Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Bitna pretpostavka za stvaranje turističkog proizvoda čine “priče”, vezane u određenim dijelovima, za turističko mjesto, a koje na jednostavan i shvatljiv način mogu kod potencijalnog posjetioca da isprovociraju poželjnu dozu radoznalosti koja opet može opravdati posjetu tom mjestu. Adekvatna «priča», boravak turiste čini sadržajnijim i kvalitetnijim.

Srebreničko Podrinje (srednjovjekovna Argentina) sa centrom u antičkoj Domaviji (kraj Srebrenice) je lokalizirano kao područje antičke Argentarije. Tu je bilo i sjedište glavnih rudarskih prokuratora za cijeli prostor rimskih provincija Dalmacije i Panonije.
Grad Srebrenica i obližnje selo Sase su bili glavna rudarska središta i u srednjem vijeku. Srebrenica se spominje 1376. godine, kao prometno trgovačko središte Franjevački samostan u Srebrenici se spominje u dubrovačkim spisima već 1425. godine. Po njemu je bosanska franjevačka vikarija dobila naziv “Bosna srebrena – lat. Bosna Argentina”.

Đuro Dragišić je rođen u Srebrenici između 1446 – 1448.godine, gdje je primio prvu naobrazbu i stupio u franjevački red. Vjerovatno je bio potomak bosanske vlastele, braće Dragišića, kojima je kralj Stjepan Tomaš 1446. godine, obećao da neće dirati u potvrđene im zemlje i gradove.

Osmanlije osvajaju Srebrenicu 1462. godine, nakon čega bosanska vlastela prihvata novog gospodara.
Mladog i nadarenog Đuru, franjevci, koji su imali stalnu vezu sa svojim starješinom u Rimu upućuju 1464. godine, u Italiju na dalje školovanje. Zahvaljujući obitelji de Salviatis iz Firence koja ga je primila u svoje redove, Đuro izučava filozofiju i teologiju, a u Parizu i Britaniji teologiju.

O njegovom porijeklu mogao bi govoriti i grb na naslovnoj stranici njeogovog djela De natura Angelica (Firenca 1499) koje se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku i spada među najljepše primjerke inkunabula (knjige štampane prije 1.500 godine). Tu je pored slike franjevca koja bi mogla predstavljati samog Dragišića, grb firentinske obitelji de Salviatus i drugi grb sa dvjema prekriženim medvjeđim šapama koji bi po mišljenju hrvatskog heraldičara Bartula Zmajića, mogao biti grb obitelji Dragišića.
Postoji i drugi grb kojim se Dragišić služio kao nadbiskup Barlete na kojem je štit razdijeljen na dva dijela: u desnom je grb obitelji de Salviatis, a u lijevom ruka koja okomito drži grančicu sa tri ljiljanova cvijeta.

Dragišić se sam predstavljao kao Georgius de Srebrenica, Georgius de Argentina ili Georgius Benignus (Đuro dobri).

“O Đuri Dragišiću, franjevcu, rodom iz Srebrenice u Bosni, istaknutom teologu, filozofu, humanisti i govorniku napisano je više posebnih stranih i domaćih rasprava, a u domaćim i stranim enciklopedijama i leksikonima posvećeno mu je više ili manje prostora. Bio je profesor teologije i filozofije u Urbinu, Firenci, Pizi i Rimu, bio je provincijal toskanske franjevačke provincije, biskup u gradu Cagli kod Urbina, nadbiskup Barlette, sudionik na V Lateranskom koncilu…, poznate su njegove tijesne veze sa kardinalom Bessarionom, sa vojvodom od Urbina Federikom de Montefeltro, sa Medičejcem Lorenzom “Veličanstvenim” i njegovim sinovima, sa plemićima de Feliicis iz Urbina, a naročito sa plemićima de Salviatis iz Firence koji su ga primili u svoje redove.

Novopronađeni dubrovački dokumenti njegove veze sa Dubrovnikom i Srebrenicom znatno i bitno proširuju” – Zdravko Šundrica, Tajna kutija Dubrovačkog arhiva, Zagreb/Dubrovnik 2008.

Zdravko Šundrica, arhivist, teolog, znanstvenik, najbolji poznavatelj Dubrovačkog arhiva u drugoj polovici XX stoljeća (umro 1995), ostavio je iza sebe brojne neobjavljene radove. Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku je objavio (2008) izbor neobjavljenih radova pronađenih u njegovovoj ostavštini. U radu pod nazivom “Đuro Dragišić i Dubrovnik” Zdravko Šundrica je zabilježio da se Dragišić u našoj literaturi javlja kao Juraj, Đorđe ili Đuro. On je zadržao ime Đuro, jer ime Georgius, pod kojima se Dragišić javlja u dokumentima u Dubrovniku, odgovara imenu Đuro.

Prvi put Dragišić boravi u Dubrovniku od rujna (septembra) do listopada (oktobra) 1487. godine, nakon povratka iz Svete Zemlje iz koje se vraća sa rukom sv. Ivana Krstitelja. U strahu da je smrtno bolestan Dragišić ruku povjerava plemićima Nikoli Buniću i Bartulu Gučetiću sa zakletvom da mu ako ozdravi ruku vrate ali je dubrovčani prisvajaju.
Sačuvane su molbe Dubrovačkoj vladi, za povrat moći, od strane firentinske vlade, Lorenca “Veličanstvenog”, dvije molbe pape Inocenta VIII pa i sultana Bajazita.

Drugi put Dragišić boravi u Dubrovniku nakon nekoliko pisama dubrovačkog Senata koji piše Dragišiću u Srebrenicu (1491) sa pozivom da dođe u Dubrovnik u svrhu okončanja neugodnog spora.
Firentinci 10. svibnja (maja) 1491. godine, pišu pismo sultanu Bajazitu sa molbom da posreduje kod Dubrovčana da im vrate lijevu ruku sv. Ivana Krstitelja. Firentinci mole sultana Bajazita da se svojim imenom i ugledom založi za njih čime bi vječno zadužio grad Firencu, čiji je najveći zaštitnik sv. Ivan Krstitelj.
Vjeruje se da je Đuro u rodnoj Srebrenici (1491) radi tog pisma kojega je osobno donio bosanskom paši da ga proslijedi dalje.
Dragišić iz Srebrenice u kolovozu (avgustu) 1491. godine, odlazi u Dubrovnik i napokon prihvata rješenje spora nakon kojega moći sv. Ivana Krstitelja ostaju u Dubrovniku gdje se i danas čuvaju u moćniku dubrovačke katedrale.

U vremenu velike pobune naroda u Firenci u studenom (novembar) 1494. godine, Dragišića su, kako sam pripovijeda, opljačkali i skupa sa njegovim gospodarima Medičejcima nakon 11 dana provedenih u okovima, protjerali iz Firence. Dragišić je tada “otišao… u Srebrenicu, gdje je našao neke srodnike”.

Nakon 3 godine Dragišić je opet u Srebrenici “što zbog žestine neprijatelja (bijeg iz Firence) i što iz ljubavi prema srodnicima pohrlio natrag u domovinu i tu bio tuđinac braći svojoj i stranac sinovima majke svoje” – piše Dragišić. Naglasivši da je domovinska ljubav najjača, on to pobliže objašnjava: “Po prirodi smo, naime, poneseni našim djetinjstvom i prisiljeni voljeti mjesta gdje smo kao djeca lazili”.

Treći put je Dragišić u Dubrovniku u koji dolazi, spletom životnih okolnosti opet iz Srebrenice, od veljače (februara) 1496. godine, do druge polovice svibnja (maja) 1500. godine, kada ga Dubrovačka vlada objeručke prihvata, oduševljena njegovim propovjedničkim i predavačkim sposobnostima. Na njegova vrata u Dubrovniku su često kucala mlada ali i starija vlastela željna znanja. Vrijeme kada je naš čovjek, Đuro Dragišić iz Srebrenice, prenosio tadašnja dostignuća znanosti iz firentinskog kulturnog života u skromno dubrovačko podneblje vjerovatno je da se nije u Dubrovniku ponovilo ni prije ni poslije. Vođene su teološke i filozofske rasprave u dubrovačkoj katedrali u kojima su sudjelovali članovi 33 dubrovačke vlasteoske obitelji, nadbiskup sa kanonicima i svećenstvom, učeni dubrovački građani ali i mnogi znatiželjni pučani. Sudionici su postavljali pitanja i izražavali sumnje, a Dragišić je odgovarao. Učenici i slušaoci Dragišića od kojih su neki ostavili duboke tragove u dubrovačkoj književnosti i nauci su posebno spomenuti. “Bio je prisutan i moj Đore Držić, pameću i ugledom krasan”. Dragišić spominje i Gučetića, Ranjinu, Crijevića, Pucića, Bunića… sa epitetima “suptilni”, “marljivi”… Đuro Dragišić iz Srebrenice je svojim djelom “De natura angelica” (štampan u Firenci) u kojem zanosno govori o Dubrovniku i Dubrovčanima i pisanjem Odbrane Savonarole (na poticaj grada Dubrovnika) u tadašnjem svijetu pronio slavu Dubrovnika više negoli ijedan pravi Dubrovčanin – Z. Š., Tajna kutija dubrovačkog arhiva.

Dobro je poznat, u svjetskoj historiji, život i sudbina dominikanca Girolama Savonarole (1452/98), kojega je Martin Luther smatrao pretečom reformacije, propovjednika, borca za humanističke ideale, revnosnog reformatora crkve, koji je ustao protiv opće moralne dekadencije, pokvarenosti klera i samoga pape Aleksandra VI. Njegov opravdani protest ugušen je na vješalima, a tijelo je spaljeno 23. svibnja (maja) 1498. godine.

Dragišić je ranije bio poznat po odbrani kardinala Besariona od napada Grgura iz Trapezunta na području Platonove nauke, vojvode Francesca della Rovere koji je na smrt ranio kardinala Alidosija i Njemca Johannesa Reuchlina u pitanju biblijske knjige Talimuda.

Niko u Evropi, tog vremena, nije smio ustati u odbranu napadanog Savonarole. To je učinio samo Dobri Đuro iz Srebrenice, reda Male braće, čime je stekao najveći ugled ne samo kod savremenika nego i kod budućih naraštaja. Svjestan delikatnosti posla koji ga izlaže opasnim neugodnostima i “baca u ruke zavidnika i klevetnika” Dragišić priznaje da se boji ali se ipak prihvata pera. Tekst odbrane Savonarole ima 22 lista i štampan je u travnju (aprilu) 1497. godine, u Firenci. To nije spasilo Savonarolu ali mu je ta odbrana morala biti od utjehe u njegovim zadnjim trenucima.

Glasoviti Marselio Ficino (umro 1499) je zapisao: “Poznajete mog Đura Dobrog… Njemu se, dakle, javite, ako kakvo zavijanje vukova čujete. Taj će prejaki Đuro, koji je ponekad i ogromnog zmaja probo, lako rastjerati sve vukove”.

Dobri Đuro iz Srebrenice je umro 1520. godine, kao nadbiskup Barlette sa rezidencijom u rimskoj kuriji.

Novopronađeni dubrovački dokumenti proširuju saznanja o Dobrom Đuri iz Srebrenice i njegovom djelu ali ne kao sadržaj puke hronike, već kao izvor novih nadahnuća današnjih fratara, a koja izviru iz djela velikih pređašnjih fratara.

Opći sabor Franjevačkog reda održan 1997. godine, izabrao je sebi moto: Memoria et prophetia, sjećanje i proroštvo. Tim se činom namjeravalo govor o prošlosti staviti u službu sadašnjosti odnosno budućnosti…- fra Petar Anđelović, Fratar i njegova Bosna.
Današnjim govorom o prošlosti u službi sadašnjosti, odnosno budućnosti, mladi fratri potiču izvor novih nadahnuća sa zakletvom “Bosanski franjevci – vjerni Bogu, vjerni Bosni” u kojoj Bosna nije nadnacionalna smjesa više nacija ili kultura već civilizacijski proces koji traje stoljećima.

Franjevački samostani u Bosni i Hercegovini stoljećima čuvaju arhivsko blago.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini želi u dvadesetak franjevačkih i jednom trapističkom samostanu učiniti dostupnim sačuvano muzejsko blago ali i prošlost Bosne i Hercegovine.

Bosanski franjevci, koji slave sedamsto godina od dolaska na naše prostore nesporno predstavljaju jedan od najvećih kulturnih turističkih brendova države Bosne i Hercegovine.

Specijalistički eko turistički programi postaju prepoznatljivi bosansko-hercegovački turistički proizvod. Najskuplja ponuda turističkih agencija je upravo ona koja se dodiruje sa duhom tzv. alternativnog turizma. Broj pristalica u svijetu ubrzano raste, naročito među mladim ljudima, koji ne žele da budu pasivni promatrači već akteri i sudionici različitih poduhvata. Više pročitajte u kolumni ‘BH rafting’

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Naziv čamac potiče od turske riječi čam (jela). To je plovni objekat manjih dimenzija.

Izvorni raft za korištenje na rijekama je drvena mreža (splav) onakva kakvu je opisao književnik Mark Twain u slavnom djelu „The Adventures of Huckleberry Finn“. U II Svjetskom ratu korišteni su gumeni desantni čamci i čamci za spašavanje od raftova na napuhivanje.

Poslije rata splavari počinju da koriste ove vojne čamce za spuštanje niz rijeke. Rekreativno spuštanje takvim vojnim čamcima Velikim kanjonom na rijeci Kolorado je postalo popularno od 1960. godine.

Valja reći da je rekreativno spuštanje rijekom Unom postalo takođe popularno tih godina. Prva organizirana Unska regata je održana 1964. godine, i sa pravom se može reći da su rekreativna spuštanja rijekama kao i upotreba gumenih čamaca, organizirano počela na rijekama Kolorado i Una.

Osamdesetih godina napravljeni su rafting čamci sa šupljim dnom.

Rafting je događaj u prirodi koji traži aktivno učešće i praćenje uputa skipera. Programi koji se nude za tržište u Bosni i Hercegovini su potpuno bezbjedni i ostavljaju snažan dojam na učesnike i ostaju u dugom sjećanju.

Poslije posljednjeg rata na rijeci Uni, Vrbasu, Drini, Tari, Neretvi… je nastala ekspanzija rafting klubova i danas (2010) djeluje oko 30 rafting firmi (nezvanično znatno više). Rafting događaj osim što je rekreacija i avanturistička aktivnost na otvorenom, je i pokret za očuvanje rijeka i prirode uopšte.

Izuzev rijeke Save (do Brčkog) koju Bosna i Hercegovina dijeli sa Hrvatskom ni jedan tok u Bosni i Hercegovini nije plovan. Naše rijeke nisu velike ali ni naša zemlja Bosna i Hercegovina nije velika.

Rijeka Una čini okosnicu novoproglašenog NP Una i jedna je od najljepših rijeka u Bosni i Hercegovini i susjednoj Hrvatskoj sa kojom je dijeli. Dužina rijeke je oko 212 km. Izvire (450 m.n.m.) u Hrvatskoj u blizini Donjeg Lapca ispod Plješevice. Veoma hladna izvorska voda izbija velikom snagom na izvoru i nakon dvadesetak metara dalje pravi prvi slap.

Ime Una, kao i imena drugih rijeka u Bosni i Hercegovini, seže u maglovita vremena prahistorije.

Zbog plodne zemlje i lakog pristupa vodi, oko rijeke Une živi preko 700.000 ljudi.
Vode Unca i Une do Martin Broda imaju kvalitet planinske rijeke.

U naselju Martin Brod (spomenik kulture pravoslavni manastir Rmanj) Una pravi prve velike slapove i sve do Bihaća teče dinarskim smjerom. Kvalitet vode popravljaju podzemne vode i kraška vrela.

Rafting na Uni obično počinje iz Kulen Vakufa, bajkovitog naselja na vještačkom riječnom otoku, ispod prahistorijske utvrde Ostrovice, pa preko Ripča, Bihaća do Bosanske Krupe.

U ponudi je više pansiona i motela od Kulen Vakufa na jugu preko Bihaća do Bosanske Krupe na sjeveru i nekoliko hotela kategorije 3*. Rijeka Una sa okolnim pritokama je odredište ribara iz Evrope pa i svijeta.

Rijeka Tara izvire ispod Komova na visini od 1.250 m i ima tok dug oko 150 km, a za potrebe raftinga je plovna 94 km sa mnogo bukova od kojih su najpoznatiji Brštanovački, buk Borovi, buk Ćelije, buk Crvene Stijene… Težina vode po međunarodnoj klasifikaciji je III do V stepena.

Start raftinga je obično u mjestu Đurđevića Tara, ispod mosta dugog 154 m i visokog 135 m.

Kanjon Tare je dug 78 km i jedinstvena je pojava po svojoj dubini 1.000 – 1.300 m.
Kanjon je upisan na listu Svjetske prirodne baštine – UNESCO i zbog svoje divlje prirode je nenastanjen.

Na crnogorskoj strani kanjon je zaštićen kroz nacionalni park Durmitor, a na bosanskohercegovačkoj strani nema titulara zaštite (još jedan kuriozitet koji nije na čast Bosni i Hercegovini) jer nacionalni park Sutjeska se ne proteže na rijeku Taru !?

Nacionalni park Durmitor je nosilac turizma Crne Gore i na njemu država Crna Gora gradi imidž „Prve ekološke države u Evropi“.

Splavarenje rijekom Tarom je nastalo kao posljedica eksploatacije šuma u slivu rijeke i spuštanja balvana do Šćepan Polja i Broda na Drini.

Na rijeci Tari prvi specijalni gumenjaci su se pojavili 1985. godine, nakon što su ih poslije spuštanja niz rijeku ostavili francuski turisti – prirodnjaci. U tim vremenima tvornica gumenih čamaca RIS iz Gradačca je proizvodila najveći gumeni čamac «Maestral 5», koji je primao 4 osobe i nije mogao bezbjedno prevesti turiste niz Taru. Tvornica danas proizvodi rafting gumenjake za 8 osoba.

