinarskih proizvoda (pite, burek, čorbe, izljevače, džemovi, kisele salate, sokovi, čajevi…), upotrebu ljekovitog bilja (nana, šipurak, kadulja…), uzgoj autohtonih životinja (krava Buša, ovca Pramenka, Bosanskohercegovački brdski konj, Hercegovački magarac, Bosanskohercegovački pastirski pas Tornjak…), očuvanju starih zanata (tradicionalni vezovi, heklanje, proizvodi od vune, korparstvo, drvorezbarstvo, bakrorez, kovačke djelatnosti…), tradicionalni festivali (berba grožđa, dani trešnje, festivali sira i vina, dani kosidbe, razne izložbe tradicionalnih proizvoda…)…

Za razvoj ovakvog vida turističke ponude potencijal imaju mnoga sela širom Bosne i Hercegovine, a posebno sela koja se nalaze u blizini gradova kao i sela u blizini ili na putu prema raznim turističkim atrakcijama.

Italija je u razvoju agriturizma (seoskog) vodeća zemlja u Evropi. Italijanska vlada je prvobitno krenula (1964) od toga da turizam uvede na selo kao sporednu djelatnost. Rekonstruirane su postojeće seoske kuće u smještajne turističke objekte. U 1981. godini, u Italiji se donosi poseban Zakon o agriturizmu.

Međutim, potražnja za ovakvim turističkim proizvodom je veoma brzo postala tako velika da je turizam za mnoga seoska područja postao glavna djelatnost.Po podacima WTO još iz 1999. godine, država Italija godišnje je ubirala od agri turizma oko 350 miliona EUR poreskog prihoda.

Takav vid turizma koristi hranu i piće iz domaće proizvodnje i kuhinje i poklanja veliku pažnju šta će se nuditi za obroke. Podrška države spriječava i ekološke i ekonomske štete na područjima zanimljivim za razvoj agri turizma.

Danas postoje objekti ravni hotelima sa pet zvjezdica, a naravno i objekti sa jednom i više zvjezdica. U seoskom turizmu se ostvaruju desetine miliona noćenja, a potražnja raste.

Korisnici ovakvoga vida turizma su uglavnom sredovječne osobe (preko 40 godina), koje se ne rukovode devizom «ljeti na more – zimi na planine», već idu često na planine i selo, koristeći kratke boravke. Najčešći razlozi boravka su druženje sa prijateljima, odmor i rekreacija.
U ovome trenutku u Italiji djeluje oko 55.000 objekata koji pružaju turističke usluge u ruralnim područjima.

Primjer Austrije pokazuje da je prihod od ruralnog turizma u odnosu na bruto prihod države koji se ostvari od turizma zanemariv. Ali tzv. “Zeleni izvještaj” pokazuje da prihod od turizma u nižim dijelovima Alpa iznosi 11,5%, a u višim dijelovima preko 31% od ukupnih prihoda.

Organiziran razvoj ruralnog turizma započeo je 1980. godine. U ovome trenutku djeluje oko 44.000 objekata koji pružaju usluge u ruralnom turizmu, a prosječan boravak gostiju iznosi 9 dana.

U Francuskoj je u junu 2005. godine osnovana Organizacija za projektiranje i inžinjering u turizmu – ODIT kao budući instrumenat nacionalne politike u turizmu.

U Francuskoj je obnovljeno oko 50.000 objekata na selu, koji čine grupaciju pod nazivom «Stare farme».

Grupa pod nazivom «Dobrodošli na farmu» okuplja oko 1.500 objekata.
Grupa «Randonne» okuplja oko 200 planinskih domova okolo kojih je moguća šetnja planinom. Tu su i zaštićeni krajolici (male oblasti) i tzv. «Zeleni punktovi».

Ova vrsta turizma obuhvata sve aktivnosti na otvorenome prostoru i podrazumijeva gradnju i postavljanje mreže itinerera i angažiranje velikoga broja planinskih vodiča.

Prosječan boravak gostiju u takvim objektima je fantastičnih 10,5 dana. Prosječna popunjenost takvih objekata je 17 sedmica (cca 120 dana u godini).

U novije vrijeme, u Evropi jača partnerstvo javnih i privatnih tzv. mješovitih preduzeća u kojima svaki od partnera preuzima svoj dio prava i obaveza. U Francuskoj postoji oko 300 mješovitih preduzeća sa preko 10.000 zaposlenih. U EU ima nekoliko hiljada mješovitih preduzeća.

Razvoj turizma stimulira ovakav vid partnerstva. Ukoliko je projekat prihvaćen od strane javnog i privatnog sektora i lokalne zajednice, onda se odmah identificira firma koja će to raditi, projekat se «usidri» na tretiranoj teritoriji, odredi se tzv. radius projekta (razne dozvole, zemljište i sl.), obrazloži eventualna ekonomska pomoć koju taj projekat zahtijeva i napokon obrazlaže se održivost rezultata projekta.
Sjajni primjeri saradnje javnog i privatnog sektora u Bosni i Hercegovini su Grupacija Aquareumal i Reumal u Fojnici, grandiozni novoizgrađeni Centar za srce u Tuzli…

Pojava mješovitih preduzeća otvara potpuno novu perspektivu razvoja turizma u Bosni i Hercegovini kroz angažiranje privatnih sredstava i finansijsku kontrolu trošenja postojećih fondova.

Bugarska je uspjela da skrene pažnju evropskih gostiju i pređe brojku od 3 miliona posjetilaca. Posjetioci dolaze posebno iz Grčke, Makedonije i Njemačke.

U Bugarskoj kažu da vlada od korupcije i poslova ubiranja poreza nema vremena da se bavi strategijom razvoja ruralnih područja. Čak u Pirinskom nacionalnom parku koji je na listi UNESCO-a kao Svjetska prirodna baština divlja investiciona gradnja i stvaraju se betonski gradovi.

Bugarska je suočena sa finansijskim sankcijama. Bugarska je zloupotrijebila novac iz evropskih projekata pomoći u poljoprivredi.

Za to vrijeme Rumunija je prošla samo sa kritikom.

Albanija ubrzano razvija turizam. Međutim samo nekoliko hiljada ležajeva u hotelima zadovoljava evropski standard. Najperspektivnija zona je južna oblast države na Jonskom moru, prekoputa otoka Krfa, sa šljunkovitim plažama. Ipak prihod od takvog turizma čini oko 20% ukupnog godišnjeg izvoza zemlje. Albanija nema politiku razvoja ruralnog turizma.

Makedonija ima veoma niski prihod od turizma i godišnji prihod ne prelazi 40 miliona dolara. Razlozi posjete su uglavnom porodične i poslovne prirode. Razvoj ruralnog turizma nije predmet interesovanja Vlade Makedonije.

U Srbiji je prepoznata razlika između dva koncepta gradnje na planinama. Prvi je koncept izgradnje centra na Kopaoniku i Tari i drugi koncept izgradnje na Zlatiboru, gdje sela aktivno učestvuju u stvaranju turističkog proizvoda. Zlatibor bilježi preko 1,5 milion noćenja.

U Srbiji je evidentirano 111 domaćinstava (2008) koji se bave turizmom na selu. Domaćinstva su evidentirana u 28 naselja iz 12 opština i nude na tržištu oko 600 kreveta. Domaćinstva su locirana pretežno uz zapadnu granicu Srbije.

Podrinje od Srebrenice sa nacionalnim parkovima Tara i parkom Mokra Gora na sjeveru i Durmitor i Sutjeska na jugu, Zlatiborom (sa atrakcijama šarganska pruga i Drvengrad), mostom Mehmed paše Sokolovića (na listi UNESCO), rijekom Drinom (ukoliko je država potpuno ne potopi za potrebe hidroelektrana) i rijekom Tarom (na listi UNESCO)… ima sjajnu turističku budućnost.
Prema podacima turističkih operatora oko 30 miliona ljudi u Evropi (7% od ukupnog broja turista u Evropi) traži baš takve ili slične turističke itinerere.

U Hrvatskoj se ostvaruje najveća potrošnja po glavi turiste u jugoistočnoj Evropi. U državi postoji 114.032 ležaja u hotelima, 212.750 ležaja u kampovima i 421.378 ležaja u kućanstvima, a oko 50.000 zaposlenih egzistira isključivo od turizma. U 2009. godini, Hrvatska je imala oko 11 miliona posjetilaca. Prihod je bio oko 7 milijardi €.

Posljednjih godina prihod od turizma u Hrvatskoj raste. U 2005. godini, iznosi 5,999 milijardi €, u 2006. godini, 6,293 milijarde €, u 2007. godini, 6,748 milijarde €, a u 2008. godini, oko 7 milijardi €.
Oko 3,5 miliona turista dovedu tour operatori, a oko 7 miliona dolazi individualno.

U Hrvatskoj kažu da ¾ ruralnog prostora u Hrvatskoj imaju obilježja populacijske i ekonomske krize. Postoji opća saglasnost da ekonomska i demografska revitalizacija nije moguća vlastitim resursima rurisa.
U Hrvatskoj se 1999. godine, osniva Hrvatski savez seljaka koji donosi rezoluciju razvoja turizma na selu. Međutim pojavio se problem izrade stručnih programa. Pionirsku ulogu razvoja ruralnog turizma preuzima Institut za turizam iz Zagreba. U planiranje se uključuje i privatna konsultantska kuća „Hrvatski farmer“, donose se Zakoni i Propisi i klasificira se turizam na selu u 19 mogućih vrsta. Hrvatska osniva i Savjet za ruralni razvitak. Otvaraju se kreditne linije za razvoj ruralnog turizma i štampaju se agrituristički vodiči. Donosi se Pravilnik o pružanju usluga u seoskom domaćinstvu, vrše se edukacije i Hrvatska izlazi na sajmove ruralnog turizma u svijetu.

U Hrvatskoj se 2000. godine, registrira 117 seljačkih obiteljskih gospodarstava u 13 županija. Većina od njih su još bez smještajnih kapaciteta, većina se nalaze u Istri, a potom u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Razvoj ruralnog turizma u Istri, Dubrovniku, Elafitima i Konavlima nije počivao na nacionalnom programu već isključivo na domišljatosti i privatnoj inicijativi pojedinaca i grupa.
Hrvatska smatra da je moguće razviti oko 15.000 turističkih seoskih gospodarstava sa 150.000 kreveta i sa još oko 100.000 kreveta u drugim objektima na selu je moguće radikalno promijeniti ekonomsko-socijalnu situaciju hrvatskog sela.

Uočene su i mnoge poteškoće u definiranju politike razvoja ruralnog turizma kao što su:

- pravno neprepoznat pojam “agroturizam”
- tretiranje agroturizma kao ugostiteljskih objekata
- nepostojanje standardizacije klasifikacije objekata i usluga
- nezadovoljavajući pravni okviri. naprimjer domaćinstvo koje želi nuditi prodaju pršuta i ostalih mesnih proizvoda mora imati vlastitu klaonicu, što je neisplativo za malu proizvodnju.

U Hrvatskoj je na snazi slijedeća kategorizacija:

Agroturizam – turizam na domaćinstvu na kojem postoji poljoprivredna proizvodnja. U ponudi je smještaj za goste, gastronomski proizvodi i jednodnevni izleti.

Ruralne kuće za odmor – su tradicionalne kuće gdje se cijela kuća iznajmljuje čime se garantira privatnost gostima.

Ruralni B&B – noćenje sa doručkom od vlastitih proizvoda u domaćinstvu u kojem se živi i gdje je gost praktično u gostima u kući domaćina.

Ruralni obiteljski hoteli – mali intimni hoteli u starim zdanjima koji nemaju kapacitet kreveta veći od 35 kreveta i gdje postoji vlastita proizvodnja nekih od proizvoda.

Odmor na vinskoj cesti - je objekat specijaliziran za proizvodnju vina. Gost se upoznaje sa proizvodnjom i konzumira proizvode.