Rijeka Neretva je duga oko 225 km i najvećim dijelom (203 km) protiče kroz Bosnu i Hercegovinu. Poznata je po svojoj smaragdno zelenoj boji. Tok rijeke je veoma nastanjen: Ulog, Oblast Bjelimića sa Glavatičevom, Konjic, Jablanica, Mostar, Čapljina, Počitelj… i raspolaže sa sjajnim turističkim potencijalima. Cijeli tok rijeke je prepun kulturnim i prirodnim vrijednostima.

Prije nekoliko godina jedna amerikanka je upitala načelnika općine Konjic, gospodina Emira Bubala: “Čime bojite ovu rijeku” ?

Nakon posljednjeg rata na gornjem toku rijeke Neretve je nastala ekspanzija rafting klubova i danas (2010) djeluje zvanično 10 rafting firmi (nezvanično oko 15). Pojava raftinga kao turističke atrakcije na gornjem toku rijeke Neretve radikalno je promijenila imidž tog regiona ali i Bosne i Hercegovine u cjelini.
Gornji tok rijeke Neretve od izvora do Konjica je nesporna prirodna vrijednost u čijim kanjonima, klisurama i strmim padinama se nalaze staništa koja se nazivaju refugijumi. Veoma stare vrste koje na njima žive su od najvećeg značaja za biodiverzitet Bosne i Hercegovine, a time i globalni biodiverzitet. Te vrste su označene kao relikti.

Valja reći da je voda rijeke Neretve u čitavom toku još uvijek relativno čista za razliku od vode rijeke Bosne. Neretvu valja čuvati, a rijeku Bosnu valja liječiti.

Rafting na Vrbasu ima bolju eko-turističku asocijativnu vrijednost od raftinga na Neretvi ispod Mostara. Ipak, rafting na Vrbasu ima lošu eko turističku ocjenu, zbog lošeg kvaliteta vode uzrokovanog akumulacijom Bočac u gornjem toku rijeke. Vještačka akumulacija Bočac na Vrbasu je potpuno neupotrebljiva za razvoj turizma i negativni uticaj brane na kvalitet vode u Vrbasu je nesporan. Goran Pastir, predsjednik Upravnog odbora Rafting kluba „Kanjon“ iz Banja Luke kaže: „Vrbas nudi četiri raft rute, prva od srednjevjekovnog grada Zvečaja do Karanovca duga je pet kilometara, druga Ada-Karanovac duga je 11 km, ruta Krupa na Vrbasu – Karanovac duga je 14 km, na najduža je Bijeli buk – Karanovac i iznosi 21 km“.

Rijeke na kojima se vozi rafting u Bosni i Hercegovini su Una, Neretva, Vrbas, Tara, a povremeno i Drina, Krivaja…

Valja reći da je na Vrbasu održano Svjetsko prvenstvo u raftingu 2009. godine, što je poklonike eko-turizma u Bosni i Hercegovini dovelo do euforije.

Rafting Ponuda u Hrvatskoj

Kupa teče iz nacionalnog parka Risnjak. Za rafting ima dovoljno vode samo u proljeće i za vrijeme jakih kiša.

Dobra ima imidž raft vožnje slično kao i Vrbasa ispod Bočca i Neretve ispod Mostara. Brane i akumulacije u gornjem toku rijeke osiguravaju vodu tokom vršne proizvodnje struje.

Mrežnica obiluje slapovima između kojih je mirna. U gornjem toku je moguć kanjoning.

Korana nastaje u Plitvičkim jezerima. Rafting moguć samo pri topljenju snijega i za vrijeme jakih kiša.

Zrmanja obilije vodom takođe samo u proljeće. U ostalom dijelu godine plovidba je moguća samo manjim plovilima i kajacima.
Plovidba Krkom u gornjem dijelu parka je moguća zahvaljujući pritoki Butišnici koju kontrolira brana.

Vode Cetine se tunelom usmjeravaju prema obali do elektrane pa u prirodnom kanjonskom koritu nema vode. Pomor ribe u Cetini u ljetnim mjesecima je najčešće uzrokovan niskim vodostajem i povećanom temperaturom rijeke.

I to je sve sa čime raspolaže eko-turistička raft ponuda Hrvatske.

Rafting ponuda u Srbiji

Rafting na Ibru dužine 25 km počinje na ušću rijeke Studenice i Ibra, a završava se ispod grada Maglića. Nude se vožnje dionicama od 11 i 18 km.

Rafting na Limu se vozi ispod Zlatibora, a završava na domaku Prijepolja. Spust traje oko 3 sata i nudi se kao turistička atrakcija Zlatibora.

Rafting u Sloveniji i Crnoj Gori

Predsjednik Rafting saveza Slovenije mag. Janko Tavčar je napravio komparativnu analizu raftinga u Sloveniji i Crnoj Gori koju prenosimo u skraćenoj verziji.
“Iz podataka Rafting saveza Slovenije vidljivo je da su oko 70.000 turista bili učesnici raftinga (2007) u Sloveniji. Najviše (oko 25.000 turista) bilo je na Soči, gdje se niz rijeku spušta 14 domaćih i 5 stranih agencija.Slijede Sava Dolinka i Kupa sa po 10.000 gostiju. Savinja sa 8.000 gostiju, Sava Bohinjka sa 6.000, Sava sa 5.000, Krka sa 2.000 itd.

To su samo učesnici raftinga, a kajak i kanu turista je bilo takođe oko 70.000 osoba.

U proteklih deset godina utopilo se 20 osoba, što je 2 osobe u prosjeku godišnje. Uzroci su različiti, od odabira lošeg čamca, loše sigurnosne opreme, podcjenjivanje nivoa rijeke, precjenjivanje veslačkog znanja, nepoznavanje destinacije, nesvjesnost lošeg zdravlja. Među utopljenicima prednjače strani državljani. Valja reći da ni jedan od utopljenih nije bio u čamcu sa skiperom sa položenim ispitom.
Važeču dozvolu RZS ima oko 150 rafting vodiča koji na žalost voze tek polovinu gostiju. Koncesije za ulaz i izlaz sa vode su zasad regulisani samo na rijeci Soči. Međuopštinskim sporazumom su regulisali mjesta za ulaz i izlaz, gdje se može voziti, koja mora biti visina vode, tarife u bodovima za grupe čamaca, kazne, nadzorstvo i ostalo. Pravilnik se izvodi već nekoliko godina i dao je dobre rezultate. Novac prikupljen na taj način upotrijebljen je za postavljanje informacijskih tabli, za izgradnju sanitarija, pristupa vodi, parkirališta, opremu informacijskog portala i sl.

Rafting turizam u Crnoj Gori bazira se na entuzijazmu i prirodnim ljepotama, a nema šire potpore sredine. Ocjenjujem (Janko Tavčar) da se najveći broj gostiju vozi rijekom Tarom, a zanemaruje se ljepota ostalih rijeka. Njih ima barem deset koje su nesporno ljepše od prosječne rijeke za rafting u Evropi. Šansa tih rijeka je u višednevnom aktivnom odmoru gosta koji bi uz Taru da proba još ponešto kao što je planinarenje, veranje, mountain biking, canyoning, trekking i sl. Valja znati da je moto savremenih mladih gostiju Carpe diem (iskoristi dan), pa bi uz jednosatni spust Bukovicom pogledali i neku špilju, te se biciklom vratili na polazište, a poslijepodne bi se spustili u kanjon Nevidio. Uz to ide i noćenje, ishrana, prodaja opreme, obuće, odjeće, suvenira, a sve to zajedno podiže nacionalni bruto proizvod. A šta fali crnogorskoj agenciji da to izvede ? Upoređujući djelatnost raftinga u Crnoj Gori sa organiziranjem raftinga na rijekama Inn, Isere, Lieser, Salza, Dora Baltea, Noce, Verdun, Bala… stanje je veoma loše. Neophodan je akcioni plan rafting djelatnosti u Crnoj Gori.

Rafting u Sloveniji je na zavidnom nivou što dokazuje i 6 naslova svjetskih prvaka (1995-2000), 16 izvedenih državnih prvenstava sa po 6 do 14 utrka (1991-2006), 40 sportskih klubova, koji su više ili manje aktivni. Kao reprezentacija učestvujemo na svim svjetskim i evropskim prvenstvima i evropskom rafting kupu za klubove – zaključuje mag. Janko Tavčar, predsjednik Rafting saveza Slovenije

Proizvodnja električne energije izgradnjom brane je temeljna pozitivna posljedica.
Da li ima drugih pozitivnih posljedica koje bi nastale bez namjere graditelja brane? Očigledno je da ih nema.

Koje su negativne posljedice? Zauvijek izgubljena prirodna vrijednost. Zbog posljedice erozije tla zauvijek izgubljen biljni i životinjski svijet rijeke. Veoma niska cijena otkupa nekretnina. Nema znatnog zapošljavanja (nakon izgradnje brana) zbog visoko sofisticirane tehnologije i automatizacije. Oscilacije vode, isparenja i neugodni mirisi onemogućavaju turističku ponudu. Upitan uzgoj ribe po kaveznoj tehnologiji. Hladna voda sa turbina rashlađuje donje tokove. Alge, trave na dnu jezera cvjetaju na površini. Nepovratno izgubljen kvalitet vode procesom truljenja.
Gradnja termoelektrana za razliku od hidroelektrana potiče razvoj i zapošljavanje.
Proizvodnja električne energije u termoelektranama potiče razvoj drugih pomoćnih djelatnosti kao što su razvoj rudarstva koje traži brojnu radnu snagu. Otpadnom parom iz termoelektrana je moguće zagrijavanje gradova uz veoma povoljne cijene…
Višedecenijska zabrana gradnje na rijekama (Neretva, dolina Krivaje…) donijela je ogromnu štetu.

Država slabo ili nikako ne naplaćuje obeštećenja za potopljene teritorije u Bosni i Hercegovini od Republika Hrvatske i Srbije (Buško jezero, akumulacije na Drini…). Kraško tlo i potencijalna opasnost od zemljotresa (Bosna i Hercegovina se nalazi u zoni stalnih zemljotresa) su realne opasnosti koje niko odgovoran ne može osporavati. Hiljade ljudi koji svake godine pohode gornji tok rijeke Neretve koristeći objektivno neorganiziranu ponudu raftinga, kajakaštva, sportskog ribolova, kampovanja ali i drugih pratećih usluga, teško su oštećeni postojećom „tridesetogodišnjom zaštitom i zabranom“ gradnje na ovom području.

Nepovratno je izgubljeno vrijeme za investiranje i ulaganje u turističku infrastrukturu naprimjer u gornjem toku Neretve zbog neshvatljive zabrane gradnje još iz 1981. godine, koja se poštuje do dan danas. Bosna i Hercegovina je takođe izgubila ogromni prihod koji bi razvojem takvih djelatnosti bio stvoren. Država BiH je zvanično zaštitila tek deseti dio svjetskog prosjeka zaštite prirodnih vrijednosti (0,5% zaštićene teritorije u BiH – svjetski prosjek oko 5%), a oko dvadeseti dio od prosjeka Evrope (oko 10% evropskog teritorija je zaštićena priroda).

Prema podacima Svjetske turističke organizacije – WTO, klijentela u eko turizmu prosječno dnevno potroši 283 € na dan, dok je klijentela u konvencionalnom turizmu (klijentela koja koristi hotele za odmor, luksuzne hotelske resorte i kruzere…) spremna potrošiti maksimalno 158 € na dan.

Ako zanemarimo podatak da skoro 75% eko- turista potroši između četiri i osam hiljada € na putovanju, a da ih 26% potroši više od 8.000 €, da na jednoj destinaciji u prosjeku provedu šest dana i baratamo sa umanjenim veličinama, računica finansijskog prometa koje je ostvarila Slovenija (zemlja koja ne predstavlja turističku silu) u prošloj godini samo na raftingu i kajak/kanuu bi bila slijedeća:

70.000 osoba na raftingu + 70.000 osoba na kajak/kanu (u Sloveniji) x 6 dana (prosjek boravka eko turiste 6 dana) x 283 € (prosjek potrošnje eko turiste) računica kaže da je ostvareni prihod oko 470 miliona KM samo na ovoj djelatnosti godišnje u Sloveniji.

Ukupno u Bosni i Hercegovini djeluje oko 25 registriranih raftera . Ako dodamo još koju nespomenutu agenciju, broj ne prelazi 30-35 rafting firmi u državi. To je manje nego u Sloveniji, ali ne znatno manje. Firme u prosjeku raspolažu sa pet, šest velikih rafting čamaca, radi prihvata grupe gostiju na bazi jednog autobusa, sa pripadajućom opremom (kacige, prsluci, vesla, neoprenska odijela…).

Ako pretpostavimo da cca 30 raft firmi raspolaže minimalnim kapacitetom za cca 50 posjetilaca (baza jedan autobus), računica pokazuje da je to maksimalni dnevni kapacitet od 1500 posjetilaca koje je moguće prevesti u jednom danu na rijekama Bosne i Hercegovine.

Shodno pretpostavljenoj računici, maksimalan broj turista u sezoni bi mogao biti:
1500 turista na dan x 150 dana u sezoni (pet mjeseci)……..= 225.000 turista
Ako se poslužimo hotelskim parametrima, optimalna popunjenost kapaciteta bi bila oko 60%, a minimalna ispod koje se ide u neizvjesno poslovanje bi bila oko 25% popunjenosti kapaciteta tokom sezone.

Napokon, pretpostavljeni broj (225.000 turista) od maksimalno mogućih turista na raftingu na rijekama Bosne i Hercegovine u jednoj raft sezoni uz popunjenost kapaciteta od 30% tokom sezone iznosi oko 67.500 turista.

Ovaj broj potvrđuju i istraživanja časopisa “Lijepa naša Hercegovina” u broju 2 – prosinac 2006. godine.

Po izjavama samih raftera oko 80% ukupno prevezenih turista na raftingu, čine stranci, a to dakle iznosi oko 54.000 stranih turista na raftingu u toku jedne sezone.

Iskustva turističkih agencija sa eko-turistima koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu su da se prvi dan provede u smještaju i upoznavanju sa destinacijom. Drugi dan turisti provedu u razgledanju okolnih gradova. Treći dan eko-turisti posjećuju planine i često voze planinske bicikle. Četvrti dan turisti su na raftingu. Peti provedu u kupovini i zabavi, a šesti dan je priprema za odlazak. To se u potpunosti uklapa u prosječan boravak eko-turiste na jednoj destinaciji.

Minimalni finansijski promet ostvaren od turističke rafting atrakcije u Bosni i Hercegovini bi iznosio:

283 € (prosječna potrošnja eko-turiste) x 4 dana boravka u Bosni i Hercegovini (Evropski prosjek šest dana) x 54.000 turista (minimalan broj turista i to samo stranih posjetilaca, izračunat na osnovu postojećih raft kapaciteta) račun iznosi preko 120 miliona konvertibilnih maraka godišnje (61,128.000 €).

Ovoj računici neko može da zamjeri da su strani gosti ustvari u većini stranci, koji se nalaze na radu u Bosni i Hercegovini. Ako bi to bilo tačno, onda bi prosječna potrošnja u toku jedne godine bila neuporedivo veća od obračunate. Koja koncesiona nadoknada može da donese ove pare koje danas djelujući “na crno” donosi djelatnost eko turizma na rijekama Bosne i Hercegovine.

Osnovna pretpostavka za razvoj eko turizma u nekom regionu je namjena prostora, koja je bitan faktor zaštite investicije u turizmu. Sukobljavanje turizma i neke druge privredne djelatnosti u određenom prostoru podrazumijeva prednost turizma, zato što on nije nepovratni potrošač prirodnih vrijednosti.

Nema tog razvoja i zapošljavanja koji je na štetu ekologije, kulturnih i prirodnih vrijednosti. To je samo alibi za drastične destrukcije resursa. Nema tog „razvoja“ i novih radnih mjesta za koji bi u današnjem svijetu i pri današnjoj racionalnoj pameti vrijedilo žrtvovati navedene vrijednosti.

Razvojna politika planine i njenih vodotokova je razvoj turističke ponude, korištenje nesumnjivih elektroenergetskih potencijala rijeka i vodotokova, bolje upravljanje relativnim šumskim resursima, uspostavljanje veze sa stanovnicima koji žive uz rijeke i na planinama ali i čuvanje brenda Bosne i Hercegovine kao zemlje velikih prirodnih vrijednosti.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

U današnjoj državi Bosni i Hercegovini nema monumentalnih sakralnih građevina ili ruševina crkvi iz srednjeg vijeka, kao što je to slučaj u Srbiji i Makedoniji ili na zapadu u Hrvatskoj. Dok su na istoku građeni monumentalni manastiri, a na zapadu katedrale, na teritoriji današnje države Bosne i Hercegovine takvih građevina, u srednjem vijeku, nema. Istovremeno bosansko feudalno društvo srednjega vijeka je bilo evropskog tipa. Dvorovi kralja i vlastele su bili uređeni po uzoru na evropske.

Jesu li možda grobovi pod stećcima bili sveta mjesta oslobođenih duša… Je li svaki takav grob bio nebeski Jerusalim, mjesto izbavljenih?

Opće je poznato da su uz pripadnike Crkve bosanske u tim stoljećima na tlu današnje Bosne i Hercegovine živjeli katolici i pravoslavni i da su vršili uticaje na kretanje političkih pitanja. Iz ovoga se zaključuje da su nekropole sa stećcima služile svim stanovnicima zemlje, bez obzira na njihov vjerski karakter.

Spomenička baština Bosne i Hercegovine je davno prešla granice ovih prostora i oplemenila civilizacijske tekovine svijeta. Najveći hrvatski književnik Miroslav Krleža je zabilježio: “Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke…

Interesantno je da je postavljajuci izložbu “Istorija na tlu Jugoslavije od praistorije do danas” u Parizu, koja je kasnije obišla svijet, Miroslav Krleza kao centralnu figuru stavio bosanski stećak. Na insistiranje srpskog lobija da to bude freska “Beli anđeo” rekao je da je izvor te kulture dalje od naših prostora i da se njom mogu dičiti drugi. Na primjedbe hrvatskog lobija zašto ne ikona iz neke od katedrala u Hrvatskoj odgovorio je isto, da je centar i izvor te kulture negdje drugdje a stećak ima samo Bosna i Hercegovina i niko više na svijetu (izuzev rubnih područja, uz BH granicu, u današnjim državama, Srbiji, Crnoj Gori i Južnoj Hrvatskoj – primjedba Z.B.). Moto izložbe je ipak bila figurina iz Lepenskog vira na Dunavu.

Krleža i ornamentiku stećaka (1954 god) tumači kao nesrazmjerno velike ruke. “… Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku za Aheront – u ritualu rimskoga pozdrava – uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobraćajaca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice, što nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava – tko bi to znao i mogao da kaže? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoće da posvjedoče pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vijekovima.

Najstarija vjerovanja vezana su za sunce, zvijezde i mjesec i njegove mijene. Smatralo se da mjesec sa svojim postajanjem i nestajanjem simbolizira smrt, ali istovremeno nadu u uskrsnuće.Manihejci su polumjesec smatrali nebeskim lađama na kojima se duša (zvijezda) diže u nebo.

Sunce, polumjesec i zvijezda su česti motivi naše narodne pjesme:»Kune mi se suncem i mjesecom i Danicom, njegovom sestricom…» - Bešlagić.
U djelu «Razgovoru ugodnom» Andrije Kašića – Miošića se kaže: «Bosanska arma jest jedan štit i na njemu polumisica i jedna zvizda…» Jedan od najčešćih simbola na stećcima su sunce, polumjesec i zvijezda.

«Kod nekih naših građana pojava polumjeseca na stećku i nehotimično asocira na polumjesec kao islamski amblem, pa je potrebno napomenuti da je polumjesec kod naših Muslimana došao sa Osmanlijama, a da su ga oni preuzeli od Vizantije nakon osvajanja Carigrada»- Š. Bešlagić.

Herodot (484-424 pne), najstariji poznati historičar na svijetu, u trećoj knjizi – «Talija», bilježi da je persijski car Kambis II, kada je osvojio Egipat (525 pne), dao da se iz grobnice izvadi balzamirani leš kralja Amasisa II i naredio da ga batinaju, izbodu, počupaju kosu i na kraju spale. Na taj način je izvršio svjetogrđe, jer nije bio običaj da se mrtvaci spaljuju. Kambis je u Egiptu napravio još mnogo nedjela, a najveće od svih je bilo ubijanje svetog teleta Apisa. “Vi maloumnici, zar su vam to bogovi od mesa i krvi, koji se boje željeza” – vikao je Kambis, rugajući se svetinjama i običajima.

Nedugo poslije, dok je skakao na konja, zabode mu se vlastiti mač u list noge. Ranjen isto onako kako je on sam ranio egipatsko božanstvo Apisa, Kambis umire od sepse. Nasljednik, kralj Darije I dijeli Persiju na 20 satrapija (pokrajina), kojima su upravljali lokalni vladari, koji su imali pravo na specifične zakone, propise, tradicije i elitu. Vladajući od Indije, Malom Azijom, Arabijom, Kiprom, Etiopijom, Libijom…, dosljedno poštujući Kirov zakon (Kirov cilindar-539 pne, prvi pisani dokument o ljudskim pravima u historiji svijeta), Persijanci više nikada nisu dirali tuđe običaje i svetinje. Taj običaj, vremenom je postao kulturološka odrednica cijelog tog dijela svijeta.

Milenij i stoljeća kasnije, novi stanovnici Male Azije, turska plemena, primaju islam od Arapa, kuhinju, fes, polumjesec sa zvijezdom… od Grka, prihvataju i kulturološku odrednicu tog dijela svijeta – da se tuđe svetinje i običaji ne diraju.

Običajima iz dalekih vremena poslije cara Darija pogodovala je svakako i pojava islama, koji priznaje prethodne poslanike i monoteističke religije za koje smatra da vuku isti korijen iz božije objave. Muslimani su monoteisti kao jevreji i hrišćani. Muslimani vjeruju da se Kur´an, kao i Tora i Evanđelje, temelji na ploči ispisanoj arapskim jezikom, koja je u Bogu u nebu. Muslimani vjeruju u poslanike, ne samo u poslanika Muhammeda a.s., nego i u poslanike odnosno proroke Biblije, Ibrahima a.s., tj. Abrahama, Musaa a.s., tj. Mojsija, Adema a.s., tj. Adama, Isa a.s. tj. Isusa… Vjeruju u anđele, raj, pakao i Sudnji dan. Muslimani vjeruju da su anđeli božji posrednici i služe mu štiteći ljudska bića, prenoseći njegove poruke…

Osvajanjem srednjovjekovne države Bosne srušena je posljednja značajna država na Balkanu. Osmanlije zatiču jedinu multikulturnu zemlju u Evropi u kojoj su jedni uz druge živjeli pripadnici pravoslavne i katoličke crkve, te Crkve bosanske. Islamsko vjersko iskustvo u Bosni i Hercegovini se zasniva na učenju i praksi hanefijske pravne škole. Sljedbenici ove škole se nazivaju «ljudima samostalnog mišljenja» koji tumače islam kao vjeru razuma, čiji se postulati mogu dokazati općeprihvaćenim naučno utvrđenim istinama i u tom smislu odbacuju svaki vjerski fundamentalizam kao slijepo pridržavanje zakona.

Mnogi potomci bosanskih feudalaca se uključuju u spahijsku organizaciju nove države što je bila posebna specifičnost u cijelom Osmanskom carstvu.

Veliku kulturološku odrednicu od vremena perzijskog cara Darija, da se tuđe svetinje ne diraju, donosi sultan Mehmed II Al Fatih, koji franjevcima bosanske vikarije izdaje 28.5.1463. godine, na polju Milodraž kraj Kiseljaka Ahdnamu (Ugovor) kojom potvrđuje prava na slobodno ispoljavanje vjere, imanja crkve, a vrhovnu arbitažu Porte (pravo direktnog obraćanja sultanu u slučaju nužde) potvrđuje skidanjem vlastitog ogrtača kojim ogrće gvardijana fra Anđela Zvizdovića.

Ogrtač i Ahdnama sultana Mehmeda II se i danas čuva u franjevačkom samostanu Duha svetoga u Fojnici. Ukoliko je sačuvani ogrtač originalan, to je jedan od najstarijih sačuvanih tekstilnih predmeta u BiH (uz brokat kralja Tvrtka II koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu).

Ahdnama sultana Mehmeda II Al Fatiha

On (Bog) je pomoć.
Mehmed, sin Murad-Hanov, vazda pobjedonosni!
Zapovijed časnoga, uzvišenoga sultanskog znaka i svijetle tugre osvajača svijeta, jest slijedeća:
Ja, sultan Mehmed (dajem) na znanje cijelom svijetu (puku i odličnicima) da su posjednici ovog carskog fermana, bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovijedam:
Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve.
Neka (mirno) stanuju u mom Carstvu. A oni koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni.
Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima.
Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemirava, ni njih ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u moju državu da im je dopušteno. Budući da sam spomenutima milostivo dao ovu carsku Zapovijed, kunem se slijedećom velikom zakletvom:
Tako mi stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja i tako mi sedam musafa (svetih knjiga) i tako mi našega velikog Poslanika i tako mi sablje koju pašem, niko neće protivno učiniti ovomu, što je napisano, dok ovi budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj Zapovijedi.
Pisano 28. maja u taboru Milodraž – Dženana Čaušević, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2005. godine.

Sačuvana je i bujruntija (pismena zapovijed pašina ili valijina) Skender-paše iz 1486. godine, bosanskim fratrima i fra Anđelu lično, pisana bosančicom, koja je potvrđivala pravnu osnovu življenja, ali i pravo na vjeru.

“Sačuvane srpske freske u Bosni i Hercegovini, izuzev Dobruna i Rmnja, izreda se stavljaju u osmanlijski period. Čak se poslije obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, podižu nove crkve i manastiri i pored toga što se obnavljaju stari.” – Zdravko Kajmaković, «Zidno slikarstvo u BiH».

Bilo kako bilo, Ahdnama data prije skoro 550 godina je primjer koji Evropa nema u svojoj historiji. Ahdnama se sa pravom može smatrati pretečom evropske Povelje o ljudskim pravima.

Naseljavanje Jevreja na Balkan započinje još za vrijeme grčko-perzijskih ratova, nastavlja se u rimsko doba, a posebno snažan talas doseljavanja sefardskih Jevreja pada pod kraj XV i početak XVI stoljeća
Sefardski Jevreji, nakon izgona iz španske postojbine 1492-96. godine, masovnije dolaze na Balkan, a potom u Bosnu i Hercegovinu. Najveći centar na ovim prostorima im je bilo Sarajevo, gdje je bila sinagoga (1581) i sjedište rabina. Pred II svjetski rat u Sarajevu je izgrađen treći po veličini jevrejski Templ u Evropi. Veoma važan podatak je da Jevreji u Sarajevu i drugim gradovima u BiH, nikada nisu živjeli u posebnim getima (odvojenim kvartovima). Sarajevsko Staro jevrejsko groblje je jedinstveno u svijetu po neuobičajeno oblikovanim spomenicima i drugo je po veličini i važnosti u Evropi, poslije groblja u Pragu.

Priča o rav (nadrabinu) Moši Danonu i desetorici jevrejskih prvaka je priča o Sarajlijama i upravljačima Bosnom (1819) kada je možda po posljednji put “Fetha Fatihova” potegnuta kao argument u odbrani hrišćana i jevreja. “Odnosi i prilike u Sarajevu prve polovine XIX stoljeća, bili su i bit će predmetom različitih analiza, ali moguće je i bez velikog mozganja zaključiti, da su tadašnje Sarajlije, mada im maslo nije bilo vazda za ramazana, osvjetlale obraz i imale ljudske i građanske kuraži da se odupru jednom od istaknutijih neprijatelja njihovog/našeg grada, Mehmed Ruždi-paši” – Valerijan Žujo, priča o Mehmed Ruždi-paši.

Propašću Osmanskog carstva propadaju i mnoge kulturne, a posebno kulturološke tekovine sačuvane milenijima iz starih vremena na širokim prostranstvima bivše imperije. Britanija u XIX stoljeću, nakon vjekovne osmanske uprave, predaje najsvetiji prostor u islamskom svijetu (uz Jerusalim) Meku i Medinu u Arabiji, pustinjskom šeiku Saudu, čiji je halim, tumač islama, izgradio svoj pristup islamu (vehabizam). Pronalaskom nafte Saudijska Arabija postaje moćna zemlja sa još moćnijim zaštitnicima.
Slika svijeta se mijenja. Slobode ljudi se sužavaju. Moje kolege po godinama se mogu sjetiti Kabula, glavnog grada Afganistana (koji je 70-tih godina, u vremenu kralja Dauta, bio nezaobilazna stanica hippya na putu za Katmandu u Nepalu), u kojemu nije bilo žena sa pokrivenim licem. Valja se sjetiti i Teherana, glavnog grada tada moćnog Irana, u vremenu šaha Reze Pahlavija. Širenje islama u USA i zemljama EU je zaustavljeno.

Šta je to što je impresioniralo prve moderne turiste koji su u Bosnu i Hercegovinu počeli pristizati željeznicom od 1882. godine?

Svakako je to bila divlja priroda, visoke planine i duboki kanjoni ali i fascinantna kulturna baština i zajednice katolika, pravoslavnih, jevreja i muslimana koje su ostale stoljećima sačuvane zahvaljujući jedinstvenoj kulturološkoj i vjerskoj toleranciji osmanske imperije.

Od početka XX stoljeća, u regionu je stvarana lažna slika o Bosni i Hercegovini i Sarajevu u kojem su stanovnici u latentnom sukobu. Toj slici je svakako kumovao atentat na Austro-Ugarskog prestolonasljednika Ferdinanda i suprugu Sofiju, koji se zbio 28. juna 1914. godine, u Sarajevu, što je bio povod za početak Prvog svjetskog rata.
Od tada pa do danas, nema modernog turiste koji je posjetio grad, a da nije posjetio mjesto atentata koji je označio početak prvog ratnog vihora u svijetu (Prvog svjetskog rata), i tako će biti i u budućnosti.

Polumilenijska tradicija suživota različitih vjerskih zajednica u Sarajevu, ranjena je fašističkim projektom (1941-45) u Drugom svjetskom ratu, kada je mučeno pa ubijeno ili stradalo u fašističkim kazamatima preko 11.500 građana Sarajeva, od toga najvećim dijelom građana jevrejske nacionalnosti.

Tradicija suživota je još teže ranjena, uz posljedice raseljavanja, fašističkim projektom u posljednjem ratu (1992-95), na kraju XX stoljeća, kada je od neselektivnog bombardovanja i pucanja po gradu i na linijama opsade, ubijeno hiljade Sarajlija, svih nacionalnosti (13.968 osoba, a nestalo 725 ljudi – M.Tokača).

Akademik Abdulah Sidran na novinarsko pitanje (Koliko je ostalo od one zemlje koja je bila “srce” Jugoslavije?), odgovara: Bosna i Hercegovina nije bila “srce Jugoslavije”, nego jedna od njenih ravnopravnih federalnih jedinica, država, ono što je bila i bivala prethodnih hiljadicu godina. Od 10. i 11. vijeka, u kojima je vizantijski carevi i istoričari Konstantin Porfirogenet i Ivan Kinamos pomenuše kao “zemljicu Bosnu”, bansku državu “koja nikome nije podložna nego sama sobom upravlja”, preko ozbiljnog evropskog srednjovjekovnog kraljevstva, pa zasebnog “ejaleta” u okviru osmanskog, i zasebne pokrajine (“corpus separatum”!) u okviru habzburškog carstva. Nije nastala udruživanjem prethodno postojećih faktora (entiteta!), nego, kako se to u srednjem vijeku kazivalo, “po Božijoj volji”. Zato je nedopustiva analogija između nje i Jugoslavije, i onaj propagandni trik: ako nije mogla opstati Jugoslavija, ne može ni Bosna i Hercegovina.

Vidljivo je, kroz historiju Bosne i Hercegovine, da je svaki oblik fašizma, pogromi na vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj… osnovi, uvijek nalazio, kao i svugdje u svijetu, domaće izvođače radova.

Da je napad na multikulturno biće države Bosne i Hercegovine još uvijek u toku, vidljivo je na devastiranom Spomen parku Vraca (spomenik žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata koji je konačno devastiran tek nakon rata) i po tome što nema (čak ni u idejnom projektu) spomenika civilnim (multikulturnim) žrtvama fašističkog terora u Sarajevu iz posljednjeg rata.

Uvjeren sam da će antifašistička svijest tihe većine, prije ili kasnije, prepoznati „domaće izvođače radova“ i sačuvati staru zajednicu BH naroda.

Bilo kako bilo u posljeratnim godinama u Sarajevu, turisti se vode po ratnim linijama okolo grada i u „Ratni tunel spasa“ i to će takođe biti i u budućnosti.

Ono što se ne smije prešutiti („vrlim pitcima“) o ratu, pri turističkoj interpretaciji historije grada, već valja reći („brzi odgovor dati“), da u čitavoj historiji grada Sarajeva nikada nije zabilježen sukob između njegovih stanovnika na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Pogromi na vjerskoj ili u novije doba na nacionalnoj osnovi su uvijek bili inicirani i vođeni izvana.

Bosna i Hercegovina je mala evropska zemlja velike tradicije gostoljubivosti i mirnog suživota različitih konfesionalnosti čiji su stanovnici kroz historiju pružali, kada je bilo vrijeme za to, oružani otpor svakom fašizmu (pojam univerzalan za čitavu historiju BiH) krajnje nesrazmjeran veličini svoje države i koji su kao takvi dali veliki doprinos evropskoj civilizaciji. Koliki je taj doprinos vjerovatno je da nećemo moći izmjeriti prije nego što Evropa (ali i Bosna i Hercegovina) bude spremna da napiše zajedničku historiju svojih naroda.
U Evropi su veoma popularni turistički itinereri ratnim fortifikacijama iz raznih vremena.

Turistička promocija rata i ratnih posljedica u Sarajevu kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, bez istovremene interpretacije velike tradicije suživota BH naroda, je žalosna ideja i u turističkoj promidžbi je potpuno neupotrebljiva.

Piše: Zoran Bibanović

Brend je osobenost turističke destinacije koja je čini različitim od drugih. Brend pomaže da zemlja bude zapamćena po osnovnim karakteristikama svoga identiteta. Ono što je veoma važno jeste da je ta osobenost trajna kategorija. Iako smo mi zainteresirani za brendove Bosne i Hercegovine sa turističkog stanovišta, vrijednost brenda se odražava i na sve druge poslovne sektore u državi. Tako naprimjer ako je priroda jedan od ključnih dobara Bosne i Hercegovine onda ona poboljšava imidž raznih prehrambenih proizvoda, drvnih proizvoda ili flaširane vode koja je direktni produkt prirode. Od ključnog značaja za svaku zemlju je da se identificiraju osnovne karakteristike identiteta koje obuhvataju različite privredne sektore i koje se mogu primjeniti u marketinškim aktivnostima bilo kojeg sektora.
U dokumentu “Brendiranje BH turizma i strategija marketinga koji je pripremila (2008.) Agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih država, odnosno gospodin Tom Buncle, identficirana su 4 ključna dobra Bosne i Hercegovine i to:
Priroda
Gostoljubivost
Kulturno nasljeđe
Aktivnosti na otvorenom

Ali i mnoge evropske destinacije nude mješavinu prirode, kulture i ljubaznih ljudi. Po čemu se onda Bosna i Hercegovina može izdvojiti koristeći se ovim relativno svuda prisutnim dobrima?