Kušaonice – su mjesta gdje se može upoznati,probati i kupiti određeni tradicionalni proizvod: med, maslinovo ulje, vino, pršut, rakija, sir… U takvim objektima nema smještaja. Usluga se bazira na kratkim posjetama, sa mogućnošću konzumacije i kupnje.

U Istri su domaćinstva povezana i umrežena u autonomnu profesionalnu instituciju “Ruralis” koja ima svoj ured, a djeluje preko Poslovnih klubova, osnovanih za svaki tip domaćinstva. Ruralis se bavi edukacijom, a u projektu je izrada on line prodaje + centralni booking.
Za označavanje i brendiranje domaćinstava odabran je znak šparoge.
Ostvareni prihod u 2007. godini, od ovakvog vida turizma u Istri je 2,337.500 € i 1,664.000 € od usluga prehrane gostiju. Valja reći da podaci nisu službeno verificirani, a time nisu ni pouzdani.

U Bosni i Hercegovini situacija na selu je mnogostruko teža nego u Hrvatskoj. Turizam se promovira na način kao da domaćin stalno poziva da mu se dođe, a onda kada gost dođe nema domaćina i gost se sam snalazi po kući.

Poljoprivreda u Bosni i Hercegovini proizvodi daleko ispod svojih mogućnosti iz različitih razloga.

U zemlji u kojoj malo koji seljak ima 5 ha obradive zemlje ili 10 krava (poljoprivredni minimum) veoma važna je institucija zadruga i zadružne kooperacije. Zadružni proizvodi se opet negdje moraju plasirati (prodati). Problem usložnjava nezainteresiranost velikih trgovinskih centara koji dominiraju širom Bosne i Hercegovine, za plasman domaćih proizvoda, a posebno proizvoda poljoprivrednih zadruga
Prema podacima zadružnih saveza, oko 20 odsto zadruga ostvaruje nivo akumulacije koja je od značaja za njihov razvoj, oko 50 odsto posluje na granici rentabiliteta, a oko 30 odsto zadruga posluju s gubicima jednu ili više godina. Uz probleme vlastite neosposobljenosti, postoje i drugi brojni uzroci ovakvog stanja. Oni su prisutni u dužem vremenskom razdoblju i ponavljaju se u raznim informacijama, analizama i prijedlozima zadruga i zadružnih saveza.

Posljednji rat u Bosni i Hercegovini je mnoga sela prosto zbrisao sa lica zemlje. Ekonomsko poslijeratno beznađe je posebno zahvatilo mala sela u brdsko-planinskim područjima. U vremenima koja su pred nama teško će se naći sredstva za “revitalizaciju duha” graditeljskog naslijeđa sela na planinama Bosne i Hercegovine. Aktuelni BH turistički slogan u ovome trenutku bi mogao da bude: “Volim svoju zemlju zato što je mala i što mi je žao”.

Prva BH konsultantska kuća za razvoj turizma i okoliš WTC – Wigwam Travel & Consulting d.o.o. iz Sarajeva predlaže radikalno brzi početak razvoja ruralnog turizma u Bosni i Hercegovini uz veoma mala finansijska ulaganja.

Politika razvoja ruralnog turizma u Bosni i Hercegovini, po prijedlogu WTC-a, valja da zadovolji tri slijedeća cilja:

Učiniti da zajednice budu ponosne na svoje područje, da budu svjesne svoje okolišne jedinstvenosti i da njeguju svoju kulturno-historijsku baštinu.

Povećati sredstva za život u skladu sa okolišem. To znači poziv na direktnu prodaju u seoskim domaćinstvima, na kućnom pragu i zadružnim kućama, različitih proizvoda koji se nude zajedno sa specijalitetima.

Optimizirati eksploataciju resursa područja da bi se proizveo maksimum. Drugim riječima, kvalitet prirodnih resursa i kulturne baštine ne smije biti oštećen nego povećan kroz ruralni turizam.
To podrazumijeva kombinaciju poljoprivrede i turizma sa jedinstvenom BiH hranom.

Mjere za razvoj pomenutih ciljeva: Uspostavljanje i umrežavanje agri-turističkih baza u svakoj lokalnoj zajednici u Bosni i Hercegovini i izrada atraktivnih agri-turističkih krugova.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Polovinom X stoljeća slavenska Bosna postaje samostalna oblast. U doba bosanskih banova i kraljeva promet robe je uglavnom išao preko Budima i Dubrovnika.

Razlozi putovanja u tim vremenima su bili trgovinski, zdravstveni i vjerski.

Bosanski ban Kulin 29. avgusta 1189. godine, piše povelju Dubrovniku, kojom dopušta slobodno trgovanje po Bosni. To je najstarija poznata sačuvana povelja pisana narodnim jezikom (ćirilicom) kod južnih Slavena i prvo pominjanje slavenskog imena za grad Dubrovnik, umjesto romanskog imena Ragusium.

Valja reći da su u tom vremenu, povelje pisane na narodnom jeziku, u cijeloj Evropi, bile prava rijetkost.

POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA DUBROVNIKU

29. augusta 1189. godine

U ime Oca i Sina i Sv. Duha. Ja ban bosanski Kulin zaklinjem se tebi, kneže Gervasije, i svima građanima Dubrovčanima da ću biti iskreni prijatelj Vama od sada i do vijeka, i pravi mir držati sa Vama i pravu vijernost dok god sam živ.
Sve Dubrovčane koji kao trgovci putuju po mojoj državi ma gdje ko hoće odsjesti ili gdje ko prolazi, pravom vjerom i pravim srcem držaću ih bez ikakve štete (po njih) sem ako mi neko po svojoj volji učini poklon; i da im ne bude od mojih časnika nasilja; i do god će biti kod mene, pružiću im savjet i pomoć kao što i samome sebi i koliko god budem mogao bez ikakve zle namjere. Tako mi Bog pomogao i ovo sveto jevanđelje.
Ja, Radoje dijak banov, pisah ovu knjigu po naredbi banovoj… – Prof. dr. Dženana Čaušević, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2005.

Ljudi su putovali karavanima i noćili pod vedrim nebom. Bilo je i više skloništa (još od antičkih vremena) u Vrapču, Tjentištu, Konjicu… Naziv Tjentište se pretpostavlja da je nastao od latinske riječi «tenta» (tenda). Pretpostavlja se takođe, da je prije dvadeset stoljeća tu postojao rimski burgus (stražarnica).

U srednjevjekovnim vremenima kroz Tjentište (srce NP Sutjeska) je prolazio tzv. «Dubrovački put» i postojala je kuća koje je pripadala hercegu Stjepanu. U dubrovačkom arhivu spominju se skloništa kroz Bosnu koja se nazivaju “kuće” kao “Butkova kuća” u Mokrom, kuća patarena Radojka u Ljupkovu, kuća patarena Milorada u Bradini… – Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela.

U vremenima Osmanlija na Tjentištu je postojao prostrani han, koji je mogao da primi preko 600 konja. U Konjicu je bilo veliko konačište, što znamo po trgovinskom ugovoru koji je sačuvan u Dubrovačkom arhivu iz 1418. godine, da je karavana sa 337 tovara soli odsjela u kući bosanskog kralja.

Stari Dubrovčani su dobro uočili važnost Stona, Bistrine i Pelješca, pa su ih otkupili 1333. godine, od bosanskog bana Stjepana Kotromanića učvrstivši zlatnim ugovorom da će mu plaćati 500 dukata godišnje do svršetka svijeta… «…zato mi, gospodin ban Stefan i moji sinovi i unučad, i dokle sjeme moje bude, do vijeka vjekova, dasmo i darovasmo do vijeka vjekova u baštinu i u plemenito puku dubrovačkom, a našim dragim prijateljima sav Rat i Ston i Prevlaku i otoke koji su oko Rata, i sa svim što se nalazi unutar Rata i Prevlake, i gore i polja, dubrave, šumu, trave, vodu, sela i sve što je od Prevlake do Lojišta, i sudstvo i globe i kazne (krvi??) u miru, da budu po njihovoj volji, da imaju i drže i da izvrše svu svoju volju i htijenja kao od svoje baštine, do vijeka vjekova, i da su slobodni zidati zgrade, tornjeve gdje im je volja, i prekopati Prevlaku od mora do mora…

…i sve gore pisano mi općina i sav puk dubrovački kunemo se u sveto božije evanđelje i u četiri evanđelista i u dvanaest apostola i u sve svete moći, koje su u Dubrovniku, za nas i za naše sinove i za naše potomstvo do svršetka svijeta, sve tvrdo da imamo i držimo do konca svijeta pouzdano.

I za to stavljam ja (gospodin) ban Stefan svoj zlatni pečat, da je vjerovano, svaki da zna i vidi istinu… A to je pisano pod gradom Srebrnikom. A tomu (su) svjedoci zvani i umoljeni Vitan Tihoradić, Radoslav Hlapović, Miloš Vukasić, Hrvatin Stefanić, Stefan Druščić, Tvrtko Ivanhnić i za to da tri pristava, Divoš Tihoradić, Štitko Hlapović, Mihailo Menčetić Dubrovčanin.

Istovremeno dubrovčani (zbog mira u kući) jednokratno isplaćuju i srpskog kralja Dušana sa 8.000 dukata. Taj diplomatski i trgovački uspjeh je postigao dubrovački poklisar Miho pl. Menčetić, koji ga je u ime Dubrovačke republike potpisao i Nikola Buechia, koji je za to dobio nagradu, kuću u Gradu (Dubrovniku) i dubrovačko plemstvo – “Povijest Stona” od Dum.M.Taljerana.
Nakon vijeka Kotromanića prestalo je i plaćanje otkupa, a Ston, Bistrina i Pelješac su ostali Dubrovačkoj republici.

Dubrovčani su bili svjesni da im teritorija države nije povezana kopnenim putem pa su istovremeno tražili i pojas Slanskog primorja, što su i dobili od srpskog kralja Dušana (koji očito nije u tim vremenima kontrolirao navedene teritorije). Prodaji Slanskog primorja se usprotivio bosanski ban Stjepan Kotromanić i tako (u tom vremenu) spriječio mogućnost kopnenog povezivanja Pelješca i Stona sa sjedištem države.

Još u vremenu Tvrtka I, najmoćnijeg bosanskog bana u historiji (1353-1391) koji se proglasio «kraljem Srbije, Bosne, Dalmacije i Hrvatske i Primorja», Dubrovačka republika sklapa ugovore o slobodnoj trgovini sa otomanskim sultanima (ugovor u Brusi 1359. godine, zaključen sa sultanom Orhanom II). Dubrovačka luka je u tim vremenima puna brodova, ne samo sa Jadrana, već i sa cijelog Sredozemlja.

Bosanski ban Tvrtko I (1382) osniva grad Herceg-Novi (današnja Crna Gora), sa namjerom da se oslobodi zavisnosti od dubrovačkog brodarstva i dubrovačke luke na koju je do tada bio upućen. Iako je novopodignutom gradu dao ime Sveti Stjepan, on se već u njegovo doba počeo nazivati Novi. Njegov sinovac Stjepan Vukčić Kosača, «Herceg sv. Save», grad je proširio i utvrdio, pa se grad po njemu prozvao Herceg Novi.

Okolinu Bistrine (područje uzgoja kamenica) je Dubrovnik dobio 1399. kao i Nove zemlje «Terrae novae», kada je bosanski ban Ostoja (1398-1418) dao Dubrovčanima zemlje od Kurila (Orašac) do Stona sa svime što tim zemljama pripada. Ban Ostoja i vojvoda Hrvoje Vukčić potom postaju dubrovački građani i dobivaju u Dubrovniku palače. Ostaci stare kulturne baštine, u Dubrovačkom primorju, su još vidljivi u nekropolama stećaka Topolo, Bistrina, Stupa, Čepikuće, Brotnjice…

Stonski knez je u svako doba morao na zahtjev dubrovačkog Senata poslati birane bistrinske kamenice koje bi Senat otpremao uz diplomatske akcije ili u gradu častio viđene goste.