Odgovor leži u identificiranju jedinstvenih elemenata ovih dobara koji će se potom koristiti kao osnov za strategiju brendiranja, stalno i na odgovarajući način prezentirati ciljnoj publici prilkom promocije.
Unutar četiri velika dobra Bosne i Hercegovine pokušaću, na revijalan način, da spomenem neke od ključnih elemenata turističke promocije (brendove) navedenih dobara bez ambicije da ih klasificiram. Važno je napomenuti da spomenuti brendovi često nisu i turističke atrakcije nego samo turistički resursi. Da bi turistički resurs postao turistička atrakcija koja se kao turistički proizvod može ponuditi na tržištu onda on mora da bude dostupan, infrastrukturno opremljen, sa utvrđenim radnim vremenom i sa utvrđenom “turističkom pričom” odnosno interpretacijom. Tako u našem slučaju turističke atrakcije nisu naprimjer: Kozija ćuprija, Spomen park Vraca, Staro jevrejsko groblje, kanjoni, planine, životinjski i biljni svijet (ako nisu dostupni pogledu), rudarska prošlost (izuzev jedinstve zbirke rudarskih alata u samostanu sv. Katarine u Kreševu)…

Priroda
Posljednje mjesto divljine u Evropi pruža se od NP Sutjeska na istoku, preko Zelengore i izvora rijeke Neretve do Glavatičeva i Konjica na zapadu i od olimpijskih planina Jahorine i Bjelašnice na sjeveru , preko Treskavice, Visočice, kanjona rijeke Rakitnice (dužine oko 20 km. i dubine oko 800 m), Crvnja, Prenja, Čvrsnice i Vran planine na jugu. Gornji tok rijeke Neretve čija je voda u dužini od skoro sto kilometara pitka, je jedinstvena rijeka u Evropi.
Olimpijske planine okolo Sarajeva.
U slivovima rijeka Une, Vrbasa, Bosne, Drine i Neretve, posebno u kanjonima, klisurama i strmim padinama nalaze se staništa biljki koja se nazivaju refugijumi. Ova staništa su bila utočište mnogim biljkama i životinjama tokom ledenog doba. Veoma stare vrste koje na njima žive su od najvećeg značaja za biodiverzitet Bosne i Hercegovine, a time i globalni biodiverzitet. Te vrste su označene kao relikti.
Kanjon rijeke Tare (Svjetska baština – UNESCO) koji BiH dijeli sa Crnom Gorom, jedan od najdubljih i najljepših kanjona u svijetu.
Perućica je jedna od nekoliko prašuma u Evropi (1.291 ha). Dolina je smještena između vrhova Maglić (2.386 m.), Široka Točila (2.297 m.), Badanj (2.242 m.), Studenac (2.294 m.) na istočnoj granici BiH.
Rijeke ponornice kao što je Trebižat sa slapovima (Kravice…) je jedna voda, a pet rijeka sa pet imena: Ričina (čiji je izvor na 900 m n/v) – Vrljika – Tihaljina – Mlade – Trebižat ulijeva se u Neretvu u Strugama kod Čapljine na visini od 9 m m/v. Slični hidrološki sustavi su i u istočnoj Hercegovini gdje voda izvire pod jednim imenom, a potom ponire i izvire pod drugim nazivom (Zalomka – Buna). Valja znati da je rijeka Trebišnjica u Popovom Polju najveća ponornica na svijetu.
Pećine – posebno pećina Vjetrenica u selu Zavala – Popovo polje.

Sastavni dio brenda prirode je životinjski i biljni svijet. Iako se u Bosni i Hercegovini rijeđe može vidjeti vuk ili medvjed nego u drugim zemljama regiona ipak bogatstvo flore je uporedivo samo sa onom u tropskim i subtropskim predjelima. U Bosni i Hercegovini se ukrštaju dvije velike florne oblasti: mediteranska i euro sibirska, a prodire i treća irano turanska florna oblast.

Bosna i Hercegovina je puna slikovitih predjela koji su rijetko nastanjeni. Hrana i piće su takođe dijelovi brenda prirode.
Proizvodi sa bosanskohercegovačkim brandom: pića proizvedena od dvije autohtone vinove loze Žilavka i Blatina, sirevi livanjski, travnički, trapist… gatački kajmak, romanijski sir u kriškama…jogurti, surutke i mlijeko sa geografskim porijeklom… proizvodi od hercegovačkog duhana…bosanski gonič – pas Barak, pastirski pas Tornjak, bosanski konj, bosanska krava (Buša), ovca Pramenka, hercegovački magarac… hercegovački zvončić, bosanska perunika…kuharstvo…

Gostoljubivost
Duboko ukorijenjena tradicija gostoljubivosti u Bosni i Hercegovini vidljiva je kroz gostoljubivost u planinskim selima, u tradiciji razgovora uz kafu, u kulturi razgovaranja kao i u praznoj šoljici kafe postavljenoj za nenadanog gosta.
Obilazak turbeta “Sedam braće” uz običaj davanja priloga, sa željom za sreću i zdravlje najbližih, simbolizira vjerovanje sarajlija u dobre ljude “evlije”. Tradicija podrazumijeva i običaj davanja priloga u obližnjoj katoličkoj crkvi sv. Ante i Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

Takvoj tradiciji davanja priloga iz starih vremena svakako je pogodovala pojava islama, koji priznaje prethodne božije poslanike i monoteističke religije za koje smatra da vuku isti korijen iz božije objave.
Tradicionalni način davanja priloga, koji se zadržao do dan danas, simbolizira jedinstveno poštovanje stanovnika grada prema drugim konfesijama ali i ukazuje poštovanje prema komšiji, a to je nešto što je jedinstveno u svjetskim okvirima.
Element “gostoljubivost” je moguće promovirati kroz realan, vidljiv običaj, “poželi želju za dobro drugome i ona će ti se ispuniti”, kroz posjetu turbetima Sedam braće, franjevačkoj crkvi Svetog Ante i Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji..
Postoji opasnost da ova tradicija vremenom isčezne, ali se nadamo da se to neće desiti i da će to ostati bitna karakteristika stanovnika Kantona Sarajevo.

Kulturno nasljeđe
Sve zemlje imaju historiju i kulturno nasljeđe ali Bosna i Hercegovina ima raznoliku kulturnu baštinu. U Bosni i Hercegovini su se udružile kulture juga i sjevera Evrope, istočnog i zapadnog hrišćanstva, islama i judaizma ali i velike imperije svijeta.

Prahistorijske staze i rimske ceste; trgovinska Povelja (1189) bosanskog bana Kulina dubrovniku; Ahdnama (Ugovor iz 1463. godine) sultana Mehmeda II Al Fatiha koja se čuva u samostanu Svetog duha u Fojnici je preteča evropske povelje o ljudskim pravima; Stari Grad Sarajevo, jedinstveni spomenik multireligioznosti u svijetu; Kuršumli medresa u Sarajevu je nesporni kulturni brend cijele države Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeroispovijest. Gazi Husrev-beg pokreće rad prve Visoke vjerske škole (1537) koja je bila u rangu evropskih fakulteta i u kojoj se osim teologije izučavalo pravo i filozofija. Istovremeno utemeljuje jednu od najstarijih biblioteka u Evropi. Biblioteka se vremenom uvećavala otkupom privatnih zbirki knjiga i rukopisa; Stari utvrđeni gradovi širom Bosne i Hercegovine koji po pravilu potiču još iz prahistorije i kojih je prije dolaska osmanlija bilo preko 350 u Bosni i Hercegovini; Velika svjetska zagonetka stećka, najvećeg kulturnog brenda Bosne i Hercegovine su raznovrsni isklesani reljefni motivi. Do sada niko nije uspio objasniti porijeklo i značenje tih motiva. Tajna bosanskohercegovačkog nadgrobnog spomenika- stećka je najzamršenije pitanje domaće historiografije po pitanju geneze i karaktera «crkve bosanske»; Sarajevska Hagada, neprocjenjiva jevrejska i svjetska baština; Staro jevrejsko groblje u Sarajevu, drugo po značaju i veličini u Evropi (poslije groblja u Pragu); Bosanskohercegovačka rudarska prošlost i proizvodnja zlata, srebra, gvožđa, olova… Stare duhaonice (kovačnice) u selu Očevije koje su zadržale stari način proizvodnje željeza iz XIV ili početka XV stoljeća sa lijepim primjerima stambene arhitekture, su muzej na otvorenom. Poslije posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini u selu Očevije djeluju tri prastare (srednjovjekovne) kovačnice koje vode tri kovača oženjena za tri sestre; Najveći graditelj u historiji Otomanskog carstva, je bio neimar Sinan, koji je u našim krajevima sagradio ćupriju na Drini u Višegradu, upisana na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO. Sinanova tri učenika su sagradili most u Mostaru (Hajrudin) (Svjetska kulturna baština – UNESCO), te džamiju Aladža u Foči i Ferhadija u Banja Luci (u fazi rekonstrukcije nakon rušenja u posljednjem ratu); Stari grad Jajce, kandidat za upis na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO sa vodopadom rijeke Plive (21 m) za koji se vjeruje da je jedan od 12 najljepših vodopada na svijetu…

Opća skupština Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu UNESCO se sastala od 29. septembra/rujna do 17. oktobra/listopada 2003. na svojoj 32. sjednici i donijela Konvenciju o zaštiti svjetske nematerijalne kulturne baštine.
Uzimajući u obzir duboko uvriježenu međuovisnost nematerijalne kulturne baštine i materijalne kulturne i prirodne baštine…
Prepoznajući da procesi globalizacije i društvene transformacije, uz uvjete koje stvaraju za obnovljeni dijalog među zajednicama, također dovode, kao i fenomen netolerantnosti, do ozbiljnih opasnosti gubitka vrijednosti, nestajanja i uništenja nematerijalne kulturne baštine, posebno zbog nedostatka izvora sredstava za zaštitu te baštine…
Uzimajući u obzir neprocjenjivu ulogu nematerijalne kulturne baštine kao činjenice u zbližavanju ljudi i osiguravanju razmjene i razumijevanja među njima… usvaja ovu Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine17. oktobra/listopada 2003.
Pred novim generacijama u Bosni i Hercegovini je stvaranje i uvećavanje liste prirodne, kulturne kao i nematerijalne kulturne baštine.

Bosna i Hercegovina je zemlja zagonetki, hipoteza i legendi.
Najveći turističko-promotivni BH brend je bosanskohercegovački srednjevjekovni nadgrobni spomenik – stećak, kojega nalazimo širom Bosne i Hercegovine i bliskom susjedstvu u 2.988 nekropola sa oko 67.000 stećaka. Komisija za kulturno naslijeđe priprema aplikaciju za upis stećka na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO.

Četiri velike svjetske tajne nalaze se u gradu Stocu na rijeci Bregavi: Tajanstveni crtež u pećini Badanj (star oko 15.000 godina), tajanstveni grad Daorson (spomenik 0 kategorije iz metalnog doba), tajanstveni spomenik – stećak i tajanstvene dubine poezije Mehmedalije Maka Dizdara, najvećeg pjesnika druge polovine XX stoljeća u Evropi.

Jedinstvene freske u svijetu nalaze se u crkvama u selima Zavala i Dobrićevo u Popovom Polju, koje je slikao zoograf Georgije Mitrofanović, primjenjujući vizantijski i italo-kretski stil slikanja.
Hercegovac, Georgije Mitrofanović je oslikao i istočni zid manastira Ostrog i trpezariju u manastiru Hilandar na Svetoj Gori, jedinstvenom u svijetu kombinacijom stilova fresko slikarstva.
Vizantijski stil fresko-slikarstva podrazumijeva slikanje četkom širim potezima, uglavnom bez detalja, a italo-kretski način fresko slikarstva je koristio kist. Georgije Mitrofanović je koristio oba stila, posebno italo-kretski stil za slikanje detalja lica i glave i po tome su njegove freske jedinstvene u svijetu.

Vjerovanje u jamskog duha patuljka Perkmana je veoma rašireno oko poznatih bosanskih rudnika Srebrenice, Kreševa, Fojnice, Ljubije, Mrkonjić Grada… U selu Sase u blizini Srebrenice zabilježeno je pričanje kod Bošnjaka da ima «divlji čovjek», pa kada nema nikoga da on udara čekićem. Perkman je patuljak i rudari su često na ulascima u rov nailazili na tragove njegovih stopa. U Fojnici i Kreševu predanje o Perkmanu je kao o patuljku koji se zadržava u rudarskim oknima i njegova pojava je znak rudarima da bježe, jer im prijeti nesreća. U okolini Ljubije i Mrkonjić-grada patuljak se prikazuje kao biće koje ne voli nečistoću i psovke u jami…

Sjajna eko-turistička priča, koja na žalost nije valorizirana, je hipoteza Roberta Salinasa Prajsa iz San Antonia u Teksasu, da je trojanski rat bio u Hercegovini. Kada je Prajs 1967. godine u potrazi za lokalitetom koji bi odgovarao Homerovim opisima Ilija došao u Bosnu i Hercegovinu, upoznao je ing. Aristida Vučetića iz Dubrovnika koji je mnogo ranije iznio hipotezu da Odiseja govori o mjestima na dalmatinskoj obali i otocima… Hipoteza o Odisejevim lutanjima kroz Jadran, danas živi u turističkim nautičkim vodičima u Hrvatskoj u kojima se ne zaboravlja da je Mljet Odisejev otok čarobnice Kirke, da je otok Hvar Odisejev otok Kiklopa, da je otok Ščedro Odisejev otok koza…

Hipoteza – Bosanska piramida Sunca u Visokom kraj Sarajeva. Da li je Bosna i Hercegovina civilizacijski izvor Evrope?

Tajanstvene kamene kugle se nalaze širom Bosne i Hercegovine. Općina Zavidovići je proglašena “Centrom kamenih kugli u BiH” i smatra se trećim nalazištem kugli u svijetu (nakon Kostarike i Meksika), a prvim u Evropi. U općini Zavidovići evidentirano je oko 60 kamenih kugli na jedanaest lokacija, a najveće i najpoznatije nalazište je u području Dubokog potoka, u prigradskom naselju Grab i broji 25 kugli. Za postojanje kamenih kugli u Bosni i Hercegovini se znalo od davnina i u narodu postoje razne priče o njihovom nastanku ali istovremeno tom fenomenu niko do nedavno nije pridavao neku naročitu pažnju.
Djelatnike u turizmu ne interesira porijeklo kugli (koje su svakako prirodni fenomen kao i naprimjer bazaltni stubovi u Irskoj za koje se vjeruje da ih je izgradio neki irski div) već njihova intrigantnost.

Bosna i Hercegovina baštini i dva nobelovca, travničanina, sarajevskog maturanta i doktoranta Ivu Andrića, dobitnika nobelove nagrade za književnost i sarajliju Vladimira Preloga, dobitnika nobelove nagrade za hemiju. Sarajevski šahovski klub “Bosna” je četverostruki prvak Evrope. Grad baštini najvećeg hvatskog pjesnika Tina Ujevića, ali i najvećeg pjesnika druge polovine XX stoljeća u Evropi, Mehmedaliju Maka Dizdara. Čuvena u regionu je sarajevska muzička pop i rock škola, ali je još čuvenija, i to u svjetskim razmjerama, sarajevska filmska škola. Ne postoji veliko svjetsko filmsko priznanje, a da ga sarajevski filmski reditelji nisu osvojili. Napokon region Sarajeva je turistička destinacija u kojoj su održane Zimske olimpijske igre.

Veličanstvena rudarska historija u Bosni i Hercegovini zaslužuje da se barem jedan dio rudnika u Kaknju «Stara jama», dijelovi željezare u Varešu ili neki drugi rudarski artefakt rekonstruira i osposobi za posjete turista. Legende o srednjovjekovnim rudarima Sasima u Bosni i Hercegovini i dobrom patuljku «perkmanu», ali i priče o podzemnim duhovima iz starobalkanskih i antičkih vremena su neprocijenjivo važni dijelovi bosanskohercegovačke eko-turističke «priče».

Aktivnosti u prirodi
Aktivnosti u prirodi pomažu jačanju prirodnog brenda Bosne i Hercegovine.
Brendovi BH aktivnosti u prirodi u funkciji turizma su planinarenje, zimski sportovi (alpsko i nordijsko skijanje, snowboarding, turno skijanje, sankanje…), kayak i canoe safari, rafting na rijekama, planinski biciklizam, splavarenje…
Ekstremni sportovi kao što su climbing, paraglajding, zmajarenje, ekstremno ronjenje, špiljarstvo, pustolovni pohodi… su odavno trendovi koji privlače brojne poklonike u potrazi za novim destinacijama.

Pojam ekstremni sportovi je postojao dok ih nismo lako naučili – kaže slovenac Miron, vlasnik restorana Plava voda u Travniku.
U našem dinarskom prostoru nesporno postoje sjajni eko-turistički potencijali. Velike površine pod pašnjacima i šumama omogućavaju razvoj posebnog oblika pješačkog turizma. Taj oblik eko-turizma ne zahtijeva velike investicije za razvoj. Potrebno je planski urediti staze i seoske puteve. Turističko pješačenje je izuzetno razvijeno u Evropi, a u našim poslijeratnim siromašnim godinama se nudi kao vid rekreacije koji može imati svijetlu budućnost. Svake godine oko 35 miliona ljudi u svijetu koristi odmor pješačeći nekim od eko-turističkih itinerera.
Razvojem pješačke rekreacije bi se na najbrži način turistički valorizirala široka područja BiH. Istraživanja pokazuju da se turisti najviše zanimaju za posjete već zaštićenim dijelovima prirode (NP, Parkovi prirode…). Zbog toga se prije zakonske zaštite obavljaju mnogobrojne organizacijske pripreme za prihvat budućih posjetilaca, u smislu obezbjeđivanja sigurnog boravka u zaštićenim prostorima.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Prvi trag banje koju su Heleni (Grci) nazivali baleneion ili thermae pronađen je na otoku Kreti (1800-1300 prije nove ere)
Zabilježeno je da je prije 2000 godina u Epidaurusu na Peloponezu djelovalo lječilište sa 120 soba.

Stari Rimljani su se kupali u javnim banjama koje su imale vrtove, šetališta, salone za razgovore, dvorane za predavanja, biblioteke, učionice za mladež (ephebeum), sobe za mazanje uljem, gostionice… Najveće i najraskošnije terme u Rimu su bile Karakaline terme koje su istovremeno primale preko 3.000 osoba, na površini od 118.000 m² i Dioklecijanove terme sa površinom od 131.000 m². Kupalo se i noću, uz rasvjetu – H. Kreševljaković, Izabrana djela.
Tragovi rimskih termi u Bosni i Hercegovini su pronađeni u Domaviji kraj Srebrenice, Stocu, Ilidži kraj Sarajeva, Gornjem šeheru kraj Banja Luke…
Propašću Rimskog Carstva propale su i tekovine visoke antičke kulture koje je u tim vremenima sačuvao samo Orijent.
Samo u onom dijelu Evrope koji su zaposjeli islamski vladari postojali su hamami (Pirinejski i Balkanski poluotoci).
Kordobski kalifat je svijet zadužio velikim ekonomskim i kulturnim tekovinama. Unijeli su vještačko navodnjavanje u zemljoradnji, donijeli u Evropu nove kulture biljaka (breskva, kajsija, narandža, pamuk, dud…), napredno stočarstvo (čuvene merino ovce), plemenite vrste konja, unaprijedili astronomiju, arhitekturu, filozofiju, muziku, medicinu, trgovinu, moreplovstvo… Sama Kordoba u tim vremenima je imala preko million stanovnika (300 džamija, 900 javnih kupatila, tridesetak sinagoga…). Maurski stil gradnje, pun sjaja i izrazite dekorativnosti (Alhambra…) i danas zadivljuje turiste u Španiji.
Crkva je rat protiv Kalifata proglasila za rat protiv nevjernika. Uvodi se španjolska inkvizicija (1483-1808) koja odmah vrši progon svih jevreja, pokatoličenih Arapa, a potom ostaje kao stravično sredstvo apsolutizma u Evropi.
Kroz cijeli srednji vijek pa sve do početka XIX stoljeća u kršćanskoj Evropi institut kupanja je bio zanemaren. Crkva nije volila pranje i kupanje. Kako je arapska i Osmanska vlast potiskivana, rušeni su hamami sa istim zanosom kao i džamije. U tim vremenima inkvizicija u Španiji je optuživala i dovodila na sud ljude za koje se sumnjalo da se kupaju.

Jevreji su iz Španije ponijeli ključeve svojih kuća koji se i danas čuvaju u mnogim jevrejskim familijama. U gradu Toledu u Španiji se čuva arhiva slavnog, mističnog, grčkog slikara, nazvanog El Greco (1541-1614) koji je nakon što je od gradskih vlasti dobio jednu jevrejsku kuću ipak uredno plaćao kiriju nekom Altarcu iz Sarajeva.

Osvajanjem srednjovjekovne države Bosne srušena je posljednja značajna država na Balkanu. Mnogi potomci bosanskih feudalaca se uključuju u spahijsku organizaciju nove države što je bila posebna specifičnost u cijelom Osmanskom carstvu. Mnogi pojedinci porijeklom sa naših prostora podižu razne zadužbine (vakufe). Dolaskom Osmanskog carstva koje je bilo civilizacijski sljednik Istočnog rimskog carstva dolazi i kultura stanovanja i grade se kuće pokrivene ćeramidom, sa pećima i javnim i kućnim kupatilima i prostorijama za dnevni boravak i spavanje. Voda sa Bistrika u Sarajevu je čunkovima dovedena do Gazi Isabegovog hamama još 1461 godine. Na tradiciji rimskih termi grade se javna kupatila hamami, kojih je ukupno bilo oko 56, a po kućama hamamdžici (kupatila). U Sarajevu je bilo po Kreševljakoviću sedam hamama. Po četiri su bila u Foči i Travniku, po dva u Mostaru i Banja Luci, a po jedan u ostalim mjestima: Srebrenici, Novoj Kasabi, D. Vakufu, Pruscu, Kupresu, Livnu, Duvnu, Jajcu, Jezeru, Varcarvakufu, Jasenovcu, Višegradu, Rudom, Čajniču, Ulogu, Nevesinju, Predolu, Stocu, Ljubinju, Cernici, Blagaju, Konjicu, Rogatici, Tuzli, Knežini, Visokom, Kostajnici, Gračanici, Počitelju, Prači, Bjeljini, Brčkom, Maglaju, Zvorniku, Ustikolini, Jeleču… Prvi hamam je sagradio Gazi Isa-beg prije 1462. godine, deset ih je podignuto u XVII stoljeću, tri u XVIII, a samo jedan početkom XIX stoljeća.
Grade se i prvi javni nužnici. Prvi je izgrađen 1526. godine, na Kovačima u Sarajevu, a zbog obaveze redovnog pranja prije vjerskih obreda, pored svake džamije gradila se i javna česma.
Valja reći da je stanje na selu uglavnom ostalo isto.

Hamami su služili koliko za kupanje onda isto toliko za društveni život i razonodu. Ulazna prostorija (čekaonica i garderoba) sa kupolom i vodoskokom u sredini se nazivala šadrvan (apodyterium). Kapaluk (tepidarium) je prostorija za pripremu i odmaranje poslije kupanja. U kapaluku je bilo toplije nego u šadrvanu. Iz kapaluka se ulazilo u mejdan (glavni prostor), a odatle su vodila troja vrata u tri halvata (caldarium – prostorije za kupanje sa toplom i hladnom vodom). U mejdanu je temperatura bila viša nego u kapaluku ali niža nego u halvatima. U halvatima je bilo maksimalno tri estrade (kamene sofe za sjedenje ili ležanje) i dvije kurne (kameno korito udubljeno bez otvora za oticanje vode), a svjetlost je dolazila kroz otvore na kubetima. U mejdanu je bio odjeljak za brijanje (trašhana).
U nekim hamamima je bio jehudijski hauz ili mikve (mali bazen za ritualno pranje jevreja).
Iza halvata su bile prostorije koje nisu bile dostupne posjetiocima, a to su rezervoar sa toplom vodom (hazna) i ložionica (ćulhan – hypocaustum). Sve prostorije osim šadrvana su grijane na principu hipokausta (antički uređaj za grijanje stanova i kupaonica toplim zrakom), ispod podova.
Popravke vodovoda je vršio sujadžija (vodoinstalater), upravnik i blagajnik je bio hamamdžija, stvari je čuvao peštemaljdžija, maser se nazivao tallak, ložač ćulhandžija, kahvedžija je pekao kafu i priređivao nargilu.
U ženskom hamamu posao hamamdžije je vršila hamamdžinica (obično supruga hamamdžije).
Hamama je bilo jednostrukih ili dvostrukih tzv. čifte-hamama. Prvi su građeni samo za muške ili samo za ženske ili i za jedne i druge ali su posjećivani u različito vrijeme. Dvostruki hamam je izvana bio jedna zgrada ali unutra sa potpuno odjeljenim prostorijama za muške i ženske, sa posebnim ulazima, a prostorije su rađene simetrično.
Inventar hamama je bio namještaj i potreban pribor za kupanje kao što su mahrame ili peškiri (peštemalji), fute (zastirači donjeg dijela tijela) nanule, tas (posuda od bakra za polijevanje), lif (za trljanje) buhurdar (kadionica za paljenje mirisnog drveta), legen (kotao), bešike za malu djecu…

Propadanjem Osmanskog carstva nestajali su i hamami. U sedmoj deceniji XVII stoljeća djelovala su 47 hamama ali u vrijeme austrijske okupacije djelovala su samo četiri i to dva u Sarajevu i dva u Travniku.
Vjerovatno je posljednji stari hamam bio Gazi-Husrefbegov hamam (danas KC Adil Zulfikarpašić) koji je djelovao do 1916. godine.
Vakufska uprava je 1888. godine, u Sarajevu, porušila stari Isa-begov hamam (kod Careve džamije) i podigla moderno kupatilo. Istovremeno, moderno kupatilo je izgrađeno i u Mostaru. Ta dva kupatila su jedina koja su u Bosni i Hercegovini sagrađena u vremenu austrije.

Naziv han i karavansaraj su Turci (Osmanlije) preuzeli iz perzijskog jezika i donijeli ih u naše krajeve. Han je zgrada za konačenje putnika, a to isto je i karavansaraj (karavan i saraj – dvor).
Razlika između hana i karavansaraja je u tome što je putnik u hanu plaćao konak i zimi ogrjev, dok je konak u karavansaraju bio besplatan, a za hranu i ogrjev se morao brinuti sam putnik… Prema tome han je koristonosni objekat, a karavansaraj je humanitarna ustanova – Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela.
Valja reći da su se u zakladnicama iz tih vremena ova dva pojma često miješala tako da su se hanovima nazivale zadužbine, a karavansarajima koristonosni objekti.
Hanovi koji su podizani uz puteve služili su za kraći ili duži boravak (konačenje, nevrijeme, bolest…). Trgovački hanovi, su podizani u većim trgovačkim centrima i u njima su trgovci boravili više dana, mjeseci pa i godina (neki trgovci su stalno boravili u hanu napr. u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Kreševu, Varešu…), a sezonski hanovi, su služili za povremeni boravak napr. hanovi na Ilidži, Kiseljaku i sl. koji su služili za liječenje ili teferiče. Bilo je hanova za gospodu, srednji stalež i za seljake. Hanovi su obično podizani na svaka 4 sata hoda.
Osim handžije, koji je bio zakupac hana i vlasnik namještaja u hanu su radili još i kahvedžija, odadžija (sobar), podrumdžija (konjušar i čistač) i druge sluge.
Han se zatvarao dva sata po zalasku sunca, a otvarao pred zoru.
Zabilježeno je da se karavansaraj otvarao nakon što bi svi gosti pregledali svoje stvari. Handžija ili neko od posluge su po pravilu i potkivali konje jer je zakon zabranjivao tovariti nepotkovana konja.
Dolaskom Austrije (1878. godine) po hanovima se pojavljuju stolovi, stolice i kreveti. Za rasvjetu su i dalje služile svijeće i lojanice.

Bosna obiluje termalnim i mineralnim izvorima (kiseljaci, slani izvori, sumporna, jodna i sl.) i ljudi su oduvijek vjerovali u njihovu ljekovitost. Izvor Kruščice, fojnička voda, slane vode u Tuzli, banja kod Dobruna, izvor Guber kod Srebrenice koji u sebi ima arsena, sarajevski kiseljak, sumporne vode na Ilidži, muška voda kraj Kladnja, tešanjski kiseljak i mnogi drugi izvori, od davnina su privlačili ljude.
Putopisac Benedikt Kuripešić (1531) spominje u Kiseljaku džamiju, kuću za azape (stražare) i karavan-saraj za posjetioce. Stoljeće i pol kasnije jedan od najvećih putopisaca na svijetu, Evlija Čelebija (1659) opisuje trgovinu kiselom vodom koju «trgovci pune i raznose od vilajeta do vilajeta».
Priča se da su u Kiseljak kraj Sarajeva dolazili ljudi i iz Austrije i Dalmacije, punili vodu u flaše i nosili. Voda se prodavala u Štajerskoj pod imenom Johannisbrunnen.

Uz puteve, u naseljima i selima podizane su dobrotvorne ustanove koje su se zvale musafirhane. U njima je putnik mogao konačiti, dobiti hranu za sebe i konja i to potpuno besplatno.
Prvu poznatu musafirhanu je osnovao Gazi Isabeg Ishaković 1462. godine, u Sarajevu.

Zabilježeno je da se u Istanbulskim imaretima u XVIII stoljeću prehranjivalo dnevno preko 30.000 osoba.
Sultan Orhan je (1336) osnovao prvi imaret sa musafirhanom u Osmanskom carstvu ali kod Arapa je ova institucija postojala još u VII stoljeću.
Porijeklo ove humanitarne institucije je iz Bizantskog carstva gdje su se one nazivale ksenodohije i pandohije. Ksenodohija je kuća za primanje gostiju, a pandohije su svratišta za putnike i hodočasnike koje su se podizale pored velikih crkvi. Već u VI stoljeću u Siriji je bilo vrlo velikih zgrada koje su podignute za tu svrhu – H. Kreševljaković, isto.

Poznato je da je Franjevački samostan u Fojnici otvorio musafirhanu 1513. godine. Postojale su musafirhane i u samostanima u Kreševu, Sutjesci, Olovu, Srebrenici… ali i u pravoslavnim manastirima u Ozrenu, Paprači, Lomnici, Tavnoj…

Kako saznajemo iz sredstava informiranja Vakufska uprava namjerava da obnovi stari Isa-begov hamam (kod Carave džamije).
Valja reći da obnovljeni stari hamami iz vremena Osmanlija u Budimpešti predstavljaju nove sjajne kulturne turističke atrakcije koje privlače mnogobrojne znatiželjnike iz cijelog svijeta.

Organizatori Manifestacije, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Općina Jajce, Ured za povratak grada Stockholma, Centri za lokalni razvoj BiH i Planinarsko društvo Ćusine i Svjetski savez dijaspore BiH, i pored kiše, uspješno su realizirali planirane sadržaje, priredivši za goste niz zabavnih i kulturnih sadržaja.

Kroz ekonomski i omladinski forum, na kojima je sudjelovalo više od stotinu subjekata, napravljeni su kontakti među bosanskohercegovačkim preduzećima, udruženjima i pojedincima, a značajan doprinos tom povezivanju dali su društveni vodiči devet Centara lokalnog razvoja BiH (CLR), koliko ih djeluje u našoj zemlji. Ovi centri djeluju šest godina zahvaljujući podršci Ureda za povratak grada Stockholma, a osnovna im je zadaća podrška i planiranje razvoja u lokalnim zajednicama, sa akcentom na povezivanje ljudi i okupljanje oko pozitivnih ideja.

- Biće grada Jajca nije kompletno, ukoliko ne postoji jaka veza između naših građana u Jajcu i Jajčana u Dijaspori. Ponosni smo što su na jubilarne, Desete susrete na Plivi, došli naši prijatelji iz cijele Bosne i Hercegovine i svijeta, predstavnici institucija, udruženja, preduzeća – što su došli Jajčani, koji su osnovali i Svjetsko udruženje u kojem su okupljeni – kazao je nakon Desetih susreta na Plivi i manifestacije DI-LOK (dijaspora i lokalno stanovništvo), načelnik općine Jajce dr Nisvet Hrnjić. On je podsjetio da je Jajce kandidat za stavljanje na listu UNESCO-a i da su Susreti na Plivi, značajan doprinos promociji bogatih potencijala ovoga grada.

Emina Krzović, šefica Ureda za povratak tokom trajanja ekonomskog foruma, kazala je kako je Manifestacija DI-LOK novi model povezivanja na poslovnom planu, koji će kroz bosanskohercegovačke biznis-klubove u svijetu i poduzetnike u BiH, pokušati iznaći rješenja za pokretanje novih biznisa, povezivanje postojećih i permanentno istrajavanje na izvozu:

- Naš moto je Povezivanje, povezivanje, povezivanje! To je način na koji možemo stvoriti jaku platformu za ekonomski prosperitet. Taj model povezivanja mi smo kroz mrežu Centara lokalnog razvoja već isprobali i na dobrom smo putu, da pored devet postojećih, napravimo još nekoliko novih, riječi su Emine Krzović.

Susreti na Plivi i DI-LOK najveća su do sada organizirana manifestacija s ciljem ekonomskog, kulturnog i drugog povezivanja građana BiH koji žive u Matici i Dijaspori.

– Smatram da će ova manifestacija učvrstiti mostove suradnje između BiH i BH Dijaspore, te razviti nove oblike suradnje BH institucija i institucija kraljevine Švedske. Posebno važan značaj ove manifestacije je ekonomsko povezivanje naših građana, koje smo imali priliku danas da pratimo na Ekonomskom forumu, kazao je dr Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice, zahvalivši se gostima iz Švedske, na svesrdnoj pomoći u organizaciji ove manifestacije.

Anders Perts, šef migracionog zavoda Švedske, istakao je kako Švedska Vlada podržava procese povratka u BiH još od 1996. godine.

– Povratnici i Dijaspora mogu mnogo doprinijeti u Bosni i Hercegovini. Povratnici iz Švedske u BiH mogu donijeti mnogo dobrih ideja u raznim oblastima života. Oni mogu donijeti švedski model u BiH i prilagoditi ga ovdašnjim potrebama. Na tom planu provode se brojne aktivnosti koje je švedska vlada podržala, a DI-LOK je šlag na tortu u tom smislu – istakao je Anders Perts.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Planine su od davnina bile išarane pješačkim stazama kojima su ljudi izlazili na planinu sa svojom stokom da koriste njene pašnjake ili da sijeku šumu za svoje potrebe.Te staze su bile vrlo teške. Planine su do renesanse smatrane «đavoljim prebivalištem».

Međunarodna unija planinarskih društava (UIAA) koja je osnovana 1932. u Chamonixu, smatra, da je jedan od prvih poznatih uspona na planinu bio uspon (1311) Dantea Aligheria, autora “Božanske komedije”, na vrh Prato al Soglio. Italijanski pjesnik Petrarka se 1336. popeo na Mont Ventoux u francuskim alpima, a slavni Leonardo da Vinci je 1511. godine, na vrhu Monte Bo (2556 m).

Najstariji poznati putopis kroz Alpe napisao je Venancije Fortunat još 1556. godine.

Idejnim začetnikom planinarstva se ipak smatra Žan Žak Ruso (Jean Jacques Rousseau) 1712-1778. godine, koji je propovijedao da je osnovni put ka sreći povratak prirodi. «Sve knjige sam zatvorio, samo je jedna ostala otvorena – knjiga prirode». Ova njegova deviza (poklič prema budućnosti) od tada je uticala na sve veće interesovanje ljudi za planine i prirodne ljepote.

Rousseauovi opisi prirode sa slikama obitelji i iskrenim osjećajima su bili književni hit onoga vremena.

U literarnim djelima Shelleya, Goethea i Victor Hugoa su sa zanosom i oduševljenjem opisivane ljepote alpskih pejzaža.

Osnivač moderne geografije Alexander von Humboldt, je prvi upotrebio izraz “prirodni spomenici” za specifične prirodne rijetkosti.

Jacques Balmat, vodič i doktor Michael Paccard iz Šamonija (Chamonix) prvi u historiji 08.8.1786. godine osvajaju Mont Blanc.