Dubrovačke trgovinske kolonije su bile širom srednjovjekovne Bosne. Što su Dubrovčani u njima bili brojniji, to su rudnici bili značajniji. Zabilježeno je da se njihov broj samo u Srebrenici 1434. godine, penje na blizu pet stotina osoba. Između 1412. i 1433. godine, u Visokom je stalno boravilo oko 370 Dubrovčana, dok je u Zvorniku između 1415. i 1432. godine, stalno boravilo oko 640 Dubrovčana (D. Kovačević Kojić, Zvornik u srednjem vijeku).

Rudnici srebra, zlata, bakra i olova su u Fojnici, Kreševu, Deževici, Dusini, Srebrenici, Olovu…

Grad Srebrenica i obližnje selo Sase su bili glavna rudarska središta u srednjem vijeku. Srebrenica se spominje 1376. godine, kao prometno trgovačko središte koje nastanjuju i dubrovčani. Posredstvom dubrovčana srebro iz Srebrenice se izvozilo u Ugarsku, a naročito u prekomorska tržišta u Južnu Italiju, Grčku i preko Venecije i Firence u Zapadnu Evropu. Franjevački samostan u Srebrenici se spominje u dubrovačkim spisima već 1425. godine. Po njemu je bosanska franjevačka vikarija dobila naziv “Bosna srebrena – lat. Bosna Argentina”.

Razvijenost kovačkog i oružarskog zanata u tim vremenima ukazuje da se neprekidno vadila gvozdena ruda. Već 1335. godine, pominje se posebna varijanta bosanskog štita, a 1419. godine, kao izvrsna roba spominje se bosanski mač. U Dubrovniku i Splitu se prodaje luksuzno posuđe, tacne, nakit, mamuze od srebra… označeni kao bosanski.

Izvoz olova i srebra preko Dubrovnika je imao znatne razmjere. Brodovima iz Dubrovnika se izvozilo u Španiju, Aleksandriju, Tursku, a posebno u Veneciju. Računa se da je u vremenu od 1372. do 1391. godine, izvezeno iz Dubrovnika samo u Mletke 310.819 kg, i to najvećim dijelom bosanskog olova. Trgovina olovom je pružala široke mogućnosti dubrovačkim trgovcima da se naglo obogate. To potvrđuje blistava karijera Žore Bokšića koji se od sina siromašnog kamenara popeo na položaj protovestijara bosanskog kralja. U svom testamentu on za sobom ostavlja 10.000 dukata – D. Kovačević-Kojić.

Zabilježeno je da je u avgustu 1403. godine, Dubrovačka vlada dala dozvolu nekom Hvalku iz Bosne da može dovesti u Dubrovnik 300 konja natovarenih olovom. Obziom da je jedan tovar težio oko 100 kg, značilo bi da je samo tom prilikom u Dubrovnik stiglo oko 3 vagona olova.

Bilo je još znatno većih isporuka. Tako je samo u toku 1413. godine, Brailo Tezarević, poslao u Dubrovnik oko 11,5 vagona olova.

S vremenom su se uvećavale zalihe srebra i zlata bosanskih vladara i feudalaca kojeg su oni često ostavljali u Dubrovniku u poklad. Stanovništvo u gradovima Bosne u prvoj polovici XV stoljeća ima dosta srebrenog posuđa, nakita i sirovog srebra u privatnom vlasništvu. U mnogobrojnim odlukama vijeća Dubrovačke republike su zapisana gostovanja bosanskih muzičara frulaša (piffara), trubača (sonatores, tubete), gajdaša (campognatores), dobošara (gnacharini), lautista (lautarii)… , što sve upućuje da se radilo o profesionalnim artistima koji su bili vezani za plemićke dvorove – Dr.Boris Nilević, Proces afirmacije srednjovjekovne Bosanske države.

Već od Stjepana II (polovina XIV stoljeća) bosanski vladari su kovali srebreni novac. U gradskim naseljima se trguje luksuznom robom, naročito tkaninama koja je plaćana srebrom. Razni predmeti od srebra bosanske izrade (ad modum bosnensis) bili su veoma traženi izvan Bosne.

Izuzetnu i neuobičajenu težinu imao je ženski bosanski pojas od jednog kilograma i 700 grama srebra koji se prodavao u Dubrovniku… Širom Mediterana se znalo uz bosansko srebro i zlato, za olovo, smolu, med i vosak; za bosanske konje, krzna, sokolove i jastrebove, plahte, kožne pojaseve, štitove i mačeve, znalo se i za Crkvu bosansku…

Proračuni ukazuju da je početkom XV stoljeća, samo posredstvom Dubrovčana, iz bosanskih i srpskih rudnika odlazilo u svijet godišnje oko 25 tona srebra. To je imalo vanredni značaj i za privredu Evrope toga vremena. Do sredine XV stoljeća, godišnja evropska proizvodnja srebra iznosila je prosječno 27 tona – D. Kovačević-Kojić, O rudarskoj proizvodnji u srednjem vijeku.
Tako je bilo sve do vremena velikog priliva zlata i srebra u Evropu iz američkih rudnika u XVI stoljeću.

Prve ugostiteljske radnje pojavile su se u Dubrovniku u XIV stoljeću na mjestima ishodišta karavana, a prvo konačište za strance je djelovalo 1374. godine, na prvom spratu palaće Sponza u Dubrovniku.

Slavenska toponomastika za gostionicu je gostilj ili gostilje. U Srebreničkom regionu su dva naselja pod imenom Gostilj (Srebrenica – Bratunac i Srebrenica – Zalužje). Toponim gostilj je veoma čest u istočnoj Bosni.

Otomanski hroničar Dursunbeg, koji je sa Otomanskom vojskom ušao u Bosnu, impresioniran onim što je vidio, zabilježio je da je Bosna ustvari rudnik srebra i zlata…

U vremenima Osmanlija na putevima su podizani hanovi i karavansaraji. Najstariji han spominje se u 1462. godini. Hanovi su obično građeni na 4 sata hoda i mali broj njih je bio udoban.

Bezistan je pokriveno tržište, gdje se prodavao bez (tur. platnen, od beza), ali i druga roba. Bezistani su se gradili samo u velikim trgovačkim centrima. U Sarajevu su postojala tri bezistana (do danas sačuvana dva).

Na oko 3 km od Sarajeva nalazi se jedan od najljepših kamenih mostova u Bosni i Hercegovini, čuvena Kozja ćuprija. Kozija ćuprija je jedini most na Miljacki sačuvan u izvornom obliku i jedan je od najznačajnijih spomenika kulture u Bosni i Hercegovini. Carigradski drum ili stambolska džada koji je vodio iz Sarajeva, počinjao je na lijevoj strani Miljacke, vodio preko Alifakovca, a potom prelazio na desnu stranu rijeke. Taj put je u vremenu od XV do XIX stoljeća vezao čitavu Bosnu sa Sandžakom, Srbijom, Makedonijom, Carigradom i cijelim Istokom. Most je vjerovatno zadužbina Mehmed-paše Sokolovića. Smatra se da je poslije gradnje mosta u Višegradu jedan učenik najvećeg arhitekte svijeta Mimar Sinana sagradio most na Žepi, a drugi Koziju ćupriju.

Koza je u Evropu došla iz Mezopotamije preko Egejskog mora. Na starogrčkom jeziku Ajgej (Egej-Kozar) ukazuje da je u Atini postojao koziji kult. Širenjem Osmanskog carstva širila se i stara trgovina kozama (zanimljivi toponimi Kozara i Kozarac…). Idealno stanište i dobra ispaša pred tada najvećim gradom u Bosni je bio predio Jarčedola, a vjerovatno i veliko trgovište kozama. Nesporno je da se po istoj životinji nazvalo i selo i most ispod njega.

Stanje puteva se popravilo za vrijeme Osman-paše (Topal Osman-paša). U namjeri da Sarajevo, “prirodni centar saobraćajnih puteva” u Bosni poveže sa Carigradom, Brodom, Dubrovnikom i drugim gradovima, Topal Osman-paša je izgradio i opravio mnoge puteve.

Ćamil Sijarić je zapisao: «I ko bi danas znao da se nekad trgovalo u mjestima duž puta od Dubrovnika do Foče, kao što su Kobuk, Ledenice, Mićevac, Crnice, Ključ, Vratar… I ko bi znao da se tim putem od Dubrovnika do Foče stizalo za pet dana, do Niša za 15 dana, a do Carigrada za trideset.
Ili da pomenemo gradove uz dolinu Neretve i dalje duž puta za Savu, a kojih danas nema: uz Neretvu – Slivno, Driva, Norin, Brštenik kraj Počitelja, Nerezi, Nehran, Novi Kruševac, Blagaj, Vrabac, a niz Bosnu Borač, Berez, Kučlat, Rudnik i druga mjesta, u koja danas niko ne ide na pazar».

Naš ekspert za strateški razvoj turističke industrije u svojoj redovnoj kolumni apeluje za zaštitu prirodnih vrijednosti Bosne i Hercegovine kao velikog eko turističkog kapitala

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

U regionu centralnih bosanskohercegovačkih planina postoje sve pogodnosti za razvoj turizma. Mnoštvo izvora i vrela, kapavica, jama ledenica, vodenih tokova, vodopada, planinskih jezera, bunara i čatrnji dijelovi su jedinstvenog hidrografskog veza ovih planina.

Kanjoni su morfološki i orografski fenomeni u regionu ovih planina, razvijeni u zoni dubokog krša. U njma se na malom prostoru, sreće čitav niz prirodnih znamenitosti.

Početak kanjona rijeke Rakitnice je na 1120 m, a njeno ušće je na nadmorskoj visini od 320 m, pa je na cca 20 km. dužine kanjona prosječan pad od 40 promila. Visina kanjona je cca 800 m, a prosječna širina cca 100 m.

Dužina kanjona Neretve (u gornjem toku) 15 km, a rječice Ljute je 3 km.

Kanjon Miljacke nizvodno od Kozije ćuprije do Bentbaše i “Kazani na Željeznici” su na dohvat ruke Sarajlijama.

“Dođite i vidite čuda prirode, reljefa i vodenog toka naših atraktivnih rijeka” – zapisao je dr. Mihić, najveći eciklopedista naših planina.

Zbog enormne sječe šume nestaju vode.  Seljaci kažu – bježi voda. U ljeto 2003. godine, skoro su presušile rijeke Željeznica i Rakitnica. Te godine, u ljeto, veliki kaptirani vodovod na Tušilačkoj rijeci ispod Puzima u Podbjelašnici po pravilu nije imao vode, posebno vikendom. Za alarmantno stanje u delti Neretve zbog osoljavanja tla, nestanak vode za piće u Nevesinju i širom BiH, znaju samo uski krugovi iz vodoprivreda FBiH i RS.

Neuspjeli i gotovo kataklizmični pokušaj preusmjeravanja površinskih voda u Fatničkom polju, prije više od dvije decenije, u pravcu sliva Trebišnjice rješio se gradnjom još jednog u sistemu spojnih tunela, koji površinske vode iz sliva Neretve prevodi prema Trebišnjici. To se učinilo iako je prevođenje vode iz sliva jednih rijeka u sliv drugih rijeka zabranjeno međunarodnim konvencijama. Projekat nazvan ESTAVELA OBOD u Fatničkom polju preduzeća HET iz Trebinja (sa finansijskom konstrukcijom u kojoj se investicija EFT iz Londona plaća isporukom električne energije u slijedećih 7,5 godina) povećava hidropotencijal za proizvodnju električne energije Trebišnjice. Početne studije, rađene u vremenu bivše države Jugoslavije, bile su usmjerene na odbranu od poplava i na traženje najboljih hidromeliorativnih rješenja. Nažalost, današnje investicije i djelovanja idu uglavnom u pravcu povećavanja vodenog resursa i gradnju novih akumulacija za proizvodnju električne energije, a zanemaruju prvobitnu ideju melioracije na ovom nerazvijenom području.