Najveći vrh Evrope Mont Blanc 1808. godine, kao prva žena, osvaja i Marie Paradis (sa 23 godine).

Od 1850. godine britanska elita sve više osvaja Alpe.

Kao početak organiziranog planinarstva u svijetu uzima se 1857. godina kada je, takođe u Londonu, osnovana planinarska organizacija Alpine club. Klub je bio zatvorenog tipa, a njegovi članovi su pripadali elitnom društvu.

Poslije Engleza osnovane su planinarske organizacije 1862. godine u Austriji, a 1863. u Švicarskoj i Italiji, čiji su članovi takođe bili iz redova imućne klase. Nakon njih osnivaju se planinarske organizacije 1869. u Njemačkoj, 1873. u Mađarskoj i Poljskoj, 1874. u Hrvatskoj i Francuskoj, 1876. u Španiji… 1891. u Srbiji, a 1892. godine u Bosni i Hercegovini i Sloveniji.

Prvi planinarski itinerer, koji je vodio ispred popularnih masiva Mont Blanca u trajanju od dva dana, trasiraju 1861. godine Lesli Stiven (Leslie Stephen), otac spisateljice Virdžinije Vulf (Virginija Woolf) i izvrsni švicarski vodič Melchior Anderegg.

Matterhorn (4.478), (Cervino – Italie.; Le Cervin – franc.), osvajaju 1865. godine, Francis Douglas, Robert Headow, Charles Hudson, Edward Whymper (Engleska), Michel Croz (Franciska), Peter Taugwalder i Peter Taugwalder Jr. (Švicarska). Prilikom silaska desila se tragedija kada su u ponor odsklizali Headow, Croz, Hudson i Douglas. Tijela prve trojice su pronašli sutradan 1.200 m niže, a lord Frencis Douglas nikada nije pronađen.

Danas se na Matterhorn svake godine popne oko 2000 penjača ali se nesreće i dalje događaju. Svake godine pogine oko 15 penjača.

Aconcaguau (6.926) na Andima, osvaja 1897. godine, švicarski vodič Matthias Zurbrigge kao član jedne britanske ekspedicije.

Vrh Aconcaguau u januaru/siječnju 2003. godine u organizaciji “Kluba spasavalaca 2000” osvajaju bosanskohercegovački alpinisti Zehrudin Isaković, Dragan Ilić, Haris Kalajdžisalihović i Mirza Mašnić.

Mont Everest (8.848) najviši vrh Azije ali i svijeta, osvajaju 1953. godine, penjači Sir Edmund Hillary (Novi Zeland) i Nepalac-Indijac Tanzing Norgay. Tibetanci ga zovu Chomolungma “boginja mora i zemlje”, a Nepalci Sagarmatha “boginja neba”, ali je prevladala engleska atribucija Everest (topograf Sir George Everest).

Sarajevski alpinista Boris Kovačević 11.11.1987. godine, sa Zagrebčaninom Brankom Puzakom prvi je u svijetu osvojio himalajski vrh Ngojumbo Kang sa nepalske strane Himalaja.

Prva žena na Mont Everestu (29. septembra 1988.) je bila Amerikanka Stacy Allison.

Od aprila do juna 2009. godine, na Himalajama je bila ekspedicija čiji je cilj bio vrh Mont Everest, sastavljena od alpinista iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore Slovenije i Italije. Vođa ekspedicije je bio Dragan Jaćimović iz Beograda, a BH alpinisti su bili Miralem Husanović Muri, Zehrudin Isaković Zeko i dr. Naim Logić, svi certificirani alpinisti Sarajevske škole alpinizma. Na žalost, nisu stigli do cilja.

Slavu početaka planinarstva i prvih penjača na najviše vrhove svijeta nose Evropljani, ali nezasluženo, kao i mnogo toga drugoga.

Vrh Fuji (3.776) u Japanu, kako je atributirano, osvaja 700. godine, En-no-Shokaku. U slavu prirode i planine budisti u XII stoljeću grade hram Fouji-San. Svake godine, tradicionalno 01. jula, na dan otvaranja sezone penjača, hiljade Japanaca, u tradicionalnim kostimima penjača, prisustvuju ceremoniji u hramu smještenom u podnožju planine. Prosječno vikendom u toku ljetne sezone oko 20.000 planinara učestvuje u penjanju, savlađujući uspon na denivelaciji od 3.300 metara sa južne strane i 2.700 metara denivelacije, sa sjeverne strane planine. Mnogobrojni hodači koriste autobus do visine od 2.200 metara, a potom počinju uspon do kratera, koji se završava šetnjom oko kratera na dubini od cca 220 metara i dužini oko 1,4 km.

Ipak, Evropa drži primat u pohodima u slavu prirode i planina. Desetine miliona evropljana svoj ljetni odmor provode pješačenjem planinama.

Najpoznatija pješačka staza na svijetu GR 54 (Grandes Route 54) otkriva NP Les Ecrins koji ima preko 740 km pješačkih staza. Trasa prolazi između dvije centralne zone parka i dozvoljava brzi povratak na osnovnu visinu u sred srca visokih planina. Staza GR 54 ima 11 dana hoda između 720 m i 2.760 m visine nad morem. Ukupna denivelacija na stazi je oko 11.000 m n/v. To je najteža ali i najpreglednija staza dugog hodanja (randonne) u Francuskoj na kojoj se nalazi i najpoznatija dnevna tura L´ Oisans. Svake godine više od 3.000 osoba realizira GR 54 u cjelini. Čuvari–posmatrači (garde-moniteur) u ljetnoj sezoni, često rade dobrovoljno, van radnog vremena, na toj frenkventnoj stazi.

Običaj izlaska na planinu u Bosni i Hercegovini postoji od pamtivijeka. Sačuvao se običaj izlaska na planinu u prirodu (vjerovatno prastaroslavenski običaj) za Ilinden, Ilijindan, Alidžun…

Planinarstvo u Bosni i Hercegovini, onakvo kakvo danas poznajemo, nastaje dolaskom Austrijanaca, Čeha i Njemaca 1878. godine.

Vjerovatno prvi prikaz naših planina i prirodnih ljepota za evropsku javnost je napravio austrijski botaničar G. Beck, koji je u Austrijskom turističkom listu (1887-89) predstavio Trebević, Treskavicu, Prenj, Volujak i Maglić.
Kako u drugim zemljama, tako i kod nas planinarstvo je u svojim prvim počecima bilo privilegija bogatih.
Godine 1892. osniva se Bosanskohercegovački turistički klub u Sarajevu.

O tome piše Šefko Hadžialić, u knjizi “Planinarstvo i planinarski objekti u Bosni i Hercegovini 1892 – 2002. godine:
«Vladin savjetnik vitez Lothar Berks u kancelariji civilnog poglavara Bosne i Hercegovine, barona Huge Kutschere, 21. septembra 1892. godine pročitao je pravila kluba na njemačkom jeziku. Za predsjednika je izabran L. Berks, potpredsjednik je bio barun Franjo Mollinary, tajnik baron Ludwig Pereira, blagajnik Karlo vitez Stankiewic de Mogita i još devet odbornika i dva zamjenika.

Jedini domaći čovjek u upravnom odboru “Bosnisch-Hercegovinischer Touristen-Verein in Sarajevo” je bio Milutin Kukuljević Sakcinski. Nekoliko godina poslije, u odbor ulazi više domaćih ljudi: Suljo Suljagić, Riza beg Kapetanović, Makso Despić, Kraljević i Safvet beg Bašagić.

Klub je imao sjedište na Apelovom Keju (današnja obala Kulina bana) i organizirao je kurseve orijentacije, čitanje karata rukovanje sa busolama i markirao je planinarske puteve».

U Sarajevu je 1905. godine, formirano i društvo «Prijatelj prirode» kao podružnica društva iz Beča. Članovi društva su bili izrazito radničkih zanimanja. Poslije Prvog svjetskog rata osnivaju se brojna društva.
Da bi se zadovoljile potrebe planinara, lovaca, skijaša, ribolovaca, geografa, biologa i drugih znatiženjnika grade se i prvi planinarski domovi.

Prvi dom se gradi 1896. godine, pod vrhom Trebevića, na mjestu zvanom Sofe.
Baron Albory, 1906.godine, dozvoljava planinarima upotrebu njegove lovačke kuće koja se zvala Jagdhaus – Alboryhutte ispod Hranisave.

Na Dobrim vodama na Trebeviću 1907. gradi se planinarsko sklonište.

Na Vukelinim vodama na Jahorini gradi se dom Anselma – Hutte, po imenu supruge tadašnjeg predsjednika Bosanskohercegovačkog turističkog kluba Brodnika. Grade se domovi na Bjelašnici, Prenju, Treskavici, Plivskom jezeru…

Valja reći da je Meteorološka observatorija na Bjelašnici 1894. godine, kao prva na Balkanu, a druga u Evropi, imala rezervirane dvije prostorije za potrebe smještaja planinara.

Mala stalna izložbena postavka historije planinskog turizma i meteorologije u zgradi Opservatorije, pomogla bi stvaranju eko-turističkog branda Općine Trnovo i Kantona Sarajevo.

Prvi alpinisti u Bosni i Hercegovini su Drago Šefer i Vojo Ilić koji su se 1929. godine, popeli na Romaniju, smjerom Djevojačkih stijena. Nešto kasnije, alpinizmom se bave i Josip Sigmund – Pepi, Nikola Sedlar, Jakov Gaon i Petar Šain. Na inicijativu Šefera 1935. godine, u tadašnjem «Prijatelju prirode» formira se prva alpinistička sekcija – Šefko Hadžialić, Planinarstvo u Bosni i Hercegovini.

Prvi alpinističko-spasavalački tečaj održan je 1937. godine.

Nakon II Svjetskog rata poslije više saveznih i republičkih tečaja pri PS BiH formira se komisija za alpinizam i Gorsku službu spasavanja, na čijem je čelu Edvard Černčec.

Od 2000. godine, u Sarajevu djeluje i «Klub spasavalaca 2000» moderno opremljena, obučena i certificirana služba spasavanja, na svim terenima i uvjetima, sastavljena od alpinista i mladih ljudi, koje predvodi iskusni montanjista Paša Grbo.

Turistički pokret u slavu prirode je u Evropi i svijetu odavno prerastao u turističku industriju, koja se smatra vrhunskim nacionalnim interesom i koja donosi ogromne prihode nacionalnim ekonomijama.

Napokon, kako krenuti i sačuvati vitalne vrijednosti naših “đavoljih prebivališta” i revalorizirati bogatu bosanskohercegovačku historiju planinarstva?

Slobodan Stanković u knjizi Elementi turističke valorizacije planina sa osvrtom na Lovćen, kaže: “Ići od općeg ka posebnom, od poznatog ka nepoznatom, iz literature ka terenskim opservacijama, iz prošlosti ka budućnosti, proces valorizacije mora, više nego da sada, postati priznat i prihvatljiv, kako bi se vremenom osmislila svrsishodna metodologija i postigli odgovarajući praktični rezultati.”

“Moramo sačuvati šume za svoju djecu, unuke i one koji se tek trebaju roditi. Moramo sačuvati šume za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća” – poglavica Qwatsinas Nuxalk.
Nestaju četinjače (jele, smreke i borovi), ali i bjelogorica (hrastovi, bukve i javorovi). Zajedno sa šumama umiru i šumske životinje.

Uništavanjem šuma i krivolovom brojne su životinjske vrste ugrožene, a neke gotovo istrijebljene (napr. mrki medvjed, ušara sova, veliki tetrijeb, ali i šumski ris, divlja mačka, obični jelenak i mnoge ptice…).

O upropaštavanju hercegovačkih šuma nemilosrdnom sječom i požarima koji bjesne i haraju u ovoj pokrajini, upozoravao je još 1864. i 1865. godine francuski konzul u Mostaru Ogist Dozon (Auguste Doson) u pismima ministru vanjskih poslova, da će i sjeverna Hercegovina, bogata šumama hrasta i jele, biti «za nekoliko godina svedena na stanje južne Hercegovine i Dalmacije, na haos golog stijenja, u kome maslina neće moći nadomijestiti hrast i jelu».

U vremenima Austro-Ugarske vršeni su veliki radovi eksperimentalnog sađenja šuma u BiH. Današnji toponim za južni Grdonj «Sedam šuma» potiče iz vremena sađenja sedam eksperimentalnih ploha koje su posječene u Drugom svjetskom ratu.

Bruce Larson, dekan Šumarskog fakulteta Univerziteta Yale i njegov kolega profesor Hary Bader su upoznali ljepotu bosanskohercegovačkih šuma, ali i surovu realnost deforestacije (neplanske sječe šume) sa kojom je Bosna i Hercegovina suočena. Obojici su dostupne satelitske snimke američke Agencije za svemirska istraživanja NASA, koje precizno potvrđuju kada, gdje i u kojem obimu su posječene šume u Bosni i Hercegovini. Svjetska banka je finansirala projekat kompjuterskog mapiranja. Ostaje na našim vlastima, ukoliko to žele, da utvrde ko je posjekao šumu i da li je to urađeno planski.

Šume i šumsko zemljište u Bosni i Hercegovini zauzimaju oko 53% teritorije od čega šume oko 43%, a goleti oko 10%. Visoke ili tzv. ekonomske šume zauzimaju tek oko 25% površine Bosne i Hercegovine.

U Bosni i Hercegovini se nalazi šest relativno očuvanih prašumskih otočića: Ravna Vala na Igmanu, Janj, Lom, Trstionica, Plješevica i Perućica.

Na nivou BiH nema ministarstva nadležnog za šumarstvo. Ustavom BiH vlasnici šuma su Federacija BiH koja je ugovorom poslove upravljanja i gazdovanja šumama prenijela kantonima (10 kantona), Republika Srpska i Distrikt Brčko.

Gospodarenje šumama u oba entiteta preneseno je na javna preduzeća koja se ne finansiraju iz budžeta i to: u FBiH deset preduzeća, a u RS jedno preduzeće.

Nova inventura šuma koju smo očekivali godinama, je u svom izvještaju utvrdila da je Bosna i Hercegovina bogata šumama više nego što je to ikada bila!? Tako su se potvrdila strahovanja da je najveći problem u šumarstvu Bosne i Hercegovine, osim neplanske sječe, precijenjivanje šumske mase, na osnovu kojih su se godinama donosile odluke o sječi.

Bezbrojni seoski proizvođači “na divlje” drvenog uglja širom Bosne i Hercegovine, a naročito u siromašnoj centralnoj Bosni, prijete crnoj budućnosti nalik Haitiju, čiji su siromašni stanovnici radi jeftine proizvodnje drvenog ugljena zauvijek uništili zemlju. Posljednji zemljotres na Haitiju koji je prouzrokovao epsku tragediju i patnje haićana je ujedno i prikrio ekonomski i socijalni sunovrat jedne države i sistema koji je zemlju uništio mnogo prije katastrofalnog zemljotresa.

Bez obzira na socijalne posljedice po siromašno bosanskohercegovačko seosko stanovništvo, proizvodnja drvenog uglja “na divlje” se mora hitno zabraniti i strogo sankcionirati.

Osim neposredne privredne koristi, šume su neprocjenjivo korisne kao važni rezervoari i regulatori vode, izvor kisika i činilac podneblja.

Ovisno o količini svjetlosti šuma je, kao i kuća, podijeljena na katove.

Podrumu odgovara podzemni sloj, a prizemlju sloj mahovina, lišajeva i gljiva. Jazavac, mrki tvor i šumski miš borave u rupama što su ih sami iskopali, a u njihovim napuštenim hodnicima gnijezde se ose. Mravi, razne gujavice, kukci i niz sitnih životinja su hrana ježa, šumske rovke ili divlje svinje.Lisica lovi neoprezne, a srne i jeleni traže zeljaste biljke, svoju omiljenu hranu.

Prvom katu odgovara sloj zeljastih biljaka, a drugom katu sloj grmlja i drveća.U gustom grmlju gnijezde se ptice pjevice i razni leptiri, a noću se po njemu penju puhovi orašari. Na drveću žive žune, djetlići, puzavci, sjenice, šumski ćuk i mnoštvo drugih životinja.

Krov šume čini sloj krošanja drveća gdje se gnijezde i hrane mnogobrojne vrste ptica (jastreb kokošar, šumska ušara, vrana, tetrijeb gluhan, i td.), ali krov šume je i najvažniji proizvođač hranljivih tvari i kisika.
Šume Bosne i Hercegovine pripadaju rijetkim prirodnim šumama u Evropi (oko 93% naših šuma su prirodne šume) u kojima drveće živi stotinama godina, a potom mrtvo postaje prebivalište cijelom nizu šumskih beskičmenjaka koji su opet hrana različitim vrstama ptica kao što su sove ili djetlići. Tu su i šumski miševi, divlje svinje, jelen, vuk… Nesporno najljepši ukras naših šuma je otrovna jarko crvena gljiva muhara koja nije opasna jer se ne može zamijeniti sa drugom vrstom gljiva. Zbog svega toga i mnogo drugoga što nije rečeno šume ne smiju nestati.

Region Sarajeva je vododjelnica jadranskog i crnomorskog sliva, mjesto sudara submediteranske (izmjenjene mediteranske klime) i planinske klime.

Za planinu Treskavicu narod voli reći: “Treskavica sa dva lica, oba lica sjajna ljepotica”. Dok su sjeverne padine sarajevskih planina obrasle gustim šumama još pod snježnim pokrivačem dotle na južnim (golim) padinama već cvjetaju kadulja i nar. Ta dva lica planina su najčešće vidljiva uglavnom putnicima (uz planinare) koji iz Sarajeva polijeću u pravcu juga ili jugoistoka. Pažljivog posmatrača (avio putnika) će zaprepastiti činjenica da nakon uzlijetanja iz sarajevske doline, okružene gustim šumama, i leteći preko Hercegovine, Italije ili Grčke, Krita ili Španije, zemalja Bliskog istoka, i dalje na istok, neće više vidjeti šuma uopće. Poznajem mnoge inžinjere šumarstva koji nisu svjesni te činjenice. Sarajevo je jedan od posljednjih velikih gradova okružen šumama u južnoj Evropi.

Mine su najstrašnija zaostavština iz posljednjeg rata u BiH. Od njih stradaju šumski radnici, poljoprivrednici, djeca… Niko sa sigurnošću ne zna njihov broj. Procjene se kreću od nekoliko desetina hiljada do milion zaostalih mina!

Svjesnost o postojanju mina ne treba da obeshrabruje ideju o eko-turističkoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
Ipak u odnosu na veličinu BiH, minirana područja čine tek neznatan dio ukupne teritorije zemlje. Očigledno je da će se problem minskih polja rješavati decenijama. Ono što se kratkoročno može napraviti je insistirati na obavezi svake lokalne zajednice na obilježavanju i ograđivanju miniranih područja.

Nesporna opasnost od mina posebno potencira potrebu markiranja i kategoriziranja, odnosno standardiziranja staza za pješačenje po BiH planinama. Sve staze koje su ponuđene za korisnike moraju imati cilj, daljinu, vrijeme potrebno za obilazak staze, pristup sa pristupnom obavještajnom tablom, itinerer, altitudu (denivelaciju), težinu, atraktivnost i uputstvo za neophodnu opremu.

U Bosni i Hercegovini do sada od mina nije stradao i neće stradati ni jedan turista ukoliko se bude pridržavao zakona i pravila kretanja u prirodi.

Ni jedna turistička agencija ne poziva turiste u Australiju da se kupaju u moru prepunom ajkula i otrovnih meduza, da plivaju i piju vodu iz rijeke Nil, da pješače kroz džungle neobilježenim stazama, da se kupaju u rijeci Rajni, venecijanskoj laguni ili rijeci Po…

Skoro 150 godina u svijetu se hoda strogo utvrđenim hodačkim itinererima.

Nigdje u Evropi nije dozvoljeno pješačenje, vožnja planinskim biciklima, vožnja džipovima, konjima, turno skijama… mimo strogo utvrđenih i obilježenih staza, a lov i ribolov na za to određenim mjestima. Nigdje u Evropi nije dozvoljeno slobodno sportsko kampovanje, osim na pustom dalekom sjeveru kontinenta.

Bosna i Hercegovina u slijedećim decenijama valja da bude prepoznata po turističkim zonama satkanim od mnoštva atraktivnih i bezbjednih hodačkih itinerera, koji su umreženi unutar turističkog lokaliteta, a koji potom teže da se umreže između sebe (lokaliteti) koridorima ili pejzažnim prostorima. Bogata infrastruktura hodačkih itinerera, obavještajni panoi, odmorišta, planinarski domovi, seoske prodavnice, gostionice…

U godinama koje su pred nama, opasnosti građevinskoga urbaniziranja prirode na srednjim planinama su zanemarljive. Relativna opasnost preurbaniziranja lokaliteta (betoniranje planine) u ovome trenutku postoji samo u pojedinim zonama visokih planina (ski centri).

Na strmim usponima uz ujednačeni tempo hodanja, prosječni hodač za jedan sat savlada oko 300 m visinske razlike, a u silasku oko 500 do 800 m. Međutim, silazak često može biti mnogo teži.

Štapovi za hodanje rasterećuju zglobove na nogama i u posljednje vrijeme su sastavni dio obavezne opreme.
Bazna oprema podrazumijeva: jedan ruksak od savremenih materijala zapremine 30 l; cipele za pješačenje; nepromočiva jakna; kišobran na sklapanje; termo prsluk; kapa za sunce; čuturica; karta regiona (koje nemamo); krema za sunce; sunčane naočale; kutija hitne pomoći; planinarski nož; program ture, itinerer;
Savjeti za tehnički napredniju dugu šetnju (dva dana i više): ruksak do 60 l. zapremine umjesto torbe od 30 l.; jedne pantalone protiv vjetra; dva odijela za promjenu (čarape i sl.); par rukavica; jedna čeona lampa; jedan kompas i altimetar; jedan pokrivač za preživljavanje; jedan konopac dužine 20 m. promjera 8 mm.; dva štapa za hodanje (teleskopska).

Ako odlazite na više dana ne zaboravite: više pakovanja supe; rešo na plin; pakovanje briketa; pakovanje pahuljica; podmetač za spavanje; lampa za noć u skloništu.

Lokalne zajednice (općine/opštine) preko svojih planinarskih društava i NVO-a su nosioci poslova izrade hodačkih itinerera u svojim sredinama i njihovog obilježavanja.

Razvoj staza prirodne, estetske, rekreacijske vrijednosti i pripadajuće infrastrukture je pretpostavka za bilo koji oblik turističkog valoriziranja šuma.

Od nedavno u BiH djeluje i prva konsultantska kuća za razvoj turističkih destinacija WTC d.o.o. koja radi projekte turističkog razvoja, turističke obuke, projekte valoriziranja prirodnog i kulturnog nasljeđa do nivoa turističkog proizvoda, stručne savjete, proizvode i servise iz oblasti okoliša i turizma.

Kretanje u prirodi je nezamislivo bez turističkih karata. Topografske karte razmjera 1 : 50.000 su podesne za izletnike jer daju najbolji pregled okolnog terena.

Na žalost, u Bosni i Hercegovini se još uvijek ne mogu nabaviti turističke karte u razmjeri 1 : 50.000 ni za jedan region teritorije. Karte u razmjeri 1 : 25.000 su takođe podesne za izletnike koji kreću u planinu, jer daju masu detalja i korisnih sitnica bitnih za orijentaciju.

Karte koje se danas koriste u Bosni i Hercegovini su američke vojne karte.

Sve karte se izrađuju u sjevernoj orijentaciji, što znači da gornji rub karte označava sjevernu stranu. Uz pomoć kompasa i visinomjera ili džepnog elektronskog uređaja (GPS – Global Positioning System) sa satelitskim navođenjem lako ćemo ustanoviti mjesto gdje se upravo nalazimo.

Najveći proizvođač sistema za precizno određivanje lokacija na zemlji, firma Garmin (USA), izdala je dva nova modela GPS lokatora sa ekranom u boji visoke rezolucije. Zbog kvalitetnih ekrana uređaji mogu na kartama na kojima su ucrtane ceste, jezera, rijeke i granice, korisnicima pokazati tačan položaj. Instalirane su karte Sjeverne Amerike i Evrope do kojih dopire signal iz satelita. Primjenom savremenih GPS uređaja i satelitske geodezije ostvaruje se brži i ekonomičniji rad katastarskog premjera u općinama.

Moja mala top lista hodačkih itinerera bi bila:
Visočica: Police (nekropola stećaka) – vrh Džamija (jedini vrh u BiH sa kojeg je moguć pogled na sve vrhove planina preko 2.000 m n/v); selo Sinanovići – dolina Jelenača – Mandino vrelo – Crveni kuk; dom PD Treskavica – selo Ozimine – selo Bobovica – vrh Prut (pogled na kanjon Rakitnice).
Bjelašnica: vrh Hranisava raznim smjerovima; Umoljani – Gradina – Gornji Lukomir.
Maglić: Dragoš sedlo – Prijevor – Suha jezerina – Trnovačko jezero (Crna Gora).
Zelengora: vrh Bregoč sa Orlovačkog jezera; Uglješin vrh sa jezera Donje bare.
Vranica: vrh Nadkrstac i vrh Ločika sa Prokoškog jezera.
Čvrsnica: Veliki vilinac iz Dive grabovice ali i drugi pravci.
Vran: Veliki vran sa Risovca.
Trebević: Brus – Dobre vode – vrh Trebevića
Ozren: vodopad Skakavac – Bukovik – Crepoljsko.
Igman: Veliko Polje – PD Hrasnički stan – PD Prijatelj prirode – Veliko Polje.

Napokon, predlažem da čitaoci dopune, prošire, izmjene i rangiraju deset top pješačkih itinerera u Bosni i Hercegovini.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

U našem je mentalitetu da se oduvijek škrtarilo sa priznanjima i pohvalama djelatnicima u privredi i kulturi. U iskazivanju iskrenih pohvala za rad u nekim djelatnostima ruka je po pravilu posebno stisnuta, a o dobivanju imena ulica, dvorana, trgova, moglo se samo sanjati. Tako je u turističkoj privredi.

Sjajna priznanja za rad u turističkoj djelatnosti koje je dobio gospodin Nedim Mahić predstavljaju izuzetak za bivšu državu Jugoslaviju i time potvrđuju gornje pravilo.

Kakvo je to bilo vrijeme u kojem je turistički djelatnik mogao dobiti najveća državna, sportska i “esnafska” priznanja kao što su: Orden rada sa srebrenim vijencem (1962), Spomen plaketa grada Sarajeva (1965), Zlatna značka grada Beograda (1970), Zlatna značka grada Sarajeva (1971), Zlatna plaketa Turističkog saveza grada Zagreba (1973), Povelja zahvalnosti i priznanja Organizacionog komiteta Svjetskog prvenstva u stonom tenisu (1973), Majska nagrada sportista grada Sarajeva (1973), Diploma Rukometnog saveza Jugoslavije za zasluge u razvoju rukometa od posebnog značaja za Jugoslaviju (1973), Orden zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom (1976), Povelja Turističkog saveza Jugoslavije (1978), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1985), Orden rada sa zlatnim vijencem (1985), Diploma Jugoslovenske turističke berze za razvoj turizma u Jugoslaviji (1986), Zlatni Oskar Udruženja turističkih agencija Jugoslavije (1988) i druga priznanja kao što je Jubilarna povelja Društva za zaštitu kulturno istorijske baštine Bosne i Hercegovine…?

Da bi odgovorili na ovo pitanje valja nam kaleidoskopski proći kroz turističku historiju grada Sarajeva, Bosne i Hercegovine i bivše države Jugoslavije

Bosna i Hercegovina, a posebno Grad Sarajevo, su na vrijeme uočili značaj organiziranja velikih sportskih, kulturnih i privrednih manifestacija. Izgradnjom KSC Skenderije (1969) kao privrednog, kulturnog i sportskog objekta omogućen je u tom vremenu snažan razvoj Grada. KSC Skenderija je spektakularno otvorena svjetskom premijerom filma Bitka na Neretvi.

Međunarodni sajam turizma i sporta je manifestacija koja je djelovala od 1969. godine, odnosno od otvaranja KSC Skenderije.

Konzorcijum “Stens-Tourist” (1969) je formiran nakon što je Sarajevo dobilo organizaciju Svjetskog prvenstva u stonom tenisu. Konzorcijum je veoma uspješno obavio sve turističke poslove i velika priredba je okončana sa suficitom.

Po modelu udruživanja agencija uspješno su organizirane sve velike sportske, kulturne i privredne manifestacije. Valja istaći Jahorinski kup, Balkanske atletske igre, kao i ekspresno organiziranje sportske priredbe «Srebrena lisica», koja je organizirana u Sarajevu zbog nedostatka snijega u Sloveniji.

Internacionalna turistička berza, je djelovala u Sarajevu, krajem dvadesetog stoljeća. Na sesijama predstavnika turističke ponude i potražnje prisustvovalo je po pravilu preko 1.000 učesnika. Na godišnjim konferencijama za štampu često je učestvovalo preko 400 akreditiranih novinara. Ova berza je imala svoj ogranak u Novom Sadu, koji je organizirao susrete na kraju godine za razliku od sarajevske berze koja je održavana tradicionalno u martu svake godine.
Turistička berza je djelovala od 1974. godine pa do posljednjeg rata.

Izložba «Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas» je posebno interesantna sa aspekta turističkog valoriziranja kulture i pojedinih kulturnih segmenata. Ovo je svakako bila najveća i najposjećenija izložba koja je ikada organizirana na tlu bivše Jugoslavije. Organiziranje ove priredbe je povjereno konzorcijumu OSTA, koji su sačinjavali Oslobođenje, Skenderija, Turistički savez sa svojom marketinškom agencijom Sarajevo Public i udruženje umjetnika ARTA. I ova manifestacija je završena sa suficitom, a u vrijeme održavanja ove izložbe, koja je trajala sedam mjeseci, svi smještajni i transportni kapaciteti su bili rasprodani. Interesantno je da je broj prodanih ulaznica na ovoj izložbi bio vrlo blizu broja prodanih ulaznica za Olimpijske igre u Sarajevu. Svi eksponati izložbe su sačuvani i vraćeni vlasnicima.

Olimpijski turistički konzorcijum ZOITOURS je formiran sa ciljem prodaje olimpijskog turističkog proizvoda. Olimpijski komitet i Turistički savez bivše Jugoslavije formirali su Konzorcijum sastavljen od deset najvećih agencija i to: «Atlas» iz Dubrovnika, «Dalmacijaturist» iz Splita, «Generalturist» iz Zagreba, «Kompas» iz Ljubljane, «Putnik» iz Beograda, «Centrotours» iz Beograda, «Intertours» iz Skoplja te «Mladostbih – OTAS», «Unis tours» i «Olimpik tours» iz Sarajeva.
Osnivački ulog za članove je bio 300.000 DM pojedinačno.
Konzorcijum je preuzeo na sebe sve turističke poslove izuzev pružanja usluga sportistima i zvaničnicima Olimpijskog komiteta. Preuzeti poslovi su obavljeni veoma kvalitetno, bez ozbiljnih reklamacija i bilo kakvih troškova. Koliko je to bio veliki uspjeh pokazuje i podatak da su isplaćene odštete po osnovu reklamacija prethodnih zimskih igara u Lejk Plesidu (Lake Placid) bile ravne troškovima organiziranja Igara.
Konzorcijum je raspolagao sa 7.000 kreveta u hotelima i 20.000 kreveta u privatnom smještaju i studentskim domovima.

Olimpijske igre u Sarajevu posjetilo je preko pet hiljada američkih građana (PAN-AM je prevezao 2.000, a JAT ostale putnike). ZOI ’84 je posjetilo oko 19.000 inostranih i 33.000 domaćih turista, a registrovano je oko 328.000 noćenja. Olimpijski turistički konzorcijum – Zoitours je plasirao 206.000 noćenja i jednodnevnih izleta za oko 40.000 turista.
Konzorcijum Zoitours je plasirao (preko turističke agencije OTAS) 120.000 ulaznica za inozemne turiste, 296.000 za domaće i 105.000 za goste i akreditovana lica (ukupno oko 520.000 ulaznica).
Ostvaren je prihod od oko 1,6 milijardi dinara (od čega 8 miliona “konvertibilnih” i milion “klirinških” dolara). Ostatak čistog dohotka je bio oko 173 miliona dinara. Radikalno je podignut nivo usluga u gradu i stvoren je svjetski “imidž” Sarajeva kao turističkog centra.
Upisani novčani ulozi su vraćeni članicama uz znatan profit.
Za uspješno obavljene poslove (bez i jedne isplaćene odštete) Predsjedništvo SFR Jugoslavije je odlikovalo Poslovodni odbor konzorcijuma ZOITOURS visokim odlikovanjima.
Vrijeme dok je postojao Konzorcijum Zoitours, a to je od 6. novembra 1982. godine, kada je referendumom usvojen SAS o udruživanju u Poslovnu zajednicu, pa sve do završne Skupštine (1984) je vrijeme najveće slave turizma svih vremena u Bosni i Hercegovini.

Nemjerljiv udio u organiziranju svih značajnih kulturno-sportskih i turističkih manifestacija druge polovine dvadesetog stoljeća u Sarajevu i bivšoj Jugoslaviji je dao gospodin Nedim Mahić. U tim vremenima nije bilo veće manifestacije u kojoj Nedo Mahić nije bio angažiran. Od direktora konzorcijuma Stens-toursa, organiziranog za potrebe Svjetskog prvenstva u stonom tenisu, direktora OSTE organiziranog za potrebe izložbe «Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas», Predsjednika Izvršnog odbora Internacionalne turističke berze bivše Jugoslavije, Predsjednika RO ŽTO za ugostiteljstvo i turizam u vremenu kada su pokrenuti vozovi «Olimpik express» i «Jahorina express» u zimskom periodu, Predsjednika poslovodnog odbora Olimpijskog turističkog konzorcijuma ZOITOURS u vremenu Olimpijskih igara u Sarajevu…

Kraj XX stoljeća u turističkoj historiji bivše države Jugoslavije je obilježilo uvođenje informatike i uključivanje u rezervacioni sistem Amadeus (1987) kojeg su osnovale avio-kompanije Lufthanza, Air France, Iberija i SAS, početak privatizacije, a potom je nastupio krvavi raspad države.

Prva privatna agencija u Sloveniji je bila agencija “Odisej” iz Kranja u vlasništvu kolege Igora Starca, a u Hrvatskoj (vjerovatno prva u bivšoj državi Jugoslaviji) je bila agencija “DAS” iz Dubrovnika kapetana Mira Skansija. U Srbiji prvu privatnu agenciju “As tours” je otvorio kolega Budo Vučinić na Beogradskom sajmu. U Bosni i Hercegovini prvu privatnu agenciju pod imenom “Relax tours” je osnovao kolega Tarik Jašarević, a potom se otvaraju agencije “Galileo” (Sabina Dizdarević i Vesna Klačar), “Euroselect” (Stefanović,Vukadin, Međeški, Bibanović), “BEEM tours” Nedima Mahića…

Turistički slom ili potpuni kolaps, JU turizam doživljava 1991. godine, kada je nastao rat. U tim žalosnim godinama pa sve do kraja XX stoljeća, turizmu na prostoru bivše države Jugoslavije više nije bilo mjesta.

U poslijeratnim godinama u Bosni i Hercegovini su osnovane mnogobrojne nove agencije i njihov broj se svakodnevno uvećava. U ovome trenutku (2010) u državi djeluje oko 260 turističkih agencija. Značajan događaj u oblasti turističkog posredovanja je osnivanje dobrovoljnog Udruženja/udruge turističkih agencija u Bosni i Hercegovini – UTA BiH koje okuplja oko 70 agencija (2010) iz cijele Bosne i Hercegovine i punopravni je član Balkan Federation of Travel & Tourist Agencies Associations – BAFTAA.