To se posebno čini značajnim u vremenu u kojem predviđanja ukazuju na svjetsku krizu vode u bliskoj budućnosti.

Grčki filozof Platon je zabilježio oko 350. godina p.n.e.: “Od svega što je vrtovima neophodno voda je najvažnija stvar, ali se i najlakše može zagaditi. Jer ni zemlja, ni sunce, ni vjetrovi koji zajedno sa vodom hrane sve što je niklo iz zemlje ne mogu se zagaditi, ne mogu se odvesti na drugo mjesto niti ukrasti, dok je priroda vode takva da je sve to moguće. Zato je potreban zakon da bi je zaštitio. Neka taj zakon glasi ovako: ako neko namjerno upropašćuje vodu, bilo izvorsku, bilo pohranjenu, zagađivanjem, odvođenjem jarkom ili krađom, neka oštećeni podnese tužbu gradskim nadzornicima navodeći pismeno visinu štete. Kome bude dokazano da je zagadio vodu mora platiti odštetu, a uz to očistiti izvore i rezervoare, tačno prema propisima i u skladu sa zakonom o čišćenju vode” – Platon, Zakoni, knjiga VII.

Termalne i mineralne vode predstavljaju jedan od najznačajnijih prirodnih resursa Bosne i Hercegovine važan za razvoj zdravstvenog turizma. Najpoznatiji mineralni izvori su u Kiseljaku, Busovači, Srebrenici, Kaknju, Žepi, Srednjem, Tešnju, Žepču, Maglaju…

Termalni izvori su u Fojnici, Gradačcu, Tuzli, Ilidži kraj Sarajeva, Olovu, Tesliću, Sanskom Mostu, Banja Luci…

Najtopliji termalni izvor je izvor sumporne vode na Ilidži gdje temperatura iznosi 58º.

Salinitet morske vode kraj Neuma je od 29 do 35 promila, a boja je zeleno-plava. Providnost morske vode je do 10 m sa prosječnom godišnjom temperaturom od 9,6 stepeni. Bosanskohercegovačko primorje je u ukupnoj dužini od 22 km i zahvata oko 8 km² površine mora.

Voda je ta koja stvara osnovne pretpostavke za razvoj turizma. Otvoreni ili zatvoreni bazen, malo jezero… su preduvjeti za stvaranje stacionarnog turizma.

Valja reći da je u Sarajevu od dolaska Osmanlija pa do 1866. bilo 68 vodovoda dugih od 1 – 8 km. koji su snabdijevali vodom 156 javnih česmi. Prvi je vodovod izgrađen još 1461. Na lijevoj obali Miljacke je bilo 32, a na desnoj 36 vodovoda. Sa lijeve na desnu stranu rijeke prevedena su 4 vodovoda, a sa desne na lijevu samo jedan. Cijevi su bile zemljane, a od XVI st. drvene.

Jedan dubrovački ljekar, oko 1760. godine, ovako hvali bezbrojne izvirvode u Bosni i Hercegovini: “… u šumama i gorama iz zemljinih njedara izviru bezbrojni istočnici i usred ljeta vrlo hladni i zbog izvrsnosti veoma cijenjeni…”

Narod donje Hercegovine je oduvijek patio od “brezvodice” i ljudi su ljeti morali ići po nekoliko sati, pa i čitav dan do “žive” vode. Dolaskom Austrije, u Bosni i Hercegovini je do 1909. godine, sagrađeno 218 čatrnji, 78 pojila i 98 kaptaža.

U vremenima Austrije, bečki hemičar Ludvig (1880) je ispitao i popisao 88 voda, 85 u Bosni i 3 u Hercegovini.

Prvi moderni vodovod izgrađen je u Mostaru 1886, Sarajevu 1890, Banjoj Luci 1908. i Tuzli 1910. Prva moderna kanalizacija izgrađena je u Sarajevu 1896. godine.

U tekstu pod naslovom “Privatizacija gradskih voda” objavljenom u Le Monde diplomatique – mart 2005. navodi se:

“Oko 1,4 milijarde ljudi na svijetu nema pristupa pitkoj vodi, dok je drugi rasipaju.

Intenzivna poljoprivreda uzrokovala je nekontroliranu potrošnju vode i zagađenja bez presedana. Umjesto da promiču novi način života, vlade zemalja upuštaju se u faraonske projekte, kao što je premještanje vode golemih razmjera.”

U ranim 80-tim predsjednik Suez-Lyonnisea Jerome Monod zbližio se sa predsjednikom Svjetske banke Jamesom Wolfensohnom. Za nekoliko godina stvorena je moćna mreža međunarodnog uticaja za promidžbu francuskog načina upravljanja vodom pod okriljem javnog i privatnog sektora. Nastala je deviza da samo partnerstvo javnog i privatnog sektora može spasiti planetu.

Među četiri lidera u sektoru vode tri su francuska. Veolia, bivša Vivendi, jedna od nasljednica Generale des Eaux, osnovane 1853, Ondeo, podružnica tvrtke Suez-Lyonnaise, osnovane 1880., i “mala” Saur, vlasništvo grupe Bouyaues do 2004. Za manje od 20 godina te tvrtke su zauzele prva mjesta u svijetu.

Ondeo je broj jedan u opskrbi stanovništva vodom (120 miliona u svijetu). Veolija ima 110 miliona potrošača i zauzima drugo mjesto i snabdijeva oko 26 miliona Francuza. Godišnji prihod te firme je oko 11 milijardi eura, što predstavlja 30% prihoda kuće Veolija Environnement, koja ima 309.000 zaposlenih raspoređenih u 80 zemalja na svijetu (u Kini 2.800, u Australiji 4.000, u Njemačkoj 14.000, u velikoj Britaniji 13.000, u Češkoj 12.000, u Švedskoj 9.000…).

Saur snabdijeva vodom oko 29 miliona stanovnika (6 miliona u Francuskoj). Tri sestre kontroliraju oko 40% svjetskog tržišta vodom i jedini pravi rival je njemačka firma PWE i njena britanska podružnica Thames Water, koja je preuzela američkog nacionalnog lidera Water Works.

Trenutni monopol remeti samo pojava flaširanih voda, koja doživljava procvat.

Međutim, “zlatno doba” nije pri kraju, zahvaljujući zemljama istočne Evrope, koje su pravi “Eldorado” za oligarhijske i autokratske firme.

U njima postoji infrastruktura, iako je nužna obnova. Korisnika vode je oko 100 miliona, koji će za 15-20 godina dostići evropsku razinu životnog standarda. Za sagovornike oligarhi imaju većinom bivše aparatčike i korumpirane političare.
“Pred nama je niz vrlo uspješnih godina”- kaže visoko pozicionirani djelatnik Veolije.

Eksplozija bogatstva velikih kompanija je nastala nakon preuzimanja sektora javnih usluga, voda, drenaža, energetike, grijanja, otpada, prijevoza, obnove, zdravstvene zaštite, parkiranja, posebnih usluga, mobilne telefonije…

“Rezultati po korisnike su katastrofalni. Za pet godina po preuzimanju distribucije vode, cijena vode je porasla za 500% i u 2003. godini, je odnosila 10% kućnog budžeta” – navodi Le Monde diplomatique.

Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine (VFZ) je svojevremeno uputilo otvoreno pismo Parlamentu i Vijeću ministara BiH, pozivajući ih na donošenje moratorija na dodjelu koncesija za korištenje voda, zbog jasnog nedostatka vizije gospodarenja vodama. “Zbog bogatstva vodom, Bosna i Hercegovina je zacijelo poželjan plijen «modernim imperijalistima”, a zbog trenutno teške ekonomske situacije, ovo prirodno blago BiH pokazuje se kao lak plijen» – navodi se u otvorenom pismu Vijeća franjevačkih zajednica – VFZ.

Profesor T.K., autoritet za hidrotehniku, tvrdi da je “…budućnost Bosne i Hercegovine korištenje voda za proizvodnju čiste hrane za šta su nam potrebne akumulacije, a da bi one bile rentabilne, mora se proizvoditi struja… Tako na primjer, mislim da je dosta 20 kilometara rijeke za rafting koja bi se intenzivno koristila u ljetnom periodu, što sada nije moguće zbog opadanja nivoa Neretve, ali bi se moglo regulisati uzvodnim akumulacijama” – zaključuje profesor. – magazin Start od 16.3.2010. godine.

U istom trenutku, profesor je potpuno svjestan da su otpadne vode sa područja šireg regiona, nego što je to Kanton Sarajevo (postojeći prečistač u Butilama nije u funkciji), praktično uključene u rijeku Bosnu. Želje za uključivanje u poslove gradnje, poslove procjena uticaja budućih elektrana na životnu sredinu u Bosni i Hercegovini, jednokratnim provizijama, prihod od buduće eksploatacije i mnogo drugoga što prati investicije u elektrane, zamagljuju etičke i moralne norme, a posebno “etiku zvanja”.

Kulturni i civilizacijski nivo jednog naroda, a posebno narodnih predstavnika je direktno proporcionalan sa nivoom “etike zvanja”.

Gradnja akumulacija za potrebe hidroelektrana pri čemu se zanemaruje zaštita prirodnih vrijednosti, zaštita biodiverziteta kao i glavni ekološki problem, a to je zaštita i čišćenje rijeka i potoka Bosne i Hercegovine i rješavanje otpadnih voda širom države, u potpunosti obezvrijeđuje eko-turističku perspektivu Bosne i Hercegovine. Izvjesna gradnja hidroelektrana je i historijska šansa za unapređenje okoliša i stvaranja pretpostavki za razvoj eko turizma (aktivnosti na otvorenom).

Turizam je jedina djelatnost koja može valorizirati zanimljive geološke i geomorfološke oblike, vidikovce, zaštićene biljne i životinjske vrste, močvare, bare, pejzaž, nekropole stećaka, zalazak ili izlazak sunca na planinama ili dolinama, odnosno one prostore za koje druge privredne djelatnosti ne pokazuju veće interesovanje.

Sukobljavanje turizma i neke druge privredne djelatnosti u određenom prostoru podrazumijeva prednost turizma, zato što on nije nepovratni potrošač prirodnih vrijednosti. Dobro isplanirani turizam može biti čak i faktor unapređenja prirodnog prostora.

Zaštita prostora za budući razvoj eko-turizma u narednim vremenima je vodeći etički princip zaštite prirode. Novi (stari) kriterijum prilikom izrade prostornih planova u Evropi i civilizovanom svijetu od 80-tih godina prošlog stoljeća je – turistička zaštita prirode.

“… mislim da je dosta 20 kilometara rijeke za rafting…” – kaže velikodušno profesor, iako mu je nesporno poznato da se od projektiranja akumulacije u kanjonu Neretve iznad Konjica odustalo zbog nedovoljne količine vodene mase u akumulaciji (uzak kanjon, a nizak vodopad Šištice, što bi bila opasnost od potapanja Boračkog jezera).

Rijeka Neretva je duga oko 225 km i najvećim dijelom (203 km) protiče kroz Bosnu i Hercegovinu. Tok rijeke je veoma nastanjen: Oblast Bjelimića sa Glavatičevom, Konjic, Jablanica, Mostar, Čapljina, Počitelj… i raspolaže sa sjajnim turističkim potencijalima. Cijeli tok rijeke je prepun kulturnim i prirodnim vrijednostima. Za potrebe hidroelektrana potopljene su dvije trećine rijeke. Gornji tok rijeke Neretve je posljednja zona divljine u cijeloj Evropi i time je neprocijenjivi eko turistički kapital države Bosne i Hercegovine.

Rijeka Neretva je poznata po svojoj smaragdno zelenoj boji. Prije nekoliko godina jedna amerikanka je upitala načelnika općine Konjic, gospodina Emira Bubala: “čime bojite ovu rijeku” ?

Nakon posljednjeg rata na gornjem toku rijeke Neretve je nastala ekspanzija rafting klubova i danas (2010) djeluje zvanično oko 10 rafting firmi (nezvanično još oko 20).

Samopojava raftinga kao turističke atrakcije na gornjem toku rijeke Neretve, nije počivala na nacionalnom programu razvoja eko turizma, već isključivo na domišljatosti i privatnoj inicijativi pojedinaca i grupa. Rafting na Neretvi, Uni, Vrbasu, Tari… je radikalno promijenio imidž Bosne i Hercegovine u cjelini. Država je naprotiv, još 1981. godine, prostornim planovima “rezervisala” vodotokove Bosne i Hercegovine za buduće gradnje hidroelektrana, koji se (prostorni planovi) još uvijek poštuju. Tim državnim aktom, već trideset godina, je zaustavljen život na mnogim rijekama Bosne i Hercegovine.

Danas su, može se sa sigurnošću reći, vidljive dvije najveće građevinske pogreške na rijeci Neretvi, a rađa se treća. Jedna je devastacija Jablaničkog polja nastala gradnjom Jablaničkog hidro-akumulacionog jezera, druga je gradnja magistralne ceste kroz Počitelj i odvajanje starog Počitelja od rijeke Neretve, a treća historijska pogreška je početak gradnje hidroelektrane Ulog. Ova konstatacija, naravno, vrijedi samo ako auto cesta 5c zaobiđe Počitelj i Blagaj.

Dodijeljena je koncesija za izgradnju hidroelektrane Ulog (firmi EFT group) na gornjem toku Neretve, iako je voda u gornjem toku Neretve pitka. Hidroelektrana Ulog će imati 35 megawati što je za ukupno instaliranu elektro snagu u državi beznačajno, a posebno će biti beznačajno nakon izgradnje elektrane 2016. godine. Time se samo dalo “ruke” Elektroprivredi FBiH za planirane aktivnosti na ostatku gornjeg toka Neretve.

Država BiH je zvanično zaštitila tek dvanaesti dio svjetskog prosjeka zaštite prirodnih vrijednosti (0,5% zaštićene teritorije u BiH – svjetski prosjek oko 6%), a oko dvadeseti dio od prosjeka Evrope i time se sama svrstala u društvo posljednjih divljačkih država u svijetu koje harče prirodne vrijednosti i resurse koji su nesporno mnogostruko veći kapital od koncesionih nadoknada.

Gubitak gornjeg toka Neretve (gradnja hidroelektrana) znači gubitak eko turističkog brenda čitave Bosne i Hercegovine obzirom na centralni položaj koji zauzima rijeka Neretva u odnosu na planinske grupacije: Nac.park Sutjeska-Zelengora; Treskavica-Visočica; Prenj-Čvrsnica-Čabulja.

Usklađivanje interesa zainteresiranih privrednih djelatnosti za određeni prostor, zbog ogromnog nesklada u finansijskoj i političkoj moći određenih privrednih djelatnosti (elektroprivreda, šumarstvo, turizam…), zahtijeva hitnu zakonsku zaštitu dijelova prirode (pa i dobro argumentiranom tužbom).

Gornji tok rijeke Neretve od izvora do Konjica je nesporna prirodna vrijednost i eko turistički kapital u čijim kanjonima, klisurama i strmim padinama se nalaze staništa koja se nazivaju refugijumi. Ova staništa su bila utočište mnogim biljkama i životinjama tokom ledenog doba. Veoma stare vrste koje na njima žive su od najvećeg značaja za biodiverzitet Bosne i Hercegovine, a time i globalni biodiverzitet. Te vrste su označene kao relikti.

Ponovimo još jednom (kao papagaj) da je voda rijeke Neretve u gornjem toku čista. Gornji tok rijeke Neretve valja čuvati, a većinu rijeka i vodotokova Bosne i Hercegovine valja liječiti.

Politika koja treba da bude upućena širokoj kategoriji zainteresiranih za korištenje prirodnih resursa Bosne i Hercegovine je: Razvojna politika planina i njenih vodotokova je razvoj turističke ponude, korištenje nesumnjivih elektroenergetskih potencijala rijeka, bolje upravljanje relativnim šumskim resursima, investicije koje uspostavljaju veze sa stanovnicima, a sve uz čuvanje imidža Bosne i Hercegovine kao buduće velike eko turističke destinacije.

Sretan vam 22. mart, Svjetski dan voda.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Vjetar je važan elemenat koji uveliko određuje karakteristike klime. Nad regionom sarajevskih planina skoro jednako pušu vjetrovi sa sjevera i juga. Posebna opasnost je ipak orkanski jugo. Seljaci pričaju da ponekad gledaju iznad Bjelašnice kako oblaci idu u krug.
Naši preci su sa svojim skromnim znanjem o vremenu bili u velikoj prednosti nad nama. Sami su morali predviđati i razumijevati vrijeme.
Najčešće sa Tirenskog mora, a ponekad i sa Atlantskog okeana vjetrovi nanose tople i vlažne zračne mase preko Bosne i Hercegovine. Nailaskom na Dinarske planine zračne mase se uzdižu uz planinske padine, rashlađuju se, kondenzuju i nastaju padavine.
Ponekad, tokom ljeta, kada je zračni pritisak iznad Evrope nizak, struji topli i suhi zrak direktno iz Afrike, uzrokujući visoke temperature.
U zimskom periodu, kada se iznad sjeveroistočne Evrope obrazuje visoki zračni pritisak, preko Bosne i Hercegovine struji hladni arktički zrak.

Iz rečenih razloga klima Bosne i Hercegovine je oštrija nego što bi odgovaralo njenom geografskom položaju. Samo primorje i niska Hercegovina imaju mediteransku klimu. Uticaj mediteranske klime se osjeća posebno dolinom Neretve.
U našim krajevima meteorološka služba se utemeljuje 1879. godine, u vremenu Austrije, dolaskom meteorologa Phyllipa Baliffa. Na vrhu Bjelašnice (1894) gradi se prva visinska meteorološka stanica na Balkanu (druga u Evropi). Do 1900. godine, uspostavlja se mreža od 100 meteoroloških postaja u Bosni i Hercegovini.

Meteorološka služba danas, može samo općenito predvidjeti vrijeme koje prognozira za veće područje, ali poslije toga se moramo sami potruditi da prognozu razumijemo i primijenimo za naš kraj. U tome nam, naravno, pomažu barometar i higrometar (sprave za mjerenje zračnog pritiska i vlažnosti).

Barometar valja barirati za svaku promjenu visine (uporediti ga sa lokalnim barometrom). U svakom slučaju barometar čak i nebarirani, ako opada znači da će se vrijeme pokvariti. Kada je u usponu znači da će se vrijeme popraviti. Ako barometar lagano opada možemo očekivati dužu kišu, a ako naglo opada očekujmo kratko nevrijeme ili oluju.

Nevrijeme nas očekuje ako su životinje uznemirene, kada ptice nisko lete, kada se dim iz dimnjaka teško diže uvis, kada je zrak rano ujutro proziran da nam se panorama čini bližom, kada oko sunca ima oblaka i kada je crveno jutro, kada se po stazama razmile puževi, kada mačke ližu dlake, kada slivnici počnu zaudarati, a pored jezera se osjeti miris ribe, kada se oko mjeseca noću pojave prstenovi različitih nijansi i kada zvjezde nisu tako sjajne. Nevrijeme valja očekivati i kada oblaci brzo prekriju nebo, a mušice počnu da dosađuju i obadi silno navale na konje i mazge pa ih natjeraju da tapkaju kopitama. Poslije snažnog vjetra, nakon kratke pauze, počinje da pada kiša. Jugo (šilok) i sparina donose kišu. Nikada ne traži zaklon ispod usamljenog drveta. Za iznenadna nevremena ne treba se nikada žuriti niti žaliti ako ste odstupili od predviđenog hodačkog programa.

Lijepo vrijeme nas očekuje kada je sunce na zalasku crveno, a noću sjajan mjesec i blistave zvijezde. Suhi zrak i blještavo sunce pokazuju da će lijepo vrijeme potrajati. Rascvjetalo cvijeće, mirne životinje i cvrkut ptica u rano jutro takođe kažu da će cijelog dana biti lijepo vrijeme. Sjeverac i suha hladnoća donose lijepo vrijeme – Romano Anfosso, „Život na otvorenom“.

Srednja godišnja količina padavina u Dubrovniku iznosi 1.051 mm, u Sarajevu 932 mm, a na Bjelašnici 1.115 mm. Za razliku od Dubrovnika, raspored padavina u našim krajevima je ravnomjeran u toku cijele godine, što je sve do nedavnih klimatskih promjena u zimskim uvjetima omogućavalo stvaranje bogatog snježnog pokrivača, koji je u uslovima “temperaturne inverzije” praćen toplim i sunčanim vremenom. Srednji godišnji broj dana sa snježnim pokrivačem većim od 10 cm u Dubrovniku je 0,1 dan, u Sarajevu 31 dan, a na Bjelašnici 150-180 dana.

Studijska klimatološka istraživanja rađena za potrebe XIV ZOI 84, pokazala su da do sada u februaru nije zabilježen slučaj da predjeli iznad 1.200 m.n/v. na Igmanu, Bjelašnici i Jahorini ostanu bez snijega.

Dobar snježni pokrivač nije sam po sebi nikakva prednost, ukoliko ga ne prate dobri uvjeti, posebno lijepo i stabilno vrijeme, a to je upravo karakteristično za navedene predjele.

U toku ljeta kiša pada u obliku pljuska, a poslije nastane sunčano vrijeme sa svježim zrakom bez sparine.

Izletnici valja da znaju da jutarnja kiša obično prestaje da pada oko osam sati, potom oko podne i oko šest popodne.

Na vrhu Bjelašnice, za potrebe certificiranja (nedostajalo 10 m visinske razlike) projektirane staze za spust, za ZOI 84, je izgrađen betonski mastodont, sa čijeg drugog kata je startao spust za muškarce, a koji potom nije služio ničemu. Betonski mastodont (uz bivši TV toranj) je sagrađen tik uz najstariju opservatoriju, nespornu kulturnu i graditeljsku baštinu koja je sama po sebi i muzej hidro-meteorološkog zavoda, a time neprocijenjivo važna za razvoj planinskog turizma.

Opservatorijum na vrhu Bjelašnice je uz francusku donaciju obnovljen. Obnovljena je vanjska fasada, izmjenjene nosive grede, a očekuje se montiranje najsavremenije meteorološke opreme.

U sklopu manifestacije Wigwam Trophy – Festival sela 2004, Klub spasavalaca 2000 iz Sarajeva, je na vrhu Bjelašnice postavio orijentacioni vidokrug.

Valja reći da na vrhu Bjelašnice postoji jedan, još uvijek tajanstveni objekat, najvećem broju ljudi potpuno nepoznat. Objekat je iz epohe Tita, do nedavno super tajni komunikacijski centar, zapadno od opservatorijuma. Centar na površini ima malu urušenu zgradu, a pod zemljom nekoliko katova sa mnogim tajnim izlazima na raznim stranama planine.