“BEEM tours” Nedima Mahića nastavlja rad i nakon rata u bivšoj Jugoslaviji. Ova agencija kao ravnopravan partner firme “Crown Agents” (agencija iz Velike Britanije) ugovara sa OSCE-om jedan od najzahtijevnijih poslova koje su napravile turističke agencije u Bosni i Hercegovini. Agencija je ugovorila oko 400 prevoznih karata, oko 400 soba 1/1, rentirala oko 400 automobila, angažirala oko 400 prevodilaca i uradila druge velike organizacijske poslove na oko 400 punktova, a sve za potrebe zvaničnih međunarodnih posmatrača na prvim poslijeratnim izborima u Bosni i Hercegovini. Posao je obavljen veoma kvalitetno bez i jedne primjedbe od strane korisnika usluga. U tom vremenu, iako u poodmaklim godinama gospodin Nedim Mahić prihvata da bude prvi poslijeratni predsjednik Savjeta za turizam Privredne komore Kantona Sarajevo.

U turizmu Bosne i Hercegovine i bivše države Jugoslavije nema sličnog primjera da je vođenje za državu izuzetno značajnih manifestacija, povjeravano toliko puta jednoj osobi.

Turistička historija je zbir događaja, gradnje turističkih objekata i infrastrukture, manifestacija (privrednih, kulturnih, vjerskih, sportskih…) i mnogo drugoga što nije rečeno ali i zbir aktivnosti i inicijativa poduzetnih pojedinaca i grupa koje, nakon što ih prihvate institucije države, ispisuju zlatnim slovima hroniku svoga vremena.
U turističkoj historiji Sarajeva, Bosne i Hercegovine i današnjih država, koje su činile bivšu državu Jugoslaviju, nesporno sija sjajna zvijezda druge polovine dvadesetog stoljeća, gospodin Nedim Mahić.
Aferim dragi Predsjedniče.

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Italijanski književnik Italo Calvino piše: Najbolji način da se upozna jedan teritorij je dolaženje u dodir sa njegovom hranom, ili bolje rečeno “okusiti taj teritorij” – vodič “Okusi Hercegovinu”.

Razvoj ruralnog turizma uz prodaju vlastitih proizvoda na domaćinstvu, potiče proizvodnju na tradicionalan način (meda, voća, povrća, sireva, vina, rakije, duhana…), očuvanje regionalnih kulinarskih proizvoda (pite, burek, čorbe, izljevače, džemovi, kisele salate, sokovi, čajevi…), upotrebu ljekovitog bilja (nana, šipurak, kadulja…), uzgoj autohtonih životinja (krava Buša, ovca Pramenka, Bosanskohercegovački brdski konj, Hercegovački magarac, Bosanskohercegovački pastirski pas Tornjak…), očuvanju starih zanata (tradicionalni vezovi, heklanje, proizvodi od vune, korparstvo, drvorezbarstvo, bakrorez, kovačke djelatnosti…), tradicionalni festivali (berba grožđa, dani trešnje, festivali sira i vina, dani kosidbe, razne izložbe tradicionalnih proizvoda…)…

Za razvoj ovakvog vida turističke ponude potencijal imaju mnoga sela širom Bosne i Hercegovine, a posebno sela koja se nalaze u blizini gradova kao i sela u blizini ili na putu prema raznim turističkim atrakcijama.

Italija je u razvoju agriturizma (seoskog) vodeća zemlja u Evropi. Italijanska vlada je prvobitno krenula (1964) od toga da turizam uvede na selo kao sporednu djelatnost. Rekonstruirane su postojeće seoske kuće u smještajne turističke objekte. U 1981. godini, u Italiji se donosi poseban Zakon o agriturizmu.

Međutim, potražnja za ovakvim turističkim proizvodom je veoma brzo postala tako velika da je turizam za mnoga seoska područja postao glavna djelatnost.Po podacima WTO još iz 1999. godine, država Italija godišnje je ubirala od agri turizma oko 350 miliona EUR poreskog prihoda.

Takav vid turizma koristi hranu i piće iz domaće proizvodnje i kuhinje i poklanja veliku pažnju šta će se nuditi za obroke. Podrška države spriječava i ekološke i ekonomske štete na područjima zanimljivim za razvoj agri turizma.

Danas postoje objekti ravni hotelima sa pet zvjezdica, a naravno i objekti sa jednom i više zvjezdica. U seoskom turizmu se ostvaruju desetine miliona noćenja, a potražnja raste.

Korisnici ovakvoga vida turizma su uglavnom sredovječne osobe (preko 40 godina), koje se ne rukovode devizom «ljeti na more – zimi na planine», već idu često na planine i selo, koristeći kratke boravke. Najčešći razlozi boravka su druženje sa prijateljima, odmor i rekreacija.
U ovome trenutku u Italiji djeluje oko 55.000 objekata koji pružaju turističke usluge u ruralnim područjima.

Primjer Austrije pokazuje da je prihod od ruralnog turizma u odnosu na bruto prihod države koji se ostvari od turizma zanemariv. Ali tzv. “Zeleni izvještaj” pokazuje da prihod od turizma u nižim dijelovima Alpa iznosi 11,5%, a u višim dijelovima preko 31% od ukupnih prihoda.

Organiziran razvoj ruralnog turizma započeo je 1980. godine. U ovome trenutku djeluje oko 44.000 objekata koji pružaju usluge u ruralnom turizmu, a prosječan boravak gostiju iznosi 9 dana.

U Francuskoj je u junu 2005. godine osnovana Organizacija za projektiranje i inžinjering u turizmu – ODIT kao budući instrumenat nacionalne politike u turizmu.

U Francuskoj je obnovljeno oko 50.000 objekata na selu, koji čine grupaciju pod nazivom «Stare farme».

Grupa pod nazivom «Dobrodošli na farmu» okuplja oko 1.500 objekata.
Grupa «Randonne» okuplja oko 200 planinskih domova okolo kojih je moguća šetnja planinom. Tu su i zaštićeni krajolici (male oblasti) i tzv. «Zeleni punktovi».

Ova vrsta turizma obuhvata sve aktivnosti na otvorenome prostoru i podrazumijeva gradnju i postavljanje mreže itinerera i angažiranje velikoga broja planinskih vodiča.

Prosječan boravak gostiju u takvim objektima je fantastičnih 10,5 dana. Prosječna popunjenost takvih objekata je 17 sedmica (cca 120 dana u godini).

U novije vrijeme, u Evropi jača partnerstvo javnih i privatnih tzv. mješovitih preduzeća u kojima svaki od partnera preuzima svoj dio prava i obaveza. U Francuskoj postoji oko 300 mješovitih preduzeća sa preko 10.000 zaposlenih. U EU ima nekoliko hiljada mješovitih preduzeća.

Razvoj turizma stimulira ovakav vid partnerstva. Ukoliko je projekat prihvaćen od strane javnog i privatnog sektora i lokalne zajednice, onda se odmah identificira firma koja će to raditi, projekat se «usidri» na tretiranoj teritoriji, odredi se tzv. radius projekta (razne dozvole, zemljište i sl.), obrazloži eventualna ekonomska pomoć koju taj projekat zahtijeva i napokon obrazlaže se održivost rezultata projekta.
Sjajni primjeri saradnje javnog i privatnog sektora u Bosni i Hercegovini su Grupacija Aquareumal i Reumal u Fojnici, grandiozni novoizgrađeni Centar za srce u Tuzli…

Pojava mješovitih preduzeća otvara potpuno novu perspektivu razvoja turizma u Bosni i Hercegovini kroz angažiranje privatnih sredstava i finansijsku kontrolu trošenja postojećih fondova.

Bugarska je uspjela da skrene pažnju evropskih gostiju i pređe brojku od 3 miliona posjetilaca. Posjetioci dolaze posebno iz Grčke, Makedonije i Njemačke.

U Bugarskoj kažu da vlada od korupcije i poslova ubiranja poreza nema vremena da se bavi strategijom razvoja ruralnih područja. Čak u Pirinskom nacionalnom parku koji je na listi UNESCO-a kao Svjetska prirodna baština divlja investiciona gradnja i stvaraju se betonski gradovi.

Bugarska je suočena sa finansijskim sankcijama. Bugarska je zloupotrijebila novac iz evropskih projekata pomoći u poljoprivredi.

Za to vrijeme Rumunija je prošla samo sa kritikom.

Albanija ubrzano razvija turizam. Međutim samo nekoliko hiljada ležajeva u hotelima zadovoljava evropski standard. Najperspektivnija zona je južna oblast države na Jonskom moru, prekoputa otoka Krfa, sa šljunkovitim plažama. Ipak prihod od takvog turizma čini oko 20% ukupnog godišnjeg izvoza zemlje. Albanija nema politiku razvoja ruralnog turizma.

Makedonija ima veoma niski prihod od turizma i godišnji prihod ne prelazi 40 miliona dolara. Razlozi posjete su uglavnom porodične i poslovne prirode. Razvoj ruralnog turizma nije predmet interesovanja Vlade Makedonije.

U Srbiji je prepoznata razlika između dva koncepta gradnje na planinama. Prvi je koncept izgradnje centra na Kopaoniku i Tari i drugi koncept izgradnje na Zlatiboru, gdje sela aktivno učestvuju u stvaranju turističkog proizvoda. Zlatibor bilježi preko 1,5 milion noćenja.

U Srbiji je evidentirano 111 domaćinstava (2008) koji se bave turizmom na selu. Domaćinstva su evidentirana u 28 naselja iz 12 opština i nude na tržištu oko 600 kreveta. Domaćinstva su locirana pretežno uz zapadnu granicu Srbije.

Podrinje od Srebrenice sa nacionalnim parkovima Tara i parkom Mokra Gora na sjeveru i Durmitor i Sutjeska na jugu, Zlatiborom (sa atrakcijama šarganska pruga i Drvengrad), mostom Mehmed paše Sokolovića (na listi UNESCO), rijekom Drinom (ukoliko je država potpuno ne potopi za potrebe hidroelektrana) i rijekom Tarom (na listi UNESCO)… ima sjajnu turističku budućnost.
Prema podacima turističkih operatora oko 30 miliona ljudi u Evropi (7% od ukupnog broja turista u Evropi) traži baš takve ili slične turističke itinerere.

U Hrvatskoj se ostvaruje najveća potrošnja po glavi turiste u jugoistočnoj Evropi. U državi postoji 114.032 ležaja u hotelima, 212.750 ležaja u kampovima i 421.378 ležaja u kućanstvima, a oko 50.000 zaposlenih egzistira isključivo od turizma. U 2009. godini, Hrvatska je imala oko 11 miliona posjetilaca. Prihod je bio oko 7 milijardi €.

Posljednjih godina prihod od turizma u Hrvatskoj raste. U 2005. godini, iznosi 5,999 milijardi €, u 2006. godini, 6,293 milijarde €, u 2007. godini, 6,748 milijarde €, a u 2008. godini, oko 7 milijardi €.
Oko 3,5 miliona turista dovedu tour operatori, a oko 7 miliona dolazi individualno.

U Hrvatskoj kažu da ¾ ruralnog prostora u Hrvatskoj imaju obilježja populacijske i ekonomske krize. Postoji opća saglasnost da ekonomska i demografska revitalizacija nije moguća vlastitim resursima rurisa.
U Hrvatskoj se 1999. godine, osniva Hrvatski savez seljaka koji donosi rezoluciju razvoja turizma na selu. Međutim pojavio se problem izrade stručnih programa. Pionirsku ulogu razvoja ruralnog turizma preuzima Institut za turizam iz Zagreba. U planiranje se uključuje i privatna konsultantska kuća „Hrvatski farmer“, donose se Zakoni i Propisi i klasificira se turizam na selu u 19 mogućih vrsta. Hrvatska osniva i Savjet za ruralni razvitak. Otvaraju se kreditne linije za razvoj ruralnog turizma i štampaju se agrituristički vodiči. Donosi se Pravilnik o pružanju usluga u seoskom domaćinstvu, vrše se edukacije i Hrvatska izlazi na sajmove ruralnog turizma u svijetu.

U Hrvatskoj se 2000. godine, registrira 117 seljačkih obiteljskih gospodarstava u 13 županija. Većina od njih su još bez smještajnih kapaciteta, većina se nalaze u Istri, a potom u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Razvoj ruralnog turizma u Istri, Dubrovniku, Elafitima i Konavlima nije počivao na nacionalnom programu već isključivo na domišljatosti i privatnoj inicijativi pojedinaca i grupa.
Hrvatska smatra da je moguće razviti oko 15.000 turističkih seoskih gospodarstava sa 150.000 kreveta i sa još oko 100.000 kreveta u drugim objektima na selu je moguće radikalno promijeniti ekonomsko-socijalnu situaciju hrvatskog sela.

Uočene su i mnoge poteškoće u definiranju politike razvoja ruralnog turizma kao što su:

- pravno neprepoznat pojam “agroturizam”
- tretiranje agroturizma kao ugostiteljskih objekata
- nepostojanje standardizacije klasifikacije objekata i usluga
- nezadovoljavajući pravni okviri. naprimjer domaćinstvo koje želi nuditi prodaju pršuta i ostalih mesnih proizvoda mora imati vlastitu klaonicu, što je neisplativo za malu proizvodnju.

U Hrvatskoj je na snazi slijedeća kategorizacija:

Agroturizam – turizam na domaćinstvu na kojem postoji poljoprivredna proizvodnja. U ponudi je smještaj za goste, gastronomski proizvodi i jednodnevni izleti.

Ruralne kuće za odmor – su tradicionalne kuće gdje se cijela kuća iznajmljuje čime se garantira privatnost gostima.

Ruralni B&B – noćenje sa doručkom od vlastitih proizvoda u domaćinstvu u kojem se živi i gdje je gost praktično u gostima u kući domaćina.

Ruralni obiteljski hoteli – mali intimni hoteli u starim zdanjima koji nemaju kapacitet kreveta veći od 35 kreveta i gdje postoji vlastita proizvodnja nekih od proizvoda.

Odmor na vinskoj cesti - je objekat specijaliziran za proizvodnju vina. Gost se upoznaje sa proizvodnjom i konzumira proizvode.

Kušaonice – su mjesta gdje se može upoznati,probati i kupiti određeni tradicionalni proizvod: med, maslinovo ulje, vino, pršut, rakija, sir… U takvim objektima nema smještaja. Usluga se bazira na kratkim posjetama, sa mogućnošću konzumacije i kupnje.

U Istri su domaćinstva povezana i umrežena u autonomnu profesionalnu instituciju “Ruralis” koja ima svoj ured, a djeluje preko Poslovnih klubova, osnovanih za svaki tip domaćinstva. Ruralis se bavi edukacijom, a u projektu je izrada on line prodaje + centralni booking.
Za označavanje i brendiranje domaćinstava odabran je znak šparoge.
Ostvareni prihod u 2007. godini, od ovakvog vida turizma u Istri je 2,337.500 € i 1,664.000 € od usluga prehrane gostiju. Valja reći da podaci nisu službeno verificirani, a time nisu ni pouzdani.

U Bosni i Hercegovini situacija na selu je mnogostruko teža nego u Hrvatskoj. Turizam se promovira na način kao da domaćin stalno poziva da mu se dođe, a onda kada gost dođe nema domaćina i gost se sam snalazi po kući.

Poljoprivreda u Bosni i Hercegovini proizvodi daleko ispod svojih mogućnosti iz različitih razloga.

U zemlji u kojoj malo koji seljak ima 5 ha obradive zemlje ili 10 krava (poljoprivredni minimum) veoma važna je institucija zadruga i zadružne kooperacije. Zadružni proizvodi se opet negdje moraju plasirati (prodati). Problem usložnjava nezainteresiranost velikih trgovinskih centara koji dominiraju širom Bosne i Hercegovine, za plasman domaćih proizvoda, a posebno proizvoda poljoprivrednih zadruga
Prema podacima zadružnih saveza, oko 20 odsto zadruga ostvaruje nivo akumulacije koja je od značaja za njihov razvoj, oko 50 odsto posluje na granici rentabiliteta, a oko 30 odsto zadruga posluju s gubicima jednu ili više godina. Uz probleme vlastite neosposobljenosti, postoje i drugi brojni uzroci ovakvog stanja. Oni su prisutni u dužem vremenskom razdoblju i ponavljaju se u raznim informacijama, analizama i prijedlozima zadruga i zadružnih saveza.

Posljednji rat u Bosni i Hercegovini je mnoga sela prosto zbrisao sa lica zemlje. Ekonomsko poslijeratno beznađe je posebno zahvatilo mala sela u brdsko-planinskim područjima. U vremenima koja su pred nama teško će se naći sredstva za “revitalizaciju duha” graditeljskog naslijeđa sela na planinama Bosne i Hercegovine. Aktuelni BH turistički slogan u ovome trenutku bi mogao da bude: “Volim svoju zemlju zato što je mala i što mi je žao”.

Prva BH konsultantska kuća za razvoj turizma i okoliš WTC – Wigwam Travel & Consulting d.o.o. iz Sarajeva predlaže radikalno brzi početak razvoja ruralnog turizma u Bosni i Hercegovini uz veoma mala finansijska ulaganja.

Politika razvoja ruralnog turizma u Bosni i Hercegovini, po prijedlogu WTC-a, valja da zadovolji tri slijedeća cilja:

Učiniti da zajednice budu ponosne na svoje područje, da budu svjesne svoje okolišne jedinstvenosti i da njeguju svoju kulturno-historijsku baštinu.

Povećati sredstva za život u skladu sa okolišem. To znači poziv na direktnu prodaju u seoskim domaćinstvima, na kućnom pragu i zadružnim kućama, različitih proizvoda koji se nude zajedno sa specijalitetima.

Optimizirati eksploataciju resursa područja da bi se proizveo maksimum. Drugim riječima, kvalitet prirodnih resursa i kulturne baštine ne smije biti oštećen nego povećan kroz ruralni turizam.
To podrazumijeva kombinaciju poljoprivrede i turizma sa jedinstvenom BiH hranom.

Mjere za razvoj pomenutih ciljeva: Uspostavljanje i umrežavanje agri-turističkih baza u svakoj lokalnoj zajednici u Bosni i Hercegovini i izrada atraktivnih agri-turističkih krugova.