Slični objekti se nalaze širom Bosne i Hercegovine. Na Prenju (vrh Borašnica), na vrhu Jahorine (komandno mjesto VOJIN), objekat br. 6 između Pala i Jahorine, objekti na Tjentištu, komandni objekat D-0 kraj Konjica, objekat u Han-Pijesku, podzemni aerodrom Željava kraj Bihaća, podzemni (urušen minama) trezor Kraljevine Jugoslavije i bivše države kraj Dusine (Fojnica) ali i objekti Zlovrh kraj Žepe, Kozara kraj TV tornja, Metlika kod Čajnića…

“Deficit” u rezervama zraka još se ne uočava u onoj mjeri u kojoj je to slučaj sa vodom. Predviđanja pokazuju da nismo daleko od vremena kada će dovoljne količine čistog zraka, određenih bioloških svojstava, postati ozbiljan problem. Koordinacioni odbor za okoliš/životnu sredinu BiH prati 5 činilaca: zrak/vazduh, voda, tlo/zemljište, priroda, otpad.

Iako su standardi onečišćenja zraka od krutih čestica (čađ, dim…) koje je postavila Svjetska zdravstvena organizacija po mnogima vrlo visoki, ipak broj dana onečišćenja preko utvrđenog standarda za velike gradove izgleda ovako:
New Delhi, Indija – 294 dana godišnje, preko standarda.
Peking, Kina – 272 dana godišnje, izuzetnog zagađenja zraka.
Teheran, Iran – 174 preko standarda.
Bangkok, Tajland – 97 dana u godini.
Madrid, Španjolska – 60 dana zagađenja u godini, preko utvrđenih standarda.

Živimo u vremenu kada se bogatstvo države mjeri i sa bogatstvom vjetrova iznad njene teritorije. U EU je izvršena procjena energetskih potencijala zračnih strujanja. Proizvodnja električne energije iz vjetra je pred nama.

Električna energija iz vjetroelektrana je jeftinija i ekološki prihvatljivija od energije iz hidroelektrana i termoelektrana. Za instalaciju jednog megavata u vjetroelektrane potrebno je ulaganje oko 750.000 EUR, za razliku od hidroelektrana gdje je prosječna investicija oko 1,3 miliona EUR, a kod termoelektrana dostiže i do 3 miliona EUR. Valja reći da investicije u gradnju termoelektrana otvaraju najveći broj radnih mjesta (rudnici, transport, opsluživanje…) što je za razvoj Bosne i Hercegovine od najvećeg značaja.
Prema urađenoj studiji, mostarskog Mašinskog fakulteta, energetskog polja vjetroelektrane u Podveležju snage 210 megavata, koeficijent iskorištenosti je veći od 30%, dok najunosnija energetska polja u Njemačkoj (koja ima najviše vjetroelektrana u Evropi) imaju maksimalni koeficijent iskorištenosti oko 25%.

Buka koju izazivaju vjetroelektrane, novim tehnološkim rješenjima je znatno smanjena.

Čim zagrmi iznad planina, čobani odmah sjedaju tu gdje se nađu i ne mrdaju. Čobani kažu da se planinom, kad grmi i kada je noć, ne putuje.
Čobani Mumina Maksumića na Prenju pričaju: “Dana 10. novembra, 2007. godine, iznenada udari orkanski jugo. U 15 minuta okrenu magla, kiša i snijeg. Malo potom poče oluja sa grmljavinom. Vidimo nema nam stoke. Ovce se zbile u jaruzi ispod Velike Kape. Mi dole, kad u jaruzi mrtvo 107 ovaca. Sve se zbilo u sat vremena.

U iznenadnoj mećavi 19. avgusta 1949. godine, na Prenju, smrtno su stradale Slovenke Ana Modič i Marija Hribar.
Planinar-geograf Kanaet je 1951. godine, zapisao: “Imao sam namjeru da sa mahale Blace na Bjelašnici pređem na Visočicu. Bilo je vedro i lijepo vrijeme. Oko tri sata popodne skrenu mi domaćin pažnju na sasvim mali oblačić koji se uhvatio oko Prenja. Uskoro će nevrijeme sa maglom. Kada je u planini magla, onda i ja po tri sata lutam oko svoje kolibe, a ne mogu da je nađem – savjetovao je on. Tako je i bilo. Udarila je kiša koja nije prestala nekoliko dana.»

Početkom decembra 1962. godine, sedam mladih planinara se smrzlo u orkanskom nevremenu, zasuti ledom na samom domaku opservatorije na Bjelašnici. Spomenik nastradalim planinarima na vrhu Bjelašnice, stoji kao upozorenje na divlju ćud i hirovitost planine.
Mumin Maksumić, privrednik iz Konjica, se sjeća događaja na Prenju davnih 80-tih godina, prošlog stoljeća: “Sa Tisovice na Prenju, 17. novembra, krenuli su na silazak sa planine 5 čobana sa ovcama i konjima. U snježnoj mećavi su nestali. Na Tisovicu je noću oko 3 sata, izašlo 28 spasavalaca koje je vodio Arso Kulaš iz Konjica. To je bilo strašno – sjeća se Mumin, te strahovite urlike vjetra pod vrhovima Prenja nikada neću zaboraviti. Ujutro Arso kaže: “Stanite čekaćemo sunce”. Zašto da čekamo sunce – upitao sam. Zato što kad sunce izađe staće vjetar. Tako je i bilo.

Čobani i stoka su spašeni. Stradala su dva konja koja su se survala niz planinu.

U našem regionu dogodila se 14. januara 2006. godine, tragedija na zaleđenom Velebitu. Snijeg je pao i omekšao, a onda se zbog bure (sjevernog vjetra) i niske temperature zaledio. Jaka bura je otklizala u ponor i smrt trojicu iskusnih planinara Planinarskog društva «Split» i «Mosor». Nedostatak potrebne opreme, kojom bi se planinari zakačili na led se pokazalo fatalnim. Ove zime (2010) na Jahorini je smrtno stradala, van uređene ski piste, mlada banjalučanka pod snježnom lavinom koju su izazvali nesmotreni snowboarderi. Bura (sjeverac) je zaledila “stari” snijeg na koji je pao “novi” i eto uvjeta za snježne lavine i tragediju.

Opasnosti u planini rastu proporcionalno sa nesmotrenošću, pogoršavanjem ili naglom promjenom vremenskih prilika.

Piše: Zoran Bibanović

Na Bjelašnici je svojevremeno posječena milenijumski stara šuma radi postavljanja širokih staza za alpske i nordijske discipline. Akcije su krenule od ljeta 1979. godine, kada je počelo pretvaranje, kako se tada govorilo, bespuća u prekrasne terene za skijanje. Bezbrojna posječena stabla su prekrila Babin Dol na Bjelašnici, a nebo je bilo crno od zapaljenih grana. Šume Igmana i Bjelašnice, koje su bile zaštićene kao šumsko-lovni rezervat (1882) u vremenu Austro-Ugarske, u vremenu Kraljevine Jugoslavije date pod koncesiju (1923) braći Kašiković, a u vremenu Titove Jugoslavije bile opet zaštićeni šumsko lovni rezervat, plaćale su cijenu razvoja zimskih sportova i organiziranja velike svjetske priredbe (XIV ZOI ‘84).

Legalitet današnje gradnje na Bjelašnici je činjenica po kojoj se Bjalašnica i Igman razlikuju od drugih turističkih i planinskih centara u Bosni i Hercegovini.

Stvaranje novog velikog planinskog centra na Bjelašnici pobudio je i novi strah da ćemo vidjeti legalno betoniran vrijedni lokalitet Babin Do. Da strah nije bez osnova potvrdilo je zaposjedanje elitnih lokacija na Babinom Dolu od strane građevinara, za gradnju apartmana namjenjenih tržištu.

Istovremeno, građevinski poduzetnici, što je sasvim normalno, su bili (i biće) nezainteresirani za turističku sudbinu planine i za budući razvoj turizma na planini. Gradnja na “legalni zor”, teško da će dostići, zacrtanu viziju turističkog razvoja. Za sada ona je porodila dvije grupe problema i to: Estetske i funkcionalne prirode.

Estetske primjedbe se odnose na neadekvatnu cjelovitost procesa planiranja i izgradnje, odnosno uređenje prostora. Arhitektonska rješenja novoizgrađenih objekata nisu prilagođena makro i mikro lokalitetu planine i nesporno su potpuni estetski promašaj.
Funkcionalne primjedbe imaju veću težinu obzirom na turističku pustoš koja vlada planinom i u zimskim i ljetnim mjesecima i pored velikih novoizgrađenih smještajnih kapaciteta.

Gradnja apartmana za tržište bez jasne politike planine, pored blagovremenih upozorenja, su se pokazala kao promašen koncept. Novoizgrađeni apartmanski kapaciteti se ne nalaze na turističkom tržištu ponude i tražnje, što za posljedicu ima “turističko mrtvilo” koje opet obeshrabruje buduće kupce apartmana kao i buduće investitore u hotelske kapacitete na planinama.

Iskustva alpskih zemalja su gradnja, prodaja i korištenje apartmana na elitnim lokacijama (u našem slučaju Bjelašnica) samo na način obaveze vlasnika da iznajmljuje apartman nosiocu turističko-ugostiteljskog poslovanja uz objekte. Kupcima apartmana se na takav način, otvaraju kreditne linije na dvadeset do trideset godina. Na taj jednostavan način su otvorene Alpe.
Na taj jednostavan način su prodani apartmani Aquareumala u Fojnici i grade se novi uz optimalnu popunjenost novoizgrađenih kapaciteta.

Eko-turističku marku regiona stvara (u našem slučaju bi popravila) gradnja eko-turističkog sela. Vidi eko-turističko selo “Herceg” u Međugorju, selo “Stanišić” kraj Bijeljine, Drvengrad na Mokroj Gori ali i budući Kamengrad u Višegradu… ali i eko sela na Nišičkoj visoravni, Rostovu, Vučjoj luci…

Kako sada stoje stvari, tom idealu su, u ovom trenutku, najbliža sela u općini Trnovo (Sinanovići, Ledići, Umoljani… i selo Vrhprača na Jahorini (Kadino vrelo), ali i neka sela u Općini Ilijaš.

Evropsko iskustvo upućuje na finansijsku podršku države (razvojne banke) u gradnji i rekonstrukciji seoskih kuća autohtone arhitekture i opremljenosti u određenim područjima, sa obavezom domaćina da zainteresiranom posjetiocu pokaže unutrašnjost domaćinstva i upotrebu opreme.

Hrvatska, po ugledu na mađarsko iskustvo, radi na odabiru nekoliko lokacija na kojima će finansirati, za početak, izgradnju 10 – 20 etno-seoskih kuća.

Posljednjih godina, zbog klimatskih oscilacija u toku zimskog perioda, pruža se prilika za proširivanjem perspektive planinskog turizma u Bosni i Hercegovini. Upražnjavan u početku od strane sportske elite, zaljubljene u planinu, planinski turizam je bio planiran tako da zadovolji oduševljenje za skijanje. Metode uređivanja na planinama su bile prilagođene tim ciljevima, u svrhu efikasnosti odmora. Zadržan u urbanoj i bezbjednoj sredini, skijaš-turista može upražnjavati svoj omiljeni sport bez opasnosti da ne gubi ni minutu. Za uposlene, osnovno je da zadrže maksimalnu prođu skijaša-turista na vrijeme. Tako su stvoreni gradovi na planini, koji žive nekoliko mjeseci godišnje, gdje su stanovnici planine ti koji se osjećaju strano.

Planina u svakom slučaju zaista može ponuditi i druge stvari sem odmora za skijanje.

Po pravilu snabdijevanja koja se realiziraju za turiste u takvim centrima nisu od koristi za lokalno stanovništvo, bilo da su oni geografski loše locirani (zimski centri udaljeni od sela), bilo da nisu prilagođeni seoskoj sredini. Posjetioci planina, koji uglavnom dolaze iz većih urbanih sredina, teško da mogu kupiti prizvode sela.

U zemlji u kojoj malo koji seljak ima 5 ha obradive zemlje ili 10 krava (poljoprivredni minimum) veoma važna je institucija zadruga i zadružne kooperacije. Zadružni proizvodi se opet negdje moraju plasirati (prodati). Prodaja proizvoda u zadružnim prodavnicama direktno ispred kućnog praga ili u eko kućama je san koji može obezbijediti samo pravilan razvoj turizma u selu, planinskom centru ili turističkoj atrakciji u njegovoj blizini.

Poznato je da su zimski sportovi skupi. Njihov pristup osobama sa slabijim primanjima stvara gomilu problema koji prevazilaze svaku politiku planine.

Dvije stvari (koje se mogu reducirati) opterećuju cijenu boravka na planini: cijena smještaja i cijena opreme za odmor.
Ipak, osnovna zadaća razvoja planinskog turizma, kao elementa državne politike, ostaje rješavanje problema susreta gradskog i seoskog stanovništva. Orijentacija prema prihvatu turista, spojena sa selom u posljednje vrijeme se posebno izučava u teoriji industrije turizma.

Za pokretanje specifičnog bosanskohercegovačkog turističkog razvoja dvije orijentacije su presudne:
-dobra lokalna organizacija može učiniti isto toliko koliko i velike investicije;
-sistematski favorizirati forme slabih investicija.

Nivo kulture življenja i kvalitete života stanovnika, kada je konzumiranje vrijednosti planina u pitanju, u Bosni i Hercegovini je još uvijek veoma nizak. Običaj izlaska u prirodu većine stanovništva, počinje i završava se izborom pogodnog mjesta za teferič (picnic), raspaljivanjem roštilja, sjedenjem i eventualno zabavom sa loptom ili igranje badmintona, okolo vatre, uz muziku iz automobila. Takvi posjetioci, takođe po pravilu, iza sebe ostavljaju nered i smeće po planinama. Nered na planinama vlada tokom cijele godine kada posjetioci nekažnjeno voze ski pistama iznajmljene motorne sanke, razne četverotočkaše, džipove, planinske bicikle… koji zimi oštećuju uređene staze za skijanje, a ljeti presijecaju tanki humus i uzrokuju nepopravljive štete erozijom tla.
Na planinama Bosne i Hercegovine još uvijek ne postoje zakonska pravila za ponašanje u prirodi.

“Uvijek pozdravi prijatelja kad ga sretneš ili prolaziš pored njega, pozdravi čak i stranca na osamljenom mjestu. Poštuj sve ljude i ne klanjaj se nikome” – poglavica Tecumseh, Shawnee.

U planinama, ljeti zbog erozije tla, a zimi zbog oštećenja uređenih staza (alpsko skijanje, sankanje, nordijske discipline…), valja strogo zabraniti vožnju vozilima (motornim vozilima, planinskim biciklima, motornim sankama…) mimo javnih puteva.
Pješačenje po uređenim stazama (nordijsko trčanje, alpsko skijanje…), teško oštećuje staze i ugrožava bezbjednost skijaša ali i pješaka.

Pravilo je da se u planinu ne ide sam kao i da se sam vozi zimi van uređenih staza (alpsko, planinsko-turno, nordijsko ili snowboard skijanje, sankanje, hodanje na krpljama…). Najveći broj nesreća se desio zbog banalnih spleta okolnosti.
Posljednja tragedija se desila ove zime na Jahorini kada je snježna lavina zatrpala mladu skijašicu iz Banja Luke. Na burom zaleđeni “stari” snijeg uz jugo je pao novi, što je stvorilo uvjete za snježne lavine.

Opasnosti u planini rastu proporcionalno sa pogoršavanjem ili naglom promjenom vremenskih prilika.
Ove zime italijanska ministrica turizma Michela Brambilla je predložila zatvorske kazne za skijaše i bordere koji izazovu smrtonosne lavine i 5.000 € kazne za one koji ignoriraju meteorološka upozorenja ili se ne drže uređenih staza.

Pravilo je da se za vrijeme hodanja kroz prirodu, čak i stazama, ne zabavljamo nečim drugim ili žučno pričamo. Krici i urlikanje u šumi uznemiruju životinje.

U planinama važi zakon “Kako vičeš u planini tako ti planina odjekuje”. Ovog pravila se treba pridržavati i u saobraćanju sa stanovnicima kraja.

Stanovnici planina teško žive i sve što imaju to im priroda daje. To uvijek treba imati na umu.

Loženje vatre dijelovima plotova i ograda je krađa. Poslije boravka u planini korišteni prostor valja ostavljati očišćen.
Mnoge posjetioce planina privlači ljepota livadskog cvijeća, pa ga nesmotreno beru. Time se sprječava osjemenjivanje tih biljaka, što je opasno za opstanak rijetkih i ugroženih vrsta. Posebno su ugrožene proljetnice, a one su i prva hrana za pčele. Dozvoljeno je trganje cvjetova najviše 3-5 komada bez korijena. Dozvoljeno je branje 5-6 kg. gljiva i to podrezivanjem ili uvrtanjem. Gljive se ne smiju brati čupanjem. Pored štapa (opasnost od zmija) potreban je i nož za pažljivo odsijecanje gljive.

Zlatno pravilo glasi: ako sumnjaš odustani od te gljive i ograniči se na mali broj vrsta koje ćeš lako prepoznati.
Pred ZOI ׳84 štampana je brošura «Zelena knjiga za izletnike» (urednik Miroslav Franjković, uz ilustracije Adi Mulabegovića) sa 10 pravila za ponašanje u prirodi, koju je revija «Fondeko» ponovo otkrila u broju 11 – proljeće 2002. godine:
Ne oštećujte drveće i grmlje; Divite se divljem cvijeću, ali ga ne trgajte; Ostavite životinje na miru;
Spriječite šumske požare; Svoje otpatke ponesite sa sobom; Ne narušavajte mir i tišinu u prirodi;
Parkirajte svoja kola samo na za to određena mjesta; Nemojte čistiti svoja kola u prirodi; Poštujte zakonske propise i lokalna uputstva; Ponašajte se u prirodi kao civiliziran i odgovoran čovjek.

Planinama u Bosni i Hercegovini, a posebno planinskim zimsko-sportskim centrima u državi, valja upravljati na osnovu hitno donesenih novih Zakona o zaštiti i upravljanju planinskim centrima i zonama za rekreaciju. Upravljanje se povjerava odabranoj javnoj ustanovi (šumarstvo, komunalna služba, služba planinskog centra…).

Pravilno postavljena shema upravljanja i novootvorena radna mjesta neće pasti na teret državnog proračuna. U Hrvatskoj od ukupno zaposlenih oko 1.500 osoba na raznim poslovima nadzora u prirodi (rendžeri, nadzornici, čuvari, vodiči…) tek oko 300 osoba je na teretu državnog proračuna. Obzirom da je prihod od upravljanja zaštićenim prirodnim vrijednostima u Hrvatskoj, veoma često veći od rashoda, na teretu državnog proračuna nije niko.

Ova kolumna, svakako nema ambiciju, da elaborira profitabilne aktivnosti koje planski treba pokrenuti na našim planinama. Novu politiku planine (naročito postojećih planinskih centara) valja donijeti na demokratski način, konsultirajući široki krug zainteresiranih, a posebno uvažavajući “domaću pamet”.

Naš ekspert za strateški razvoj turističke industrije u svojoj redovnoj kolumni osvrnuo se na skijašku prošlost Bosne i Hercegovine, uspjehe skijaša na našim planinama i na ZOI 1984.

Piše: Zoran Bibanović

Prvi skijaški klub, osnovan je 1875. godine, u Norveškoj. Krajem XIX stoljeća u aristokratskim krugovima zapadne Evrope postala je moda kraćeg ili dužeg boravka u blizini planinskih vrhova. Ali za tu klijentelu bilo je potrebno izgraditi saobraćajnice i saobraćajna sredstva koja bi joj omogućila da se popnu do velikih visina bez velikih napora. Tako je počela izgradnja zupčastih željeznica i uspinjača. Gradnjom uspinjača i ski liftova počinje se zaboravljati planinarsko skijanje koje je u novije vrijeme oživilo kao turno – skijanje.

Prva alpinistička uspinjača sagrađena je u Švicarskoj 1909. godine. Izgradnja je uzela maha 1920. godine, kada se postavljaju debele čelične sajle preko betonskih nosača.

Izgradnja uspinjača je dovela do omasovljenja izletničkog turizma na planinama. Penjanje do visokih planinskih vrhova u Evropi je tako postalo dostupno i širokim narodnim masama, a ne samo aristokratima.

Važnost izgradnje uspinjača za turističko prodiranje u visoke planine vidi se i iz slijedećih podataka.
U 1935. godini, u Alpama je bilo 23 zupčaste željeznice (u Švicarskoj 14) i 38 uspinjača (u Švicarskoj 30). Čitava Austrija je 1945. godine, raspolagala sa 12 žičara, 8 planinskih željeznica i 6 ski liftova.

Međutim, u maju 1965. godine, samo austrijski Tirol raspolagao je sa 28 velikih uspinjača i 318 ski liftova.
Ekstremno skijanje počelo je 1961. godine spustom na sjevernom žlijebu Grossglocknera sa nagibom od 60 %. Spust je veoma opasan i izvjesno je da neće nikada postati masovan sport.

Danas Austrija raspolaže sa 3.300 žičara i uspinjača, 1.250 kupališta na otvorenome, 900 pokrivenih bazena, 600 krajeva sa mogućnošću ribolova, 500 krajeva sa mogućnošću jahanja, 22.000 km pruga za alpsko i turno skijanje, 400 smučarskih škola, 50.000 km pješačkih staza, 4.840 teniskih igrališta, 36 umjetnih klizališta, 53 podzemne jame i rudnika otvorenih za posjetioce, 23 alpska botanička vrta, 38 lovišta, 5 nacionalnih parkova, 69 pokrajinskih parkova i rezervata, 500 prirodnih sankališta…

U Sarajevo su prve skije došle sa austrijskim vojnicima 1878. godine. Trebalo je da prođe više decenija pa da skije izbore prednost pored oštre konkurencije starijih zimskih oblika zabave nazvanih liguraši, kerepaši, tepsijaši… Tradicionalni rekvizit za zimsku zabavu u gradu, do šezdesetih godina su bile ligure. Ligure su bile ručni rad (drugih i nije bilo) od čamovine, sa čeličnim kantnama, sjedalo presvučeno ovčijim runom sa velikom halkom (često u lavljim ustima) za pridržavanje. Jureći zaleđenom Dalmatinskom ulicom, pri čestom dodiru sa granitnim kockama, ligure su bacale dugačke mlazeve iskri koje su uzrokovale uzvike divljenja posmatrača.

Kada se kazalo «hajmo kerepe» to je značilo hvatanje u lanac. Riječ je vjerovatno došla od mađarske riječi «kerepe», koja je označavala vezanje riječnih šlepera u lanac.

Tepsije za zimsku zabavu su se koristile na strmim sokacima u siromašnijem predgrađu. Polovinom šezdesetih godina za zimsku zabavu u gradu su se koristile uglavnom sanke, a sličure (klizaljke) su se mogle voziti u ravnim dijelovima grada. U tim godinama, u vrijeme velikih mrazeva, polijevao se (ledio) teniski teren na Skenderiji na opće veselje sličuraša (klizača).

U knjizi «Olimpijske staze» Branko Tomić piše:

«Aktivnost će započeti planinari 1892. godine, u Bosanskohercegovačkom turističkom klubu, drugom planinarsko-skijaškom društvu u jugoslovenskim krajevima, a prvo sarajevsko skijalište poslije Prvog svjetskog rata je bilo ispod Pivare – priča po sjećanju Vlado Hrisafović.

Po sjećanju Svetozara Kaluđerčića, na skijanje se do 1927. godine, uglavnom išlo neorganizirano. Onda smo 1927. godine, osnovali Ski-klub Sarajevo sa idejom da sve to organiziramo ozbiljnjije. Prvi šampionat je održan 1929. godine, na stazi dugoj 22 km. U daljinskom trčanju učestvovalo je 28 smučara.

Tridesetih godina na staze izlaze i prve Sarajke. «Smučale smo se kako smo znale – kaže Jelena Dopudža. «Koraci nesigurni, a okolina puna prijekora. Trajalo je to sve dok nije došao iz Slovenije Nande Majnik, smučarski stručnjak, koji nam je održao višednevni smučarski tečaj. Vrlo brzo smo krenule stazama svojih kolega».

Prvo zvanično smučarsko takmičenje Sarajevskog zimsko-sportskog podsaveza održano je 8. marta 1931. godine, na Velikom Polju na Igmanu u trčanju na 30 km.

Iste godine na takmičenju na Jahorini prvi put nastupaju i žene u zvaničnoj konkurenciji. Pobjednica je bila Abida Karahasanović-Kadić.

«Brzo sam zavoljela skijanje, ali je početak bio vrlo težak – priča Abida. Završila sam kurs u Sloveniji u Ratečama ispod Planice. Kada sam prvi put stala na skije mislila sam da to nikada neću naučiti. Međutim, položila sam sa odličnim i u Sarajevo sam se vratila sa velikim oduševljenjem. Ali tada su nastale nove teškoće: neshvatanje sredine, tradicija, mišljenje da sport nije za žene. Kada bih pošla na Bjelašnicu, na primjer, onda bih iz kuće izašla u zaru, sa bratom. On je nosio skije i ostalu opremu. Tako niz mahalu, niz Kovače, pa kroz čaršiju na tramvaj. Onda u voz do Pazarića. Čim uđemo u voz ja skinem zar. Ispod sam već bila u skijaškoj opremi…»
Abida Karahasanović je učesnica i prve utakmice sarajevskih dama u skijanju,- prvog samostalnog takmičenja žena, koje je održano na Palama 1933. godine.

Prvi slet jugoslavenskih smučara u alpskom skijanju od 13 – 16. februara 1937. godine, je održan na Jahorini, a o tome piše Branko Tomić u knjizi «Olimpijske staze».

U ovom vremenu se u Sarajevu, na služenju đačkog roka u Školi za rezervne oficire, nalazio i Gregor Klančnik, poznati slovenački smučar od kojeg je ostalo njegovo sjećanje. «Za vrijeme služenja đačkog roka – sjeća se Klančnik, došao sam do ubjeđenja da Sarajevo sa svojom okolinom ima izvanredne mogućnosti za razvoj zimskog sporta, da su tu zime sa dosta snijega i da se već rađa organizacija smučarstva. Bio sam ubijeđen da će tu nastati važan zimski centar…»

Iz Mojstrane – nastavlja Gregor, koja je onda bila selo sa najviše državnih prvaka, putovalo je nas devet, a među nama bio je i 12-godišnji Janez Polda, koji je poslije rata postao skakač svjetskog formata. Janez nikada nije putovao tako daleko , pa je zbog toga živo posmatrao okolinu, i u vozu, na cijelom putu, stajao kraj prozora. Vodila nas je poznata sportašica Minca Rabičeva.

Prije početka prvenstva u Sarajevu je bila velika parada. Sa skijama na ramenima išli smo glavnom ulicom grada sve do Vijećnice, a pločnici su bili puni svijeta. Popodne smo vozom otišli na Pale, a iz Pala pješke sa rancima, skakačkim i trkačim smučkama na ramenima na Jahorinu. To je u to vrijeme i u Sloveniji bilo normalno, jer smo i na Pokljuku 18 kilometara nosili svu opremu. Na Jahorini smo imali na raspolaganju samo jedan planinski dom «Romaniju». Start trčanja na 18 km. je bio ispod doma, a skakaonica je bila izgrađena u blizini oficirskog doma. U skokovima je pobijedio Franc Palme, drugi je bio Albin Jakopič, a ja sam bio treći. Poslije skokova pobijedio sam u klasičnoj kombinaciji i tako postao državni prvak za 1937. godinu. Za mene je Prvi slet jugoslovenskih smučara i Prvo državno prvenstvo u Bosni i Hercegovini bio veliki događaj. Sva takmičenja u klasičnim disciplinama su realizovana bez žalbi. U alpskim disciplinama je bilo svađa, ali to nije umanjilo razvojni polet kojeg je sarajevski slet dao smučarstvu Jugoslavije.» – priča Gregor Klančnik.

Jedan od bosanskohercegovačkih učesnika sleta je bio i Murat Jažić, preteča sportske familije Jažić sa Širokače.

Prva žičara na Jahorini, tzv. Cvijanova žica (ime dobila po Golijanin Cvijanu iz sela Zabojsko na južnoj Jahorini, koji je nadzirao ulazak skijaša u korpu i rad žičare), je izgrađena i puštena u promet 29.11. 1952. godine, i vozila je od iznad hotela «Jahorina» (ispod Rajske doline) do vrha Gola Jahorina.

Poslije nje, 1965. godine, izgrađena je žica «Poljice» od bivšeg Doma armije (današnji hotel Rajska dolina) do vrha Šator. Nakon njih izgrađene su žice Prača (71. godine), Ogorjelica (80. godine) i Skočine (82. godine).

Dominacija skijaša iz Slovenije u vremenima bivše države Jugoslavije je bila neupitna. Prva nada da će se neko van Slovenije približiti skijaškoj eliti pojavila se 1965. godine, kada je junior Dejan Gašić na Jahorini napravio sjajan rezultat u spustu u usporedbi sa tada neprikosnovenim seniorima Petrom Lakotom i braćom Klinar. Na žalost, moj školski drug Dejo nije izdržao napore stroge i tada vrlo opasne škole Toni Zajlera (tri zlatne medalje 1956. godine, na OI u Kortini d׳ Ampeco) u Austriji.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća investicije u Bosni i Hercegovini se usmjeravaju u gradnju objekata stacionarnog turizma na bosanskohercegovačkoj obali Jadrana (Neum), banjskih lječilišta, a provodi se i akcija gradnje hotela u svakoj općini u Bosni i Hercegovini.

Po dobivanju Zimskih olimpijskih igara ZOI ’84 u Atini 1978. godine, investicije se usmjeravaju u gradnju zimsko-sportskih centara na planinama Jahorina, Bjelašnica, Igman, Vlašić… , a provodi se i akcija 100 ski liftova u Bosni i Hercegovini.
Iz političkih razloga, sa ciljem ublažavanja zavisti bosanskohercegovačke provincije prema Sarajevu, grade se ski liftovi u sto općina Bosne i Hercegovine, koji su potom bili slabo održavani, a velika većina nikada nije ni profunkcionirala zbog nezainteresiranosti lokalnih vlasti.

Heroji Bjelašnice, Jahorine i Igmana iz vremena ZOI ׳84 (alpsko skijanje za muškarce i žene i nordijske discipline) su sportske legende Babina i Štinjeg Dola na Bjelašnici, Rajske doline na Jahorini kao i Velikog i Malog polja na Igmanu.
U najatraktivnijoj alpskoj disciplini spustu pobjednik je bio amerikanac Wiliam Bil Johnson sa prosječnom brzinom od 104,5 km na sat i rekordnim vremenom na Bjelašnici od 1:45,59. Drugi je bio švicarac Peter Mueller, a treći austrijanac Anton Steiner.

U disciplini veleslalom predosjećalo se da se sprema nešto veliko.

Tog dana, temperatura zraka je izmjerena -15º C ali je Bjelašnica bila okupana suncem. Pred trideset hiljada gledalaca na Štinjem dolu i milijardu gledalaca širom svijeta, uz TV ekrane, pobjedio je švicarac Max Julen, drugi je bio Jugosloven Jure Franko, a treći austrijanac Andreas Wenzel. U tim trenucima na Bjelašnici je postalo vruće. Boris Strel je bio peti, a Bojan Križaj deveti. Oficijelni spiker se nije čuo.

U disciplini slalom prvo i drugo mjesto su podijelili amerikanci, braća Phil i Steve Mahre, a treći je bio francuz Didie Bouvet.

Na Jahorini su vozile žene na stazama: spust – 1965 m 547 m (Michela Figini, SVI ); veleslalom – 1332 m 337 m (Debbie Armstrong, USA); slalom – 557 m, 180 m (Paoletta Magoni, ITA).

Pred 30.000 gledalaca na takmičenju na 70-metarskoj skakaonici, pobjedio je Jens Weissflog (GER), drugi je bio Matti Nykanen (FIN), a treći Jari Puikkonen (FIN).

To je tek bio uvod u veliki spektakl. Raspoloženje je bilo nezaboravno. Gorenjci su sa malim harmonikama i trubama bodrili Ulagu, Dolara i Bajca, a kada bi oni skočili ispod očekivanja nastavili bi pjevati. Ovo je dobže – vikao je neki Čeh. Ovo je još više dobže – vikao je Čeh nakon ponude burekom.

Na 90-metarskoj skakaonici pred 80.000 gledalaca i svjetskim TV auditorijumom sa skokom i rekordom skakaonice od 116 metara, pobijedio je finac Matti Nykanen i time postao heroj smučarskih skokova ZOI ’84. Drugi je bio Jens Weissflog, a treći Čehoslovak Pavel Ploc.

Fantastično, fantastično… ponavljao je pobjednik.

„Publika je bila fer i bodrila je takmičare da postignu što bolje rezultate” rekao je Vajsflog.
„Sve je bilo izvanredno, skakaonica, vrijeme, a naročito ova divna publika” rekao je trećeplasirani Pavel Ploc, učenik proslavljenog Jiržia Raške, olimpijskog pobjednika iz Grenobla 1968. godine – zabilježili su kroničari iz tog vremena.

Heroj Zimskih olimpijskih igara ZOI ׳84 nije bio muškarac, već mlada dama Maria, iz Finske. Maria Lisa Hamalainen iz maloga grada Simple u Finskoj je osvojila četiri medalje i to tri zlatne (u trčanju na 5,10 i 20 km) i jednu bronzanu u trci štafeta. Taj podvig joj je jednoglasno donio krunu i proglašena je “snježnom kraljicom” olimpijskih igara u Sarajevu.
U 10,01 sati, obavljena je ceremonija proglašavanja “snježne kraljice” XIV ZOI ’84 na zaleđenom platou Igmana koji nije navikao na kraljevska radovanja.
Snježna kraljica je umjesto krune, na glavi imala trorogu plavo-bijelu laponsku kapu i umjesto žezla podignute drvene skije.

Nakon havarije velike kabinske žičare u Salcburgu (Austrija) u EU je zakonodavstvo koje regulira tu oblast veoma pooštreno. EU je 2000. godine, donijela smjernice i direktive o žičarama na osnovu tzv. CEN tehničkih standarda
Žičare na bosanskohercegovačkim planinama su relativno bezbjedne. Izuzetak su predstavljale žičare na Jahorini, što je Vlada RS-a uočila i uložila kapitalna sredstva u rekonstrukciju “žica”. Svojevremeno su žičare na Jahorini ponuđene poduzetnicima na tzv. dokapitalizaciju ali nije bilo zainteresiranih ulagača. Grube računice pokazuju da se ulaganja u žičare na bosansko-hercegovačkim planinama ne mogu isplatiti u razumnom vremenskom periodu. Odmah nakon investicije na Jahorini, Vlada RS se elegantno ogradila od budućih odgovornosti i usvojila (NS RS 26.01.2010) Zakon o javnim skijalištima kojim se uvodi odgovornost ski centara za sve propuste u radu, a posebno u bezbjednosti žičara, ski-liftova kao i reda na skijalištima. U vremenima koja su pred nama, bez nove politike razvoja planinskih centara biće veoma teško pratiti visoke EU tehničke standarde, posebno za rad žičara. Zimski centri EU imaju obavezu da svake dvije godine skidaju sajle i šalju ih na veoma skupa testiranja. Centri tu obavezu rješavaju na taj način da stare sajle (2 godine) jednostavno zamijene novim